Marijan Bobinac

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Upitamo li se što je  iz europske dramske baštine druge polovice 19. stoljeća danas živo, malo će nam  imena pasti na pamet. Ipak, suvre­mena produkcija, koja je trebala zadovoljiti potrebe sve većeg broja nacionalnih i raznih komercijalnih pozornica diljem Europe, u kvan­titativnom  smislu bila je  veća no ikada ranije. Što je, dakle, razlog da je taj korpus dramske književnosti malo toga mogao reći kasnijim raz­dobljima? Odgovor na to pitanje obično se tražio u izrazitom  afinitetu tadašnjih  dram atičara spram  reprezentativnosti i historizma, fenomena kojima je  bogato građanstvo nastojalo potvrditi svoj dom inantni društveni položaj.Ideal dramske forme tražio se ponajviše u perfektnom  kauzalitetu klasicizma 17. i 18. sto­ljeća, a u  izboru tema naglasak je bio na slav­ljenju m lade nacije i/ili obitelji, njezine temeljne jedinke. Kako prava drama treba izgledati, koje su konvencije pojedinih dramskih vrsta, koji sadržaji su primjereni drami - ta i mnoga druga pitanja obrađena u  programatskom spisu Die Technik des D ram as (Tehnika drame) njemačkog književnika Gustava Freytaga iz 1863. godine. Tu knjigu, što na izvrstan način sažima kazališnutradiciju i pritom  se opredjeljuje za tektonski strukturiran, klasicistički tip drame, prožima izrazit formalni pragmatizam. Naime, histori- stičke i idealističke premise Freytagove dramske teorije isključuju bavljenje širim  rasponom  suvremenih društvenih problema, te u  krajnjem efektu znače uvođenje nove staleške klauzule.Prvi dramatičar europskog ranga koji je bacio kritički pogled iza kulisa samozadovoljne kul­ture reprezentativnosti, bio je  Henrik Ibsen. No značenje njegovih kom ada prepoznala je tek mlada generacija dramatičara, generacija koja je na pozornicu stupila u  zadnjim dvama deset­ljećima 19. stoljeća. Upravo ta važna cezura u povijesti europske drame, koju osim Ibsena označuju i Čehov, Strindberg, Maeterlinck i H auptm ann, ishodište je  čuvene studije Petera Szondija Teorija m oderne dram e 1880 -1 9 5 0 . koja se konačno pojavljuje i u  hrvatskom  prijevodu. Vrijednost te knjige ogleda se ponajprije u činje­nici što pregledno i jasno pruža uvid u inače složen proces nastajanja m oderne drame krajem19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, tako da i danas, 45 godina nakon prvog objavljivanja u njemačkom izvorniku, još uvijek je  jedna od najkom petent­nijih studija o naznačenom predmetu.192 KAZALIŠTE S 7-8/2001Peter Szondi Teorija m odem e dram e 1880-1950Biblioteka M ansioni, H rvatski cen tar ITI-U NESCO, Zagreb, 2001.ŠIRINA HISTORIJSKOGZAHVATAMarijan BobinacAporije neoklasicističke dramaturgije izvor su krize u koju dramska književnost dospijeva i koja se ponajbolje oslikava u djelima Ibsena i četvorice spom enutih autora. Tokom te krize, što se pojavljuje iz sukoba tradicionalne dramske forme i novih sadržaja - Szondi ih nazi­va epskom tematikom - iz čistoga dramskog stila nastaje proturječni dramski stil. Sljedeća važna postaja u razvoju moderne drame po Szondiju pokušaj je raznih autora na prijelomu stoljeća da pomoću formalnih eksperimenata, a uz zadrža­vanje uglavnom  neprom ijenjene tem atike, “spase” dramu. Te pokušaje spašavanja uočava Szondi u naturalističkoj drami, u konverzacij- skim komadima, u jednočinkama, u egzistenci­jalističkom teatru. Svoju studiju završava Szondi prikazom pokušaja “rješavanja” krize drame “stvaranjem unutrašnje epike”. Riječ je  o ten­denciji koja se očituje u djelima vodećih kaza­lišnih pisaca prve polovice 20. stoljeća, od ekspresionista, Pisca tora i Brechta do Pirandella, W ildera i Millera.Dramski dijalog temeljna je značajka na kojoj Szondi temelji svoju analizu krize drame. Jer dijalog, za Szondija “nositelj dram e”, ona je veličina dram e na kojoj se ponajbolje može prikazati transformacija novovjekovne drame. Krajem 19. stoljeća, na prijelazu u  m odem u, dijalog postupno gubi svoju dotadašnju ulogu “reprodukcije  m eđuljudskoga odnosa”, je r prikaz zbilje posredovan dijalozima nije više m oguće nastaviti do tadašn jim  sredstvim a. Stoga dijalog sve više prelazi u  monolog, poja­va koja, prim jerice, koincidira s razvojem novih pripovjednih tehnika poput “toka svijesti” u epskoj književnosti.Valja naglasiti naposljetku da Szondijeva studija predstavlja u  prvom  redu književno, odnosno književnopovijesno usm jerenu ana­lizu drame, dakle analizu koja dimenziju kaza­lišne izvedbe samo im plicitno dotiče. Razni oblici plesnog kazališta, scenskih fantazija ili Artaudovo kazalište okrutnosti ne m ogu se, dakako, objasniti interpretativnim  postupcim a koji se prim am o zasnivaju na tekstualnoj ana­lizi. Stoga odgovore na ta pitanja u  Szondijevoj knjizi i ne treba tražiti. Njezina inovativnost ponajprije je  u  širini historijskog zahvata, u  dijagnozi krize m oderne drame i u  opisu pokušaja njezina rješenja u  vodećih dram a­tičara moderne.7-8 /2001 KAZALIŠTE 193

Širina historijskog zahvata (Peter Szondi, Teorija modeme drame 1880-1950)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia