Mario Kovač

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Koliko glazba utječe na tvoje dramsko pisanje ili obr-nuto?Molim Vas, ne ljutite se, ali mene otkrivanje i analiza tihutjecaja u mom radu uopće ne zanima. Mislim da bi vamu odgovoru nešto muljao… „Nešto” vjerojatno postoji, i jabih mogao na tu temu improvizirati i biti pretenciozan…mogao bih govoriti da je npr. osjećaj za ritam vrlo važan iu pisanju, ali to bi bio konstrukt koji samo „lijepo zvuči“.Ja vidim sličnost u nastajanju… pisanja i glazbe… u „miš-ljenju“ glazbe i „mišljenju“ pisanja. Naime, u oba se sluča-ja radi o svojevrsnoj opsjednutosti – izabranim motivima,zapisivanjem varijacija ili improvizacija na, recimo to ba -nalno, određenu temu… Segmentirana struktura jednog idrugog zanata kućište je unutar kojeg se ja krećem, otkri-vajući stranputice kojima želim krenuti… Ali to je tako kadintenzivno razmišljate o bilo čemu… Mene u toj fazi naj -više zanima – i veseli – upravo ta autorska nemoć dashvati proces nastajanja nekog tzv. djela… I  59Razmjena ideja redatelja i skladatelja/glazbenika jed-nako je važna kao i razmjena ideja između redatelja i li -kov nog umjetnika / scenografa. Čak držim važnim reda -telja ne preopterećivati „telefoniranjem” između npr. skla-datelja i scenografa, već projektnom zadatku pristupatiaktivno i ažurno. Na primjer, ako scenograf kreira „psi-hološki prostor”, upitno je bi li bilo dobro da skladatelj radi„psihološku glazbu”. Englezi to zovu „painting the rosesred”. Stoga je neke odluke dobro donositi zajedno, kaoautorski tim. Gdje i kada? Na sastancima i prvenstvenona pokusima, glazbenim, glumačkim, režijskim, tehnič -kim. Tek ono što funkcionira spram cjeline na pokusu,može funkcionirati i u predstavi kao cjelini. Za to pokusisluže. Od neprocjenjive je važnosti je da producentomogući zadovoljavajući broj termina pokusa na pozorni-ci, odnosno u prostoru gdje će se predstava i igrati.Pristup 5:Glazba u uprizorenju često može postati i režijskommetodom. Uz to što je glazbeno vrijeme poveznica dram-skog vremena sa stvarnim vremenom, glazba djelujeizravno na tijelo. U tom smislu, držim da je zadnja riječ uskladanju skladateljeva, dok je u režiranju glazbom zadn-ja riječ redateljeva. Naravno, pokaže li se da se neki pri-zor nekom glazbom ne da izrežirati, treba skladati drugu.Često dobar redatelj u nekoj skladbi otkrije višak vrijed-nosti, čak i skladatelju nov. U idealnom slučaju takvadijalektika pozitivno usmjeri skladatelja. Rizik se možeodnositi na „sudbinski moment”, tj. da dinamika upri-zorenja nadmaši dinamiku skladanja, pa onda skladateljiz procesa iziđe s opravdanim osjećajem nedovršenostidjela ili da se pak naročito uspjelo djelo skladatelju „prili-jepi” za njegov javni obraz i ograniči mu slobodu daljnjegdjelovanja. Za to postoji određen broj povijesnih primjera,ulaženjem u koje bi se premašio opseg ovog teksta.Pristup 6:Neiskušani materijalGlazba u odnosu na kazalište može biti i nešto drugo osimgore navedenoga, npr. dio glumačkog jezika (ili moždaništa), ali tek kroz proces uprizorenjamožemo otkriti što. Tada vrijedi ući uizazov suradnje bez predrasuda i sdosta otvorenosti i strpljenja. Vjerujem da originalnost ležiprije u traganju za autentičnošću izričaja, nego u ponavl-janju „originalnih” navika. Teoretičari o tome govore kao orazvojnom kazalištu.Moram priznati da sam kao gledatelj predstava pomalostrukovno opterećen, mada blagonaklon prema drugači-jim svjetonazorima od svojih; pokušavam učiti od njih.Ima ljudi koji npr. smatraju da je u teatru najbolja glazbaona koju se ne čuje, ali ne bih se složio. Ako se ne čuje,čemu je onda tu? Ima i ljudi koji tvrde da „glazba mora bitiblijeda i neizražajna, da ne bi bila bolja od glume.” Mislimda to ipak ima više veze s glumom.Alfred Hitchcock je za filmsku glazbu jednom rekao da„svojom dubinom dotiče razinu istine koju slika ne možedoseći, ali sâm jezik glazbe ne smije biti glasniji od jezikaslike”. U teatru je stvar delikatnija, jer nemamo „sliku” nakoju se glazba fiksira, već živu glumu, koja se i samarukovodi svojim unutrašnjim zakonima glazbenosti, pa iinterakcije s publikom. Stoga ne mislim da je dobroglazbom ilustrirati nešto što je već igrom kazano, negopostaviti kontrapunkt koji u sinergiji s njom otvara novudimenziju izričaja.Kao gledatelja najviše me povrijedi blefiranje glazbom,površnost, brzopletost, igranje na prvu loptu efektnosti,sentimenta, brbljanja, dopadljivosti. Kao što je i kazalištenesklono otkrivanju tople vode, tako i oni koji u njemurade pokušavaju učiti od iskustva drugih. Utjecaj je namene imao rad mnogih autora. Spomenut ću samo neke:analizirajući dramaturgiju glazbenog jezika Nevena Fran -geša uspio sam uočiti važnost ovladavanja odnosomglazbenog vremena spram dramskog vremena. Arturo Annechino i Ljupčo Konstantinov za mene su ta -kođer osobiti po ekonomičnosti i univerzalnosti svojihglazbenih izričaja unutar nekog kazališnog događaja.Davor Rocco tematizirao je događajnost same glazbe uuprizorenju. Glazba Silvija Foretića čini mi se kao da„sanja” kazalište.U povijesti novijeg hrvatskog dramskog teatra prvotnazasluga za emancipaciju glazbenog promišljanja vjerovat-no pripada Peri Gotovcu.58 I  KAZALIŠTE 57I58_2014Skladanje je već po svojoj naravi uslužna djelatnostTematMate Matišić, KRATKI razgovor o glazbi i kazalištu Razgovor vodio Mario KovačGlazba je fantastičandetektor propusta učinjenih u ostalim segmentima pripremanjapredstaveBiti ona osoba u društvu koja mjuzikle voli javno, atu ljubav iskazuje i čestim putovanjima u različiteeuropske kazališne centre, znači i biti osoba kojuprijatelji i poznanici prije svojih putovanja u London redo-vito zaustavljaju s: „Onda, što preporučuješ i kako danabavim karte?“ U proteklih godinu dana to se pitanjepro mijenilo u: „Onda, kakav je taj Once i kako da nabavimkarte?“ Dok je odgovor na drugi dio pitanja relativno jed-nostavan (na dan izvedbe ulaznice u prvom redu prodajuse za prilično povoljnih 25 funti), odgovor na prvi diouglavnom počinje zastajkivanjem i konačno izlazi kao:„Pa, dosta je dobar, ali...“Taj „ali“ nije nužno jedna konkretna primjedba. Moždauopće nije primjedba – neki ga, dapače, smatraju najve-ćom snagom ovog komada. Once je, naime, dosta dobrapredstava... sve dok čovjek ne očekuje da će gledati mju-zikl. Možda je paradoksalno ovakvom konstatacijom opisi-vati dobitnika nagrade Tony upravo u toj kategoriji, ali, usituaciji u kojoj prosječnom domaćem kazališnom gleda-telju vijest da je Zrinka Cvitešić dobila glavnu ulogu u mju-ziklu u Londonu najvjerojatnije u glavi stvara viziju šljokica,stepa i songova, definitivno je potrebno naglasiti da se kodOncea radi o sasvim drukčijem glazbeno-scenskom djelu.One koji su upoznati s Onceom kao nezavisnim filmom iz2006. godine – koji nakon uspješnih produkcija na Off-Broadwayu, Broadwayu i u Dublinu konačno dolazi i doWest Enda – ovaj „ali“ vjerojatno bi manje iznenadio.Priča je u oba medija ista: bezimeni Irac, ulični svirač,kojeg popis likova naziva samo Momkom (Declan Ben -nett), deprimiran zbog nedavnog raspada veze s djevoj-kom, razmišlja o tome da se prestane baviti glazbom. Tije -kom nesuđene posljednje izvedbe čuje ga Djevojka (Zrin -ka Cvitešić), Čehinja koja se preselila u Dublin, u filmuprodavačica cvijeća, a u predstavi bez naznačenog zani-manja. Razgovor se pretvara u zajednički proveden dan teon saznaje da ona svira klavir (u prodavaonici instrume-nata jer si ne može priuštiti vlastiti), on popravlja usisava-če u očevu servisu (a ona, eto, baš ima pokvareni usisa-vač!), ona živi s majkom (koja voli pomalo začudne moti-vacijske govore), kćeri (za čijeg je oca i dalje udana, ma -kar je on u Češkoj) i cimerima (koji uče engleski gledajućilokalne sapunice). Pritom Djevojka Momka motivira nanastavak bavljenja glazbom, zajedno s njim piše pjesme ipomaže mu u okupljanju sastava s kojim će u unajmlje-nom studiju snimiti demo-snimku te tako barem u jednomobliku ovjekovječiti tjedan dana poznanstva koje im jepro mijenilo živote.Dok neke kazališne predstave koje nastaju prema filmo-vima pokušavaju raskošnim dizajnom i posebnim efekti-ma na sceni dočarati ugođaj velikog ekrana, redatelj JohnTiffany i njegova autorska ekipa (i) u ovom aspektu mjuzi-kla rade upravo suprotno. Jedini set kulisa smješta Onceu irski pub, ugođaj koji se počinje stvarati već prije pred-stave kad publika može na pozornici naručiti piće dok čla-novi ansambla izvode irske folk-pjesme. Ostale lokacijena kojima je smještena radnja, od servisa usisavačapreko noćnog kluba do bankovnog ureda, tek su nazna-čene promjenama svjetla Natashe Katz i do posljednjegdetalja utanačenim scenskim pokretom koreografa Ste -ve na Hoggetta, koji u intermezzima između scena vještovodi članove ansambla u kreiranju novih scenskih prosto-ra premještanjem jednostavnih komada namještaja.I  61Kada pišeš dramske tekstove, imaš li glazbu u glavi, tj.razmišljaš li o potencijalnim uprizorenjima kroz pri-zmu glazbe?Ne. Nikad. Štoviše, mislim da je to pogrešno i da bi ljepo-tom glazbe samo zavarao sebe pred dramaturškim pro-pustima teksta. To mi izgleda kao kad gledate loš film pavam kažu da će biti super kada dođe glazba. Zapravo, ja neznam kad se uključi sklopka za glazbu, a kad za pisanje… Koliko je za tebe glazba u kazalištu originalno umjet-ničko djelo, a koliko je namjenska?Ja sam radio svašta… i ono što bih nazvao tako kao štokažete – umjetničkim djelom, ali bilo je bome i „žbuka-nja“… Naravno, sve ovisi o tome što se radi… i s kim…Znam samo da dobro napravljen film, dobro napravljenapredstava ima „svoju“ glazbu koju samo moram pronaći.Doista sam najlakše radio predstave i filmove koji su, reci -mo – bili dobri poslovi. Glazba je fantastičan detektor pro-pusta učinjenih u ostalim segmentima pripremanja pred-stave… Vi se možete slomiti tražeći glazbu loše naprav -ljenoj predstavi. Nećete je naći jer ta predstava nemasvoju glazbu. Ona je mrtvac koji ne svira. To su predstavebez rezonantnih kutija. Takvim mrtvim predstavama glaz-ba se nameće. I ja sam ponekad bio takav nasilnik. Kad skladaš za predstavu, na koji način teče procesrazmjene ideja između tebe i redatelja? Čija je zadnjakad je glazba u pitanju?Redateljeva. No uvijek sam radio s finim ljudima i svojimprijateljima… Naravno da o svemu razgovaramo… tražimorješenja, teme… orkestraciju… no ako treba „prerezati“,oni su ti koji uzimaju pilu … Ako nam je u interesu danapravimo dobru predstavu, onda ne postoji on – Reda -telj i ja – Glupi glazbenik… Nekako mi se čini da tu, kodnormalnih ljudi, dominira zamjenica – mi… Isto tako, mo -ram reći da naši redatelji većinom dobro poznaju glaz -bu…. Mnogi su čak završili glazbene škole, svirali u nekimbendovima… Mnogi su od njih pritajeni glazbenici. To ne -kad otežava suradnju, a nekad olakšava… Nema pravila…Koliko pažnje posvećuješ kazališnoj glazbi kada gle-daš tuđe predstave, one s kojima nemaš nikakvu au -torsku poveznicu?Naravno da uvijek primijetim rješenja koja je kolega skla-datelj otkrio… Sad je to slušanje pomalo „bolesno“ jerslušam koje je soundove koristio… Je li koristio „žive in -strumente“ ili sinth… etc… No glazba je u svakom tre -nutku mog života prisutna… zvuk… ton… ali i kao tjelesna,materijalna kategorija… tvrdoća žica… trzalice… Ponekadse pitam mogu li ja više uopće čuti glazbu, ili sam zbogmnoštva opterećenja gluh… Zaštopan… kao kanalizacij -ska cijev kroz koju je prošlo svašta… Uvijek hodam omo -tan glazbom kao pelenama ili posmrtnim pokrovom. A i nasahrani će mi valjda nešto svirati… 60 I  KAZALIŠTE 57I58_2014TematGlen Hansard / Markéta Irglová / Enda Walsh: OncePetra JagušićRedatelj: John TiffanyPhoenix Theatre, LondonPremijera: 9. travnja 2013.

Mate Matišić, Kratki razgovor o glazbi i kazalištu

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia