Tina Kosi

Kosi, Tina

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Tina Kosi, Celje, SlovenijaDRAMSKI LIKU SUVREMENOJ SLOVENSKOJ I HRVATSKOJ DRAMATICI -  RASPAD ILI VRAĆANJE REALIZMUnih uloga. Psihološki se ne razvijaju, njihovo ponašanje nije motivirano. Uhvaćeni su u međusobne odnose i di­jaloge koji se neprestano mijenjaju, a o svijetu oko njih ne znamo ništa. Jesihovi dramski likovi su bez identi­teta, zamjenjivi i depersonalizirani. Ispod komičnosti, koja je osnova svih njegovih drama, skriva se problem ispražnjenosti čovjekova života. U hrvatskoj dramatici posljednjih godina raspadanje karaktera najbolje se vi­di u Vidićevoj Groznici gdje tri ženska lika neprestano mijenjaju uloge. Drama se odvija u nekom gradu u naj­kraćoj noći, kad je sve moguće. Tri žene odigraju različi­te prizore gdje su jednom male djevojčice, redovnice, mesarice, bolničarke, vatrogasci... Svaki prizor ima svoj naslov i pričica je za sebe, isječak iz neke situacije, dok se promjene kod Jesiha događaju unutar prizora.Proteklih godina oblikovao se i novi tip dramskog lika koji proizlazi iz dramatike “krvi i sperme”, gdje su likovi reducirani na elemente nasilja, okrutnosti, sek­sualnosti. Svijet više nije konkretno definiran, nego je samo prostor nekih tipiziranih ljudskih okoliša (hotel, psihijatrijska bolnica). Takav tip dramatike u Sloveniji još ne postoji, neke elemente okrutnosti unosi u svoje drame Matjaž Zupančič u dramama Vladimir i Hodnik, iako su obje drame još snažno vezane uz realističku tradiciju i nisu tako radikalne kao što su dramski likovi kod Sarah Kane ili Marka Ravenhilla. U Hrvatskoj se tome modelu pokušao približiti Filip Šovagović u Cigli. Dramski je lik postavljen posve radikalno u međusob­nim odnosima između brata i žene, iako sam tekst ču­Nakon Drugog svjetskog rata u europskoj se dra­matici nastavlja tradicija realizma, a pojavljuju se i dva nova tipa dramskoga lika: dramski lik u poetskoj drami i dramski lik u drami apsurda, posljednjih godina i dram­ski lik u dramatici “krvi i sperme”.Karakteristika suvremene dramatike jest da dram­ski lik, koji je nositelj individualnog karaktera, psiholo­ških detalja i motiviranih postupaka, prelazi u raspršen tip dramskoga lika koji gubi psihologiju, logiku, uzroč- nost i posljedičnost svojih postupaka. Prve destrukcije dramskoga karaktera počinju se javljati već u poetskoj drami, kada dramski lik postaje sve više nositeljem ra­spoloženja i atmosfere, a manje dramskih događaja, i time se sve više približava lirskom subjektu. Kako u po­etsku tako i u političku dramu počinje sve više prodirati grotesknost kao najava drame apsurda. Konačno, lik gubi svoj karakter kad više nije nositelj smisaonoga go­vora. U Sloveniji je to do sada najradikalnije izveo Milan Jesih u Gorkim plodovima pravde. U toj drami događa­nje više nije zbijeno, nego su samo fragmenti koji me­đusobno nisu logički povezani. Likovi u toj drami su ne­prestano mijenjajući subjekti koji igraju brojne uloge i sve vrijeme mijenjaju spol, zanimanje i način govora. Promjenom stila jezika Jesih dostiže svojevrsnu dina­miku drame koju ne može postići konfliktom jer on u njegovoj drami ne postoji. Njegovi dramski likovi slični su Beckettovim, prije svega u nemogućnosti očuvanja identiteta. Ti dramski likovi nisu više uspostavljeni niti su na nivou tipova, nego su samo nositelji mrvica raz­va društveno socijalne dimenzije. Jasno je vidljiv i utje­caj rata,, koji ne postoji kao nekakva apstraktna opas­nost, nego kao jasno prepoznatljiva situacija rata u biv­šoj Jugoslaviji.U suvremenoj slovenskoj i hrvatskoj dramatici -  sli­čno kao i drugdje u Europi i svijetu -  snažno prevlada­va realistički oblikovan tip dramskoga lika, dok poet­ska i drama apsurda trenutačno nemaju viđenijih pred­stavnika, a mlađa generacija dramskih pisaca nije se još tako radikalno uhvatila pisanja drama da bi izašla iz ustaljenih motiva i normi i oblikovala tako radikalan tip dramskoga lika kakav poznajemo iz trenutačnih eu­ropskih tijekova.Realistički tip dramskog lika snažno je vezan uz tra­diciju realizma koja proizlazi iz Ibsenove dramske struk­ture. U Sloveniji je još snažno vezan uz tradiciju Canka- rova pisanja, a u Hrvatskoj Krležina, i ujedno pridobiva neke karakteristike suvremenog društvenog uređenja. Za razliku od dramskog lika koji se u novije vrijeme po­javljuje u slovenskoj dramatici, u Hrvatskoj se snažno može prepoznati utjecaj nedavnoga rata, a s time nepo­sredno veće zanimanje za ratnu problematiku koja u Sloveniji uopće nije aktualna. U vrijeme trajanja rata u svojem se pisanju snažno angažirao jedan od najvećih slovenskih dramatičara, Dušan Jovanović, koji je u svo­joj Balkanskoj trilogiji u Antigoni, Zagonetki Hrabrosti i Tko to pjeva Sizifa obradio tu tematiku. Jedina koju ta problematika u Sloveniji još zanima jest Draga Potoč- njak, koja nije naišla na pravi odjek ni umjetničkih vodi­telja kazališta ni publike.Hrvatske dramatičare često zanima pojedinac u ne­koj društveno-političkoj situaciji koju inače ne određuje konkretno, ali se iz teksta ipak može razabrati da se ra­di o ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Kroz dramske likove često se iskazuje besmislenost rata i propast čovjeka u njemu. Dramski likovi najčešće su oblikovani realistički, njihovo ponašanje psihološki je motivirano i proizlazi iz njihova karaktera. Određuje ih njihov okoliš, nerijetko i obitelj. Za političku dramu prošlosti izuzetno su bila važnja pitanja savjesti, krivnje i odgovornosti; u ovoj je dramatici u središtu obično prosječan čovjek ko­jeg većinom upoznajemo iz osobnijeg, intimnijeg kuta. Predstavnik takva pisanja jest Davor Špišić s dramom Dobrodošli u rat koja predstavlja cio niz fragmentarnih sudbina ljudi u gradu i pisana je kao isječak iz kronike nekoga grada i Rubnosti koja je nastala prema Krležinuproznom djelu. Te se tematike hvata i Filip Sovagović dramom Cigla, gdje dramski likovi predstavljaju noviju, radikalniju varijantu realizma, iako još nisu kao kod naj­novijih europskih dramatičara.Najizvođeniji autor brojnih drama koji čvrsto ostaje u okvirima realizma jest Miro Gavran. Njegovi dramski likovi su živi karakteri, određuje ih okoliš, prošlost, od­nosi, emocije... Često događanja svojih drama preba­cuje u povijesno odmaknuto doba, što su u Sloveniji često činili Andrej Hieng i Drago Jančar. Taje odmaknu­tost u slovenskih autora sedamdesetih i osamdesetih godina služila kao zaštitni paravan, što su im neki kriti­čari i prigovarali. Time su tada izbjegavali probleme s cenzurom, a kod Gavrana je ta odmaknutost upravo suprotnog značenja -  likovi time dobivaju novu dimen­ziju. Često su Gavranovi dramski likovi poznate osobe iz povijesti (što kod Slovenaca nije bilo, s iznimkom Ko­zakova Che Guevare) koje kroz dramu možemo spo­znati iz drukčijeg zornog kuta nego ih prikazuju povi­jesne knjige jer likove upoznajemo s intimnije strane, dok tematski Gavran poseže za univerzalnim izborom tema. Dodatnom stupnjevanju dramske situacije poma­že i postupno otkrivanje misaonosti i psihe pojedinaca koji kroz priču polako odbacuju maske i pokazuju svoje pravo lice (Kreontova Antigona, Ljubavi Georga Washin- gtona, Čehovje Tolstoju rekao zbogom, Noć bogova...). Gavranove dramske likove obilježavaju snažne emoci­je: ljubav, mržnja, ljubomora..., ali ih uspijeva oblikovati bez patosa. Kod Gavrana iskustva modernog doba i psihologije mijenjaju osobnosti glavnih (povijesnih) ju­naka, što se iskazuje u njihovu odazivanju, emocijama, podsvijesti. Gavranova djela, iako prenesena u udalje­no povijesno vrijeme, moderna su i suvremena jer otva­raju temeljna pitanja o mjestu čovjeka u društvu, odno­su prema samome sebi i drugima.U Hrvatskoj se na svjetsku klasiku oslanja i Mislav Brumec u svojoj drami Smrt Ligeje koju je nazvao ho- ror-dramom i oslanja se na Pad kuće Usher. Dramski su likovi oblikovani realistički, a u atmosferi drame vidi se utjecaj E. A. Poea.U Sloveniji su za poznatim motivima posezali prije svega u poetskoj drami. Tako su najpoznatije drame Smoletova Antigona i Zajčeva Medeja. U realizmu je zadnja takva prerada Čehovljeve Tri sestre u Modern- dorferovoj drami istoga naslova. Često se prerada hva­tao i Dušan Jovanović. Na prvi pogled ti su tekstovi dje­če saznajemo da su samo psihoterapeutska kazališna škola.Odmak od realizma vidljiv je u grotesknosti, recimo u drami Tomislava Zajeca John Smith, princeza od Wal- lesa, gdje je John Smith groteskna figura mehaničara iz Londona koji je uvjeren da je Lady Di, što, dakako, djeluje iznimno komično.U suvremenoj hrvatskoj komediji u središtu su ko­mični karakteri koji su mjestimice bliži tipovima nego dramskim karakterima (gradonačelnik, ogovarač). Isto su tako komični odnosi među njima i motivi u koje se osim realnih i konkretnih društvenih problema unose i stare komedijske teme koje nastaju još u antici (spol­nost, varanje, politika...). Likove obilježavaju opće smi­ješne osobine: ljubomora, nepotizam, korupcija. I u slo­venskoj je komediji slično, često su na udaru ljudi koje već iz svakidašnjice prepoznajemo kao komične i smi­ješne: političari, policajci, ljudi iz sela (koji govore dija­lektom) ili doseljenici (s područja bivše Jugoslavije, Al­banije, čak i Afrike).Za dramske likove suvremene slovenske i hrvatske drame mogli bismo reći kako ostaju usidreni u okvirima realizma više nego u ostaloj europskoj dramatici, a sa­mo mjestimice u njih prodire groteska. U slovenskoj dramatici još uvijek postoji i poetska drama koju u Hr­vatskoj ne nalazimo. Obje vrste, komedija i drama, osta­ju jasno usidrene u tradiciji pisanja ibsenovsko-krleži- jansko-cankarovske strukture. Nema tako radikalnih tekstova kao u suvremenoj njemačkoj, engleskoj, irs­koj... dramatici gdje je čovjek odsječen od ovoga svije­ta, od svojih religioznih, metafizičkih i transcendental­nih korijena, a ostaje još samo nagon -  za ubijanjem ili seksom ili, gdje je društvo tako raspadnuto, da obitelj kao osnovna ćelija društva ne može više opstajati jer u svojemu opstanku djeluje kao kruta karikatura prošlih vremena koja su zauvijek nestala.Sa slovenskoga prevela Jagna Pogačniklovali kao provokacije, ali u samoj jezgri to su drame koje se dotiču najrazličitijih društvenih i kazališnih te­ma. U taj sklop spadaju drame Antigona, Tko to pjeva Sizifa, Zagonetka Hrabrosti, Victor, Plejboji i Karama- zovi. Većina njegovih djela proizlazi iz polemičkih odno­sa s tradicijom. Jovanović je u svoju dramatiku uveo dramske likove otvorene forme. Za njih je karakteristi­čno da sami sebe nisu svjesni u cjelini jer mnogima nedostaje zrelosti i onih osobina bez kojih u drami za­tvorene forme uopće ne bi djelovali kao aktivni ili pa­sivni likovi. “Iz gledišta zatvorene drame mnogi su liko­vi nedovršeni ljudi, fragmenti likova, i upravo je ta okol­nost, koja ih izdvaja iz popisa aktera u drugom tipu dra­me, u otvorenoj drami odlučujući povod za sve što im se događa" (Klotz, Zatvorena i otvorena forma u drami, Knjižnica MGL, 1996, str. 132). U njegovim dramama povremeno u glavnim ulogama nastupaju djeca (Viktor, Oslobođenje Skoplja ili čak životinje (Vojna tajna). U dramama koje imaju puno likova upravo oni stvaraju at­mosferu, glavnom liku omogućuju da izrazi svoju indivi­dualnost, a ujedno su odjek i refleks njegovih poticaja, što se lijepo vidi u Tko pjeva Sizifa i Oslobođenju Skop­lja. Posljedica toga je da drama nema protagonista u uobičajenom značenju riječi jer glavni lik ne pokreće događaje, nego se sve događa u njemu. Umjesto prota­gonista imamo središnje “ja ” koje je uvijek u srži doga­đaja, ali ga ne vodi. Djeluje zbunjeno, nagonski, teško se artikulira. Najtipičniji je primjer Sizif u drami Tko pje­va Sizifa. Sizif je u središtu događaja i subjekt je koji povezuje raspršene prizore u cjelinu. Ostali likovi mogu za njega biti intimno vezani (Mama, Ljubica) ili su odje­ci njegove svijesti. Nalaze se na granici između privid­noga i realnoga. Jovanović je često crpio na razini prije­nosa građe i motivsko tematskih sklopova. Poznate mo­dele preoblikovaoje i osuvremenio u novom povijesnom kontekstu, jeziku, a povremeno i kompoziciji drame.Odmak od realizma u hrvatskoj se dramatici iskazu­je kod Lade Kaštelan u Posljednjoj karici gdje počinje prodor nerealističkih elemenata kad je oko stola skup­ljena cijela obitelj odjednom, kad su istih godina maj­ka, kći i baka, a upad smrti narušava prividni realizam. Upravo je obrnuto kod Tanje Radović u Iznajmljivanju vremena gdje dramski likovi djeluju prema nekakvim novim modelima koji se djelomice već približavaju ap­surdu -  neobična Nellina moć da ljudi nestaju jer ona tako poželi. Na kraju je prodor realnosti kad za sve pri­

Dramski lik u suvremenoj slovenskoj i hrvatskoj dramatici - raspad ili vraćanje realizmu

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia