Tajana Gašparović

Gašparović, Tajana

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

na željeznički kolodvor, kao što nijeslučajno da se i u Dorothy Gale i uSpa šenima dogodila prometna ne -sre ća presudna za daljnji tijekdrame. Zapravo, sve tri drame Zajecsmješta u prostor Jaspersovih gra-ničnih situacija, egzistencijalnih si -tuacija usamljenosti, patnje, kriv nje,smrti, nepouzdanosti svijeta, situaci-ja unutar kojih se nazire ne samopukotina moguće mijene trenutnogastanja stvari, već i, usudila bih se reći–slutnja transcendencije. Svijet je uZajecovim dramama star i istrošen,nisu samo njegova dramska lica uodlascima, i njegov je svijet u odla-sku – Dorothy Gale doslovce se iodvija na staru godinu – svijet je une-srećen (Dorothy Gale, Spašeni), ne -izlječivo bolestan (Trebalo bi prošeta-ti psa), u njemu stalno pada kiša, vje-rojatno kao palimpsestski nagovje-štaj pročišćenja, a onda i iskupljenja.Svijet samo što neće nježno i tihoprsnuti. Ima nečeg gotovo ritualnog uZajecovu dramskom pismu, gotovoobredno magijskog i mističnog u nje-govu izravnom, ali tihom prizivanjučuda. Inicijacijski proces samo što senije dogodio. Možda. A možda i ne.Čini se da ga nagoviještaju, vjeroja-tno, čisti i nevini – poginula djeca –Dorothy Gale i autistični dječak izSpašenih. Iz onkraja. Koji je cijelo vri-jeme ovdje. Jer ovo ovdje i jest i nijeovdje. Granice su izbrisane bijelim. Istoga sve i jest i nije. Navedena je slutnja transcendencije,doduše – samo na trenutak – najpri-sutnija na samom kraju svih trijudramskih tekstova – u njihovim fina-lnim prizorima koji su, i opet ne slu-čajno – ispisani bez ijedne jedinesrednosti i ljubavi. Ono što je, među-tim, iznimno zanimljivo te se uklapau već spomenute paradokse jestčinjenica da zapravo sva Zajecovadramska lica govore ne samo istimjezikom, već počesto izgovarajuposve iste rečenice kao lajtmotivedrama, čime se daje naslutiti da suzapravo sva lica uronjena u identičnounutarnje stanje svijesti, da su svalica zapravo Jedno, a vanjska sudogađanja Za jecovih drama zapravosamo odraz tog unutarnjeg stanjastvari. Kao što je, vice versa, unutar-nje stanje stvari samo odraz onogvanjskoga. Pa ipak i usprkos tome,svako je od tih lica duboko usamlje-no, uronjeno u vlastiti kavez, u vlasti-te neprobojne zidove i time onemo-gućeno ostvariti istinsku komunikaci-ju s ostalim licima. Sve je, čini seistovremeno i povezano i odvojenonepremostivim jazom mnogobrojnihegzistencijalnih usamljenosti.A gdje je u svemu tome fotografija?Odnosno, gdje je veza s više putaspominjanom bjelinom te zbog čegaupravo ideja da se Zajecovi dramskitekstovi poprate umjetničkim foto-grafijama tako točno proizlazi izsamih tekstova?Fotografije se izrijekom spominju ipokazuju u Zajecovim dramama kaoslike sjećanja, kao otrgnutost zabo-ravu, kao prošlost u sadašnjosti, kaozrcaljenje i ispreplitanje vremenskihrazina. No to nikako nije sve. SusanSontag fotografiju naziva elegičnomumjetnošću, umjetnošću sumraka;njome na najintimnijii i najbolnijinačin pratimo stvarnost ljudskog sta-renja, prolaznost trenutka, sveprisu-tnu smrt. A jedno od dominantnihizgovorene riječi. Prizori su to koji,čini se, nagoviještaju mogućnostono ga što Zajec, osobito u DorothyGale, izgovara učestalo i kroz ustagotovo svih dramskih lica – Kad bi sebarem dogodilo čudo.