Nives Madunić

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

premijere utvareDRAMATURŠKA NIVES MADUNIĆPRISJEĆANJA“bacila” na čitanje drame Utvare za koju m i je  baš tih dana ponuđena dramaturška suradnja u osječkom HNK-u.Ali, tek što sam pročitala prve dvije dramske slike, pomislila sam (a gospodin Brešan će mi vjerujem oprosti­ti) “da je  stan Brešan prolupao”. Podamnom se otvorio ponor straha. Nisam li ishitreno i nepromišljeno pristala biti dramaturgom predstave Utvare? Prve dvije slike ostavile su na me dojam nevjerojatna povijesnog “čušpajza” u kojemu se ne zna ni tko koga, ni tko kome, ni zašto Zrinski dolazi na dvor kneza Domagoja, preskačući stoljeća od 17. do 9., odakle partizan i ustaša u 17. sto­ljeću, kakve su to bizantske podmornice i odakle caru Leopoldu torpeda.Brešan me, naravno, naivnu i brzopletu “preveslao” u tili čas. Nasjela sam, kao što su vjerojatno nasjeli svi koji su ikada čitali dramu Utvare. Poslije sam se slatko smi­juljila gledajući zgranuto lice moga ži­votnog suputnika koji je , čitajući prve stranice te drame, postajao sve zabrinuti- jim za broj dasaka u mojoj glavi kada sam mogla tvrditi da su Utvare naprosto geni­jalne. Jednako sam se zabavljala i nekoliko mjeseci poslije, osvrćući se po prepunom gledalištu HNK u Osijeku, gdje su se na praizvedbi prvih nekoliko minuta širili zabrinuti šapat, nevjerica i ponovno isto pitanje: tko je tu lud?!Svi ti vremenski koridori, povijesni anakronizmi i nesumnjivi scenski kič zapravo su bili vješto smišljena zamka koja je  gledatelje (i čitatelje drame) uvijek, si­gurno, čak dirigirano morala natjerati na punu pažnju i koncentraciju.A u razgovoru što ga je  autor drame, gospodin Ivo Brešan vodio s novinarom “Nedjeljne Dalmacije” (17. travnja 1998.) krije se i odgovor na pitanje što su Utvare: Utvare su komad koji relativizira povijest, suvremenost i osob­nost. Tu se događaju prizori iz povijesti koji su, zapravo, kon­M oja je  dramaturška “avantura” s Utvarama Ive Brešana počela već u travnju prošle godine, i to na trešnjevačkom placu u Zagrebu. Kada sam se nakon prilično napornog, ali ipak neumornog cjenjkanja s uličnim preprodavačem knji­ga ipak domogla Utvara i to za samo pedeset kuna te knjigu ponosno i veleposjednički obgrlila ljevicom i desni­com malo iznad pupka, morala sam si priznati da sam nei-Terapija za hrvatskog nacionalista - uloga kneza Domagoja.Na slici: Tatjana Bertok, Darko Milas, Davor Panić.zlječivi ovisnik, jer sam tko zna koji puta u životu opet posljednju kunu “spiskala” na knjigu. (A mrkvica i kelj su morali pričekati neki novi honorar.) Kod kuće sam knjigu, naravno, označila još i svojim potpisom a onda sam se8 G LUM IŠTE 3/4  19 9 9strukcija nečije mašte s određenom svrhom. Na taj način povijest postaje utvarom. Isto se događa i s ideologijom pa čak i s osobnostima. Tko smo mi zapravo? Jesmo li mi ono što smo umislili da jesmo ili smo ono kakvim nas drugi vide? Što je  u svemu tome stvarnost?Stvarnost Utvara je  nesumnjivo trenutak u kojem se zbiva raspad jedne države i stvara­nje nove, nestajanje jedne ideologije i uspostavljanje nove, gubitak jednoga umišljenog identiteta da bi se stvorio novi koji, poput novog odijela i novih cipela, samo naizgled stvara i novog čovjeka. Stvarnost Utvara jest povijest koja nastaje na razvalina­ma druge povijesnosti. Relativiziranje svih, naizgled, neupitnih datosti, onaj je razlog koji motivira “zabune” s početka drame.Povijesni prizori u prve četiri slike zapravo su terapijske seanse u psihijatrijskoj ustanovi.Knez Domagoj, Katarina Zrinska i partizanski komandant Vlado Sovulj Brko zapravo su pacijenti u ustanovi doktora Bakotića: paci­jenti Jakov Stinčić, student prava i disident,Katica Lončar, učiteljica osnovne škole i smet­lar Vlado Sovulj. Njihova povijesna imena i uloge zapravo su dio eksperimentalne antipsi- hijatrijske metode liječenja tzv. psihodramom. Igrokazi s temama iz nacionalne povijesti zapravo su situacije tijekom kojih doktor Bakotić svoje pacijente dovodi u stanje u kojemu oni požele ili bi trebali poželjeti izići iz okvira svojih bolesnih fikcija. Svi se povijesni anakronizmi u prve četiri slike temelje zapravo na nedovoljnoj ozbiljnosti liječnika i osoblja ustanove koji, premda sud­jeluju u Bakotićevu eksperimentu, u njega ni najmanje ne vjeruju te namjerno i nenamjerno izvrću ozbiljne situacije i pretvaraju ih u komične.Onoga trenutka kada gledatelj prepozna realističnu motivaciju komada, postaje i svjestan komično-grotesknog tona cijele drame. Dok na ulicama započinje krvavi domovinski rat, u jednoj ustanovi, dapače ludnici, njezin direktor zatvara oči pred zbiljom, zatvara i sebe, svoje osoblje i pacijente u svojevrsnu utvrdu ideje/ideologije čiji slom ne želi vidjeti. Dok uzaludno nastoji svoje pacijente izliječiti od njihovih bolesnih fikcija, od njihovih utvara, sam upada u zamku, sam postaje nesposoban prihvatitipromjene što se zbivaju mimo njegove volje te i sam pada u iskušenje da se ogrne poviješću, zatvori u vlastiti umišljaj. Pretvara se u Lenjina, vraćajući se korijenima svoje propale ideologije. Nepokolebljivi dogmatik Bakotić tako postaje nalik jadnome Don Quijoteu koji se bori s vjetrenjačama.Komično-groteskni ton nadvladava ozbiljnost trenutka u koji je radnja drame smještena. Zanimljivo je  da tako i sama drama postaje izokrenutom slikom stvarnosti, svojevrsni negativ stvarnosti.Osim miješanja ozbiljnog i smiješnog u groteskno- komičnom okviru radnje, postupak Ive Brešana u Utvarama uključuje i postupak teatra u teatru. Terapijske su seanse napisane kao žanrovski vrlo jasne cjeline. Prepoznajemo tako odlike povijesnih komada, socrea­lističkih komada s partizanskom tematikom, građansku dramu, melodramatske elemente, elemente trilera, ele­mente klasične groteske. Ovim postupkom Brešan teatra­lizira ukupnu scensku radnju, ali na pomalo ironizirajući3 /4  1 9 9 9  G LU M IŠTE I 9Snimio: Željko ŠepićOproštaj izliječenoga disidenta (Darko Milas) s bolničkim osobljem (Tatjana Bertok).premijere utvaretvrdi, također, da je pomisao kako teatar može imati terapij­sku (odgojnu) ulogu u društvu podjednako nesmotrena. Teatar je  igra u kojoj vrijede jedino pravila igre koja s logikom i istinom ne mora imati veze čak ni po zakonu vjerojatnosti. Ništa u svijetu, napokon, nije nepromjenlji­vo ili nezamjenljivo, jer vrijeme mijenja ljude, ljudi mije­njaju svijet, a svijet mijenja i vrijeme i ljude. Onaj tko pomisli da bi na svijetu moglo i moralo postojati bilo što za što se čovjek može uhvatiti kao za nešto čvrsto i trajno, na dobru je  putu da završi u mentalnoj ustanovi.Dvojba, nevjerica, misao u stalnoj potrazi, analiza i negacija - osnove su na kojima se temelji ideja, a na njoj postupci kojima Ivo Brešan oblikuje radnju drame Utvare.Redateljski postupak Želimira Oreškovića nije išao za nadopisivanjem ili m ijenjanjem  osnovnih značenjaBrešanove drame nego k njezinoj zornoj teatralizaciji. Tako će Orešković, u Brešana započeto miješanje žanrova na scem jasnije i zornije prikazati kroz igru glumaca i deko­raciju. Nižu se scene povijesnoga komada s pomalo demetarskom patetikom u scenama na dvoru kneza Domagoja, potom obilje baroknoga pretjerivanja i kiča, alonž-perika i plačljivih uzdaha praćenih drhtavimtrepetom svilenih rubaca nadvoru Zrinskih u 17. stoljeću, potom uvjerljiva scenografija drama s tematikom NOR-a,sovjetska paradna forma i, naposljetku komično-groteskna pijanka usred ustanove s pje­vanjem pjesama izmiješanih stihova koja je na određeni način reprezentativni citat same brešanovske dramaturgije od Predstave Hamleta... do Nihilista iz Vele Mlake. Takvim reda- teljskim postupkom zornije je iskazana i Brešanova tvrdnja da teatar ne može biti podignut na stupanj kolektivne društvene terapije je r  je  njegov učinak prije svega spektakularnost, senzacija i zabava. Na drugoj strani, Orešković radnju i likove drame naprosto “guši”, okružu­jući ih predmetima i simbolimanačin govori i teatrom o teatru, njegovoj povijesti, ulozi u društvu, patetičnoj pozi, deklamaciji i si.Treći postupak što ga Brešan također vrlo očevidno primjenjuje jest pirandelovski problem relativnosti iden­titeta. Osobe koje to istodobno i jesu i nisu, kako Brešan piše uz popis dramskih osoba na početku drame, postaju u komadu prave Pirandellove osobe koje usložnjavaju priče o sebi i stalnim promjenama (transmutacijama) ruše bilo kakvu dovršenu sliku o sebi. Najdrastičniji je  primjer svakako pacijent Jakov Stinčić (knez Domagoj i kulturni ataše Veleposlanstva u Beču) u čiji identitet sumnjamo tijekom cijele radnje, a na kraju ostajemo bez ikakva jasnijeg odgovora.Sva tri postupka: miješanje ozbiljnog i smiješnog, teatar u teatru te relativiziranje osobnosti (ali i povijesti, teatra, ideologije, stvarnosti pa i budućnosti) otvaraju brojna pitanja relevantna za našu suvremenost. Pretjerano osla­njanje na povijest (čije su činjenice zapravo samo teško provjerljive pretpostavke) prijeti da stvarnost pretvori u najobičniju spiritističku seansu u kojoj okruženi utvarama (stvorenima po vlastitoj volji i potrebi) zaboravimo živjeti u stvarnosti (čak si ukinemo pravo na budućnost). Brešan10 GLUM IŠTE 3/4  199 9Šok-terapija za partizanskog komesara - prikazivanje Titove biste.Na slici: Velimir Čokljat, Slaven Špišić, Milenko Ognjenović, Đorde Bosanac, Augustin Halas.različitih  povijesnih razdoblja (i ideologija), lažnim oznaka­ma pojedinačnoga i kolektivnog identiteta te tako pojačava sliku kaosa, nesuglasja umišljaja i realnosti, pretvarajući scenu u nesređeni “fundus" kakva povijesnog muzeja raz ličitih  revolucija. Kako stvarnost stalno i nezaustavljivo ulazi, prodire u Bakotićevu ustanovu/utvrdu, tako taj povi­jesni “fundus" guši žive ljude, navlači na njih patinu povi­jesne prašine i njih same pretvara u gomilu utvara.Pokušaj izolacije od stvarnosti koja u svom žrvnju “transmutacija” melje sve pred sobom potpuno je  besmis­len, a završava kaosom.Brešanovih se 15 dramskih slika, međutim, razvija prilično linearno i kauzalno, logično. Raspad jednoga sus­tava, koji nije zamijenjen drugim, nego tomu drugom nas­toji umaknuti, u drami završava kaosom. Kako bi taj razvoj prema završnome kaosu jasnije proveo, opravdao i podcr­tao, redatelj Orešković se odlučio razbiti linearnost i slijed situacija (osobito posljednje tri slike) i zamijeniti ga para­lelizmom radnji. Posljednje su tri slike stoga prije svega razdijeljene na dramske situacije, potom su te dramske situacije (bez velikih izmjena) ponovno složene, ali drukčijim redoslijedom te su tri slike postale jedna. Paralelizam radnja: Bakotićevo ludilo (parada kronštatskih mornara npr.), razotkrivanje krijumčarskog lanca oružjem i lijekovima, ponovno vraćanje Stinčića u ustanovu i nje­gov nejasan udjel u događajima kraj Bečkoga Novog Mjesta, povratak partizanskog komandanta Sovulja u ustanovu te sve jasnija nemoć doktora Boljuta da razluči stvarnost od različitih umišljaja, stvorili su osjećaj istovre- menosti događanja i utapljanja svih dramskih lica u jedin­stvenom viru kaosa i bezvlađa. Slijedom takvih intervenci­ja, scenom sve snažnije vladaju utvare.Korak dalje u stvaranju ideološkoga kaosa učinjen je  u trenutku kad je  (suprotno Brešanovom tekstu) u radnju vraćen partizanski komandant Vlado Sovulj Brko kojemu je  dodana težina tako što umišlja da je  Josip Broz Tito. (Komad koji problematizira i ideološku povijest Hrvata, prema mišljenju redatelja, nije trebalo završiti Lenjinom, nego njegovim hrvatskim ekvivalentom.) Nemogućnost prihvaćanja zbiljskih događaja, strah od budućnosti i promjena, gubitak čvrstoga oslonca, gubitak vlastitoga identiteta u konkretnom vremenu i, naposljetku, utaplja- nje u kaosu, također redateljskom intervencijom, očituje se i u razvoju dramskoga lika sekretarice Vesne koja pos­tupno gubi tlo pod nogama i gotovo apsurdnom pnsut-

Pogled iznutra: Dramaturška prisjećanja (Utvare - HNK u Osijeku)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia