Već dugo traje svađa o tome, koliko se jezika govori na jezičkim područjima neoštokavskih standarda. Iako se mnogi lingvisti ne žele više time baviti, taj problem nije riješen. Još uvijek obje strane predbacuju jedna drugoj ideologizam. A jesu li svi koji se ovom temom bave ideolozi? Ili je li moguće da zapravo ni bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski jezik nisu «normalni» standardni jezici, niti je srpskohrvatski jezik «normalan» pluricentričan jezik?
Da bismo se mogli odlučiti o tome, treba uporediti karakteristike idiomâ od interesa sa onima drugih jezika. U tom slučaju ne možemo upotrebljavati model «književnih varijanata» s jedne strane niti model «autonomnih jezika» s druge strane, jer su ovi modeli vrijedni samo za onu lingvističku situaciju, za koju su bili razvijeni. U ovom se kontekstu često citira model Ulricha Ammona, najautoritativniji model na međunarodnoj razini koji omogućava odluku o tome, što je samostalan jezik i što je nacionalni varijetet jezika, ali detalje toga modela u cjelini još nije privela ni jedna ni druga strana.
Zato u ovom predavanju izlagam neke manje poznate paralele i razlike između naših idioma s jedne strane, i jezika kao što su njemački, engleski i portugalski s druge strane. U tom slučaju se pokazuje da srpskohrvatski idiomi zaista imaju puno općih crta sa standardnim varijetetima pluricentričnih jezika ali da također imaju posebnosti koje nisu predviđene u Ammonovu modelu. Prije svega može se pokazati da se oko 1991. godine stvarno nešto dogodilo, što se polazeći od Ammonova modela može nazivati «nacionalizacijom» (ili «renacionalizacijom»). Ova nacionalizacija objašnjava veliki dio teoretskih problema i pokazuje da jezična situacija u nekadašnjoj Jugoslaviji nije tako jedinstven slučaj kako se često predpostavlja