„U jednom trenutku ona dođe na pro-scenij, sasvim blizu. Svjetla vatrome-ta. Dorothy Gale tad tri puta udari ci -pelom u cipelu. Mrak.“ (DorothyGale)„Muškarac Ženu obgrli oko ramena.Žena se privije uz njega. I na trenu-tak oboje izgledaju kao da su došli iznekog drugog vremena. Ali samo natrenutak.“ (Trebalo bi prošetati psa)„U tom trenutku Drugom muškarcuprilazi David, čvrsto držeći svoju lop -tu. David dolazi iz nekog potpunodrugog vremena, ili možda istog, pastane ispred Drugog muškarca ipogleda ga. Duga stanka. A zatim,David mu sasvim polagano pružisvoju loptu.“ (Spašeni)Tri čuda – jedno koje se izravno refe-rira na čudo bajke iz Čarobnjaka izOza, drugo koje na trenutak ukidaneprevladivu samoću dvaju bića i tre -će koje darivanjem kazuje o moguć-nosti oprosta. Tri trenutka transcen-dencije. Tri trenutka u kojima se me -koćom i prostranošću bjeline ovija ipojam vremena kojim se Zajec takočesto poigrava nudeći nam mnogo-brojne sinkronicitete unutar kojihpro šlost, sadašnjost i budućnostegzistiraju jedna pored druge. Ti tre-nuci rastvaraju i egzistencijalnumogućnost slobode – da bude onošto nije i da ne bude ono što jest, kaoi mogućnost u Zajecovim dramamaotežane komunikacije, dakle, nepo-I  149I  KAZALIŠTE 57I58_2014148dovito izvještava i blog Vitomire Lon -čar Slamka spasa, u međuvremenutakođer ukoričen, kojem je SnježanaBanović posvetila jedan od efektnijihtekstova u ovoj knjizi.  Spomenuto zrcaljenje prvog i drugogdijela Kazališta krize pokazuje kakose prema toj krizi odnosi vlast, jerreprezentativne i stožerne institucijepoput Dubrovačkih ljetnih igara izagrebačkog HNK-a, ali i nekih dru-gih, novih ili starih haenkaova, jesupozornica koja svakoj vlasti treba, alikoja s njima zapravo ne zna što bi, apogotovo kako bi. Nenapisani zaklju-čak ove knjige ipak je sasvim razvi-dan: kriza upravljanja i kriza modelačine krizu kazališta, koja se ogleda ina pozornici i oko nje, zbog čegadomaće kazalište nije i teško možebiti prepoznato izvan vlastitog zača-ranog kruga. U tom krugu političkih,klijentelističkih i kumovskih veza,koje samo ponekad i puknu, ostaju iluđaci – oni koji misle da su kazališniNapoleoni i oni koji misle da bi to,riječima novopečenog opernog reda-telja, tek mogli postati. Svi ti medio-kriteti, pokretači, kritičari i kritizeri,amateri i entuzijasti, talentirani inetalentirani, kao i oni istinski zain-teresirani za boljitak ili oni koji znajušto, kako i zašto... na istoj su pozor-nici omeđenoj političkim okolnosti-ma i instrumentaliziranoj od politi-čkih mitšpilera, kojima nije problemsposobne proglasiti luđacima, krizuizazovom, a napoleone – intendanti-ma. I obrnuto. Posve bijele korice knjige i naslovposve jednostavno otisnut crnimslovima – Odlasci.A unutra – tri dramska teksta popra-ćena fotografijama.Rijeko kada, barem u domaćem izda-vaštvu, susrećemo knjigu čija formatoliko precizno zrcali sadržaj. Jer – bijele korice nisu slučajne.Minimalizam nije slučajan.Fotografije nisu slučajne.Ništa, zapravo, u ovoj knjizi, kao ni upisanoj riječi Tomislava Zajeca nijeslučajno. Sve je povezano, ništa bezrazloga, reći će Drugi Muškarac uuvod nom monologu Spašenih.Bijelo je zapravo u izravnoj vezi sobje dinjujućim naslovom – Odlasci,kao i s umjetnošću fotografije. Reklismo već – sve je povezano. Svi dramski tekstovi Tomislava Zaje -ca zrcale isti svijet. Naravno, zrcalega kroz različite kutove promatranja.A taj je svijet suptilno filozofsko, čakmetafizičko tkivo uronjeno u para -dok se jer dramska lica kod Zajeca ipo stoje i ne postoje, ona i jesu i nisu,u tom su svijetu rubovi svih dualnostivrlo meki, ponekad gotovo neposto-jeći, izbrisani, u tom se svijetu mudroi nježno propituju najtajanstvenijeteme poput ljubavi i smrti. Taj je svi-jet, s obzirom na to da je mudar i nje-žan, obavijen tajnom koju nikad nemožemo do kraja spoznati, tajnomkoju zapravo nosi život sam, njegovaljepota i bol, postojanost i prolaznost.Stoga je, naravno, boja tog svijeta –bijela. Boja koja je u isto vrijeme ineboja, koja ujedno sadrži i kojoj ne -dostaju sve ostale boje. Boja mekih,nepostojećih rubova. Boja koja odra-žava svjetlost o kojoj Zajec tako če -sto piše i koju prizivaju njegovadram ska lica. Boja odlazaka koji, istotako – i jesu i nisu. Više nisu ovdje, ajoš nisu tamo. Boja međuprostora ukoje su smještene Zajecove drame –odnosno – prostora sna, bajke, iluzi-je. Prostora između. Sva Zajecovadramska lica, zapravo, odlaze. Baškao i svi mi. Samo smo u prolazu.Nije stoga slučajno – eto ponovno teriječi! – da Zajec Spašene smještaTajana GašparovićTomislav Zajec: OdlasciTri drame i fotografije Nine urđevićHrvatski centar ITI, Biblioteka Mansioni Zagreb, 2013.NIŠTA NIJESLUČAJNONove knjigePrije već gotovo dvije godine split-ski je nakladnik Redak objavio te a trološku knjigu o riječkome kaza -liš nome životu pod nazivom Riječkoglu mište: rasprave o drami i kazali-štu koju zajednički potpisuju dvije ci -jenjene riječke teatrologinje AdrianaCar-Mihec i Iva Rosanda Žigo. U knji-I  151osjećanja svijeta u Zajecovim drama-ma jest upravo melankolija što proi-zlazi iz duboke spoznaje o neuhvatlji-voj prolaznosti. No postoji tu jošnešto tajanstvenije, a što duboko za -dire u Zajecov dramski svijet – foto-grafija, prema Rolandu Barthesu –ima prirodu sjene, dvojnika. Ona ijest i nije. Ona nije ono što njezinapojavnost otkriva, već ono iza, onkrajpojavnosti, ono skriveno. I stoga jenjeno značenje magijsko. Baš kao iodređeni slojevi Zajecova dramskogpisma koji otkrivaju filozofska pitanjaodnosa prisutnosti i odsutnosti. Bi va -nja i nebivanja. Jel’ mi uopće po sto -jimo? upitat će se Starac u Spaše -nima. Odnos privida i zbilje izmještenje, izmaknut, dramska se lica zrcalejedna u drugima, promatraju i bivajupromatrana, a u toj igri mnogostrukihzrcaljenja i percepcija se posve izo-kreće, odnosno nestaje u bjeliniJedno ga uobičajeno poimanje jave isna, budnog stanja i ležanja u komi,života i smrti.U toj igri misli upravo shvaćam damožda ovo što pišem nije očekivanarecenzija knjige drama. No – i ponov -no! – nije slučajno što pišem upravoovako – impresionistički i priličnoosob no. Uronivši u Zajecov svijet jed-nostavno nisam mogla uključiti men-talnu, intelektualnu analizu kao niinfo o dramama, izvedbama i inimčinjeničnim opipljivim stvarnostima.Zavelo me osjećanje njegove bjelinei odvelo na unutarnji put mnogo or -ganskije i ćutljivije naravi. I na tomemu hvala.zi je sakupljeno dvanaest tekstovakoji suvremenom teatrološkom me -to dologijom obrađuju različite temeiz riječke glumišne prošlosti i suvre-menosti u rasponu od više od dvastoljeća, od kojih su neki već objav-ljeni u različitim periodičkim publika-cijama ili zbornicima sa znanstvenihskupova, a neki se po prvi put obje-lodanjuju upravo unutar korica oveknjige.Recimo to odmah, riječ je o korisnomi značajnom teatrološkom izdanjuko je nikako ne bi smjelo proći neza-mijećeno jer se u njemu obrađuje ka -zališni život grada koji u dosadašnjimteatrološkim studijama, kao što touostalom u uvodnim redcima knjigeističu i same autorice, nije uvijek i ucijelosti bio primjereno obrađen,obuhvaćen i valoriziran. Upravo ćenedostatak cjelovite studije o riječko-me kazalištu autorice i apostrofiratikao motivaciju pri oblikovanju oveknjige, a razlozi su tomu nedostatkuu najmanju ruku dvojaki. S jednestrane, hrvatska je kazališna histo-riografija jednim velikim svojim dije-lom bila zagrebocentrična, odnosnodugi je niz godina bila usredotočenana povijest Hrvatskoga narodnogaka zališta u Zagrebu, što danas ipakviše nije slučaj, ali ni sav posao niizdaleka još nije odrađen, kao štonapokon pokazuje i knjiga o kojoj jeovdje riječ. S druge strane, nacional -na kazališna historiografija dugi jeniz godina bila usredotočena i na is -traživanje profesionalnog i naciona-lnog kazališnoga izričaja na hrvat-skome jeziku te je kazalište stranogagovornoga izričaja, napose njemač -koga i talijanskoga, nerijetko tumači-ne kazališne institucije riječkogaHNK-a, tako i prije, izvan, mimo ili„protiv“ njega. Ravnomjerna usmje-renost autorica na dosad neistraže-nu ili nedovoljno istraženu prošlostriječkoga teatra, ali i na različite obli-ke suvremenoga kazališnoga izričajai najšire shvaćenoga pojma kazali-šta, uvjetovala je i dvojnu podjelusame knjige na studije „iz prošlostiriječkoga glumišta“ koje se bave„sistematizacijom i organizacijomscensko-izvođačke prakse“, odnosnona studije „ambijentalnog i komor-nog“, odnosno „načina organizacijepostdramske scenske prakse“. Ukronološkom slijedu, radovi se dotičuriječke scenske prakse od najstarijihrazdoblja do danas, a u tematskombave se pitanjima suodnosa kazali-šta na talijanskom i hrvatskom jezi-ku, uspostave i organizacije naciona-lnoga kazališta, osobitosti različitih –dramskih i postdramskih, domaćih iinozemnih – redateljskih poetika,spe cifičnosti kazališnoga repertoara,karakteristika kazališnih i (ne)ka za -liš nih izvedbenih prostora, predstavausredotočenih na dramskih tekst, alii predstava baziranih na postdram-skim kazališnim strategijama. Važnaprovodna nit knjigom okupljenihradova svakako je i ne samo estet-sko nego i etičko propitivanje razma-tranog kazališnoga čina kao i proma-tranje kazališnoga događaja, izvedbei repertoarne politike u okviru dru-štveno-povijesnoga i ideološkogakon teksta vremena. Naposljetku, umetodološkom je smislu uočljivoizraženo nastojanje autorica da seodmaknu od stigme tzv. pozitivističkimišljenih i pisanih kazališnopovije-la kao agresiju i prijetnju nacionalno-me integritetu i identitetu, ostavljaju-ći te teme izvan svoga istraživačkogafokusa pa o njima, posebice o tali-janskom kazalištu, zapravo znamoja ko malo, u svakom slučaju nedo-voljno. Imajući u vidu specifičnost ri -je čke kazališne tradicije i bogatstvoriječkoga kazališnoga izričaja na tali-janskome jeziku, jasno je da je taj dioriječke glumišne prošlosti dugo bio(nezasluženo) ostavljan po strani, amnoge dosadašnje studije radije suse usredotočivale na povijest riječko-ga profesionalnoga nacionalnogakazališta koje je započelo s radom1946. godine. Dakako, riječka je si -tuacija i tu posebna pa, za razliku odzagrebačkoga, splitskoga i osječkogaHNK-a, riječko Hrvatsko narodno ka -zalište Ivana pl. Zajca do sada nijedobilo ni svoj monografski prikaz,iako ga nedvojbeno zaslužuje. Suvre -mena hrvatska teatrologija i kazali-šna historiografija, međutim, okrenu-la je novu stranicu i otvorila se istra-živanju dotada zapostavljenih regio-nalnih, neprofesionalnih i neinstitu-cionalnih kazališnih događaja teistraživanju multikulturnih dodirakazališta različitih jezičnih izričaja,sve se više usredotočujući na dodirei poveznice te specifičnosti pojedinihhrvatskih kulturnih prostora, a utome je duhu pisana i ova knjiga.U fokusu dvanaest studija okupljenihu ovoj knjizi jest riječki svjetovni ka -zališni život još od druge poloviceosamnaestoga stoljeća pa sve do po -četka dvadeset i prvog stoljeća,odnosno najrecentnije suvremeno-sti, kako na hrvatskom tako i na tali-janskom jeziku, kako unutar etablira-snih istraživanja i da se prilikom ana-lize odabranih dramskih djela i/ilikazališnih događaja, izvedbi, umjet-ničkih osobnosti i poetika oslone naaktualnu teorijsku aparaturu ne sa -mo suvremene teatrologije nego isuvremene humanistike u cjelini.Odabrani autorski istraživački putstoga nudi najmanje dvije novine –usredotočenost na neka dosad ma -nje istražena i (pre)poznata mjesta izpovijesti i suvremenosti riječkogaglu mišta te suvremen način njihoveznanstvene obrade i prezentacijeproizišao iz spoja arhivskih istraživa-nja i suvremene teorijske misli. Što to konkretno znači? Za razliku oddosadašnje istraživačke usmjereno-sti na povijest profesionalnoga rije-čkoga nacionalnoga teatra nakonDrugoga svjetskoga rata, u ovoj knji-zi kazališna povijest Rijeke započinjeveć, primjerice, izvedbama u tzv. sta-roj baraci u 18. stoljeću te Bono vo -me kazalištu i Adamićevome kazali-štu u 19. stoljeću, a završava anali-zom posebnosti suvremene kazali-šno-kulturne manifestacije Riječkeljetne noći, napose u odnosu na sta-rije srodne ali i bitno različite festiva-le kao što su Dubrovačke ljetne igreili Splitsko ljeto. Između te dvije kraj-nje točke smjestile su se studije onizu važnih kazališnih fenomena iliosobnosti koje su obilježile dugogo-dišnji riječki kazališni život, kao štosu studije o poetičkim obilježjimaredatelja Anđelka Štimca, BrankaBrezovca ili Aleksandra Popovskog, osuodnosu suvremenog hrvatskogdramskog pisma i pokušaja odmakaod socrealističke inscenacijske poe-tike, o posebnostima kazališnokriti-150 I  KAZALIŠTE 57I58_2014Martina PetranovićAdriana Car-Mihec, Iva Rosanda Žigo:Riječko glumište: rasprave o drami i kazalištuRedak, Split, 2012.SUVREMEN TEATROLOŠKI PRISTUP RIJEČKIMKAZALIŠNIM TEMAMANove knjige

Ništa nije slučajno (Tomislav Zajec, Odlasci, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2013.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia