Darko Lukić

Lukić, Darko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

152 I  KAZALIŠTE 53I54_2013 I  153Urazvijenim sveučilišnim sredina-ma, tamo gdje se u obrazovanje iznanost strateški ulaže kao u važnudržavnu investiciju, proizvodnja nas-tavnih sredstava (udžbenika, priruč -nika, skripti, rječnika i raznovrsnih di -gitalnih materijala) predstavlja duž -nost i radnu obvezu zaposlenih sve -uči liš nih nastavnika. Time se, uosta -lom, najlakše objašnjava laicima za -što sveučilišni profesori za desetaksati neposrednog rada sa studenti-ma u učionicama imaju obračunatuplaću za puni radni tjedan. Osim to -ga, skrbeći o akademskim uvjetimarada, financiranjem istraživačkih pro-jekata i poticanjem stvaranja novihpublikacija, društvo omogućava dase u akademskoj zajednici kontinui -rano stvaraju nova domaća djela ko -ja će generacije studenata koristiti unastavi. Na našim umjetničkim aka -de mi jama proizvodnja udžbenika sa -mo je jedan od mogućih ali ne i ob -vezatni uvjet napredovanja u nastav -nom zvanju. Sredstva za financiranjeumjet ničko-istraživačkih projekatajoš nikad nisu odobrena (a zamrznu-ta su i ona za znanstveno područje),pa umjetničko istraživanje na sve -učilišnoj razini u Hrvatskoj postoji sa -mo kao slovo na papiru dokumenata,najvjerojatnije kao još jedan bizaran iodnekud prepisan ures prilagodbieuropskoj stečevini i inozemnim iz -mi šljo tinama (prepisivan s ne izbjež -nom nam domaćom figom u džepu).Zbog toga su na umjetničkim akade -mijama, na žalost, mnogi veliki maj -stori otišli u mirovinu, a da iza njihnisu ostale trajno dostupne ni nji-hove radne bilješke. Njihove izvor nemetode poučavanja i iskustva va žnihumjetničkih praksi danas, eventual-no, njihovi nasljednici usmeno pre no -se po sjećanju, a mi im (na časnu na -sljedničku riječ) moramo vjerovati daje to sve baš točno tako kod velikihmajstora bilo. Upravo kao u drevnimdruštvima prije pojave pismenosti, iliu suvremenim tradicij skim predliter-arnim zajednicama u kojima se svoraspoloživo znanje usmeno prenosi,s koljena na kolje no, oko kakvog og -njišta, kamenog ili digitalnog posveje svejedno. Mnogi će reći: “Pa iona -ko svi studenti da nas znaju engleski,a na tom jeziku, naravno, ima udž be -nika, priručnika i stručne literaturekoliko god želiš.” Istina je. A našadomaća pamet, znanje, iskustvo itra dicija? Pa, rekli smo već, usmeno,u tome smo, u oralnoj tradiciji, u pri -čanju i prepričavanju, provjereno iz -vrsni. Važno je da je nama na papirusve savršeno ujednačeno s europ-skom stečevinom. I to bi, što se pro -izvodnje papira tiče, valjda od nas bi -lo dosta. Tko bi još financirao proiz -vodnju na stavnih materijala, istraži -vač kih projekata, doplaćivao radnesate profesorima za pisanje takvihstvari i poticao nakladu za takoograničeno tržište? Jasno je da ćenas pritom sva ka imalo objektivnijavanjska evaluacija sveučilišta iznovapodsjetiti da nam u visokoškolskimusta novama kritično nedostaje vla -sti tih proizvoda nastavnih materijala.Na umjetničkim školama pogotovo.Ja sno je i da ćemo, netom kad tieuropski evaluatori odu, mi (kaodobri uče nici) marljivo publicirati partisuća strana saborskih materijala,financirati desetak stručnih povje -renstava u kojima ćemo zaključiti daje tome zaista tako. Pa ne može, valj-da, biti da Europljani nisu u pravu. Aonda za financiranje tih (kako sterekli da se zovu, udžbenika?) nećeviše biti no vaca u proračunu.Zbog tako jadne slike skrbi o aka -demskoj nam zajednici svaki se noviudžbenik, posebno na nekoj odumjetničkih akademija dočekuje svišestrukom nevjericom. Poluglasno:“Kad je to stigla/stigao napraviti po -red redovite nastave? Tko joj/mu je (ikoliko) to platio? Zašto to radi, pa netreba joj/mu za napredovanje? Maima takvih knjiga na engleskom uknjižnici najmanje pedeset...” Gla -sno: “Eto, vidiš da i mi imamo do -maće udžbenike, a oni tamo kažu uevaluaciji da nemamo!” U tako “poticajnom” okruženju zaistaje pisanje udžbenika i priručnika zasveučilišne nastavnike (osobito naumjetničkom akademijama) prijeekscentrična pustolovina nego sas-tavni dio redovite radne obveze. Izato, uglavnom, kad se konačno do -godi, svaki je novi udžbenik i pri ruč -nik istinski događaj, koji, (treba lireći) javnost, pa i ona “kulturna” naj -vjerojatnije uopće neće držati dosto-jnim posebnog primjećivanja. Eto, upravo pred takvu je sredinu“pro suo bisere” i Tomislav Zajec na -pisavši Pravila igre, novi, izvorni, do -maći sveučilišni priručnik za pisa njedramskoga teksta. Najvjerojat ni jeposve svjestan da će mu zbog togazahvalnost i poštovanje iskazati jedi-no oni koji iz te knjige budu učili, inajvjerojatnije pronalazeći nužnumotiviranost upravo i jedino u njima.U knjizi piše da je nastala uz potporuMinistarstva kulture Republike Hr -vat ske, upravo kao i knjige drama ilipjesama. Ministarstvo znanosti iobra zovanja se, naravno, sveučiliš -nim udžbenicima uobičajeno nije za -maralo. Pogotovo ne onim za umjet-ničke akademije. Da, istina je, knjiga o tome kako na -pisati dramski tekst (ili pogotovo sce-narij) ima u SAD gotovo koliko tamoima i pisaca dramskih tekstova i sce-narija. Neke od njih Zajec u svojojknjizi i spominje. Možda upravo zbogtoga, i pisaca, i drama, i scenarija iknjiga o pisanju tamo ima svakegodine sve više. Poznato je kako seozbiljnost i kvaliteta tih knjiga krećuu rasponu od popodnevne zabave zabesposlene kućanice do vrhunskesveučilišne literature. Jednako kao iu slučaju američkih knjiga o psiho -logiji, astronomiji, evoluciji ili medici-ni. Sve to, međutim, nema nikakveveze s nama koji smo konačno dobilijednu vrlo ozbiljnu takvu knjigu. Koja,pak, s nama ima svaku vrstu veze.Tomislav Zajec (izvođen, nagrađivani prevođen dramski pisac) iskustvo jesvog praktičnog rada, jednako kao igodine rada u nastavi (na odsjekudramaturgije Akademije dramskeumjetnosti Sveučilišta u Zagrebu)ponudio u obliku iznimno korisne ivišestruko funkcionalne knjige. Kaopriručnik za dramsko pisanje Pravilaigre nudi vrlo korisne, profesionalne ikrajnje stručne (akademski vjerodos-tojne) smjernice i upute. Kao udžbe -nička literatura, knjiga daje korisneputokaze i za procese učenja dram-skog pisanja i za teorijska istraživan-ja dramskoga teksta. U mnogočemuje ova knjiga, pritom, zanimljiva uskromnoj proizvodnji sveučilišne lite -rature za umjetničke akademije.Potrebna je, korisna, nije posebnosufinancirana kroz višegodišnji pro-jektni proces, nije nastala na slobod-noj studijskoj godini nastavnika, pi -sana je gotovo izravno u radu sa stu -dentima, usuglašena je sa ino zem -nim praksama (očit je naglašen utje-caj anglosaksonske škole), ali je isto -vremeno posve “domaća”... Ukrat ko,doima se kao da je napisana unatoč“pravilima igre” u našoj sveučilišnojzajednici. Knjiga je strukturirana tako da isto -vremeno i metodološki slijedi temat -ske cjeline u procesu sustavnogučenja, i donosi/ostvaruje/ poštuje/.../ logični slijed upoznavanja na razi-ni informacije. Jednako tako, i jezikkojim je pisana dostatno je stručan iprofesionalan da može udovoljitizahtjevnim normama aka dem ske lit-erature, ali i dovoljno jasan i komu-nikativan da ne odbije čitatelje izvansveučilišnih krugova. S Ameri kan -cima, kad smo ih već spomenuli, ovajautorski pristup ima sličnosti upravou tome što mu je prvotna nakana daga čitatelji razumiju, a ne da sus-tavnom proizvodnjom sve veće ner-azumljivosti dokaže koliko je autorakademski uzvišen. (Poslovič no seveć anglosaksonski akademski kru-govi od akademskih krugova konti-nentalne Europe razlikuju po tomešto otvoreno ismijavaju kao malogra -đanštinu taj tako srednjovjekovno-elitistički prijezir prema mogućimpublikama izvan fakultetskih zidina.)To uistinu nije jedna od onih stručnihknjiga koja je napisana uglavnomzato da bi se nahranila autorskataština i poslala osobna kodiranaporuka vrlo uskom krugu kolegaposvećenih u tajne šifriranih mantri.Knjiga je to napisana stručno i profe-sionalno tako da može biti upotreblji-va i korisna onima koji tek trebajupostati profesionalcima, pa čak ionima koji nemaju takve namjere, aliih zanima dramsko pisanje. Utolikosu naslovi poglavlja “tvrdo” akadem-ski postavljeni, ali odmah potom“umekšani” popularnim podnaslovi-Darko LukićTomislav Zajec: Pravila igre - od prve ideje do prvog dramskog teksta, VBZ, Zagreb, 2012.PRAVILIMA IGREUNATOČNove knjigeI  155ma čime se cjelina oslobađa pre -uskog udžbeničkog okvira i strogo“insiderske” terminologije, pa se putprema sadržaju olakšava i zaintere-siranim “strancima” koji se nećeosje ćati “uljezima”. To svojevrsno“ra zigravanje” stručnoga teksta do -gađa se i u razvojnom tijeku sameknjige. Naslov Pravila igre razdvojenje u materijalu na dva dijela od kojihje svako imenovano jednom riječju iznaslova. Prvi je dio (Pravila) strogoudžbenički ustrojen, i sugerira dapravila postoje, da ih valja poznavati,naučiti, da se bez njih ne može(suvislo) igrati ova igra. Drugi dio(Igre) otvara, pak, prostore igreunutar pravila naučenih u prethod-nom poglavlju, i ukazuje na gotovoneiscrpne prostore kreativnosti unu -tar relativno uskih ograničenja kojapostavljaju pravila. Sve to zajednodaje zaista jasno i pregledno pre-dočena “pravila igre”. Preporučenaliteratura na kraju podsjeća nas da jevažna i primarna moguća upotre-bljivost ove knjige i u nastavnom pro-cesu. Zato bi još i kazalo pojmova,kojeg, na žalost, nema, bilo vrlo ko -risno. Nije, međutim, isključeno daće se u drugom izdanju i pojaviti.   Istina je, unatoč cijelom onom(pre)dugom uvodu u kojemu samovdje (još uvijek krajnje blagona -klono i posve nedostatno) prikazivaostanje udžbeničke i priručničke lite-rature u nas u mračnim tonovima,uistinu vjerujem da će Pravila igreTomislava Zajeca doživjeti više odjednog izdanja. Vjerujem u to zbognajmanje tri razloga.Prvi je taj što je riječ o vrijednoj ikorisnoj knjizi, inteligentno postav -ljenoj prema nešto široj publici odsamih studenata dramaturgije koji-ma je u prvom redu namijenjena.Dru go, ne vjerujem da ćemo u posto-jećim uvjetima tako skoro dobiti novi,suvremeniji, korisniji i praktičnijipriručnik te vrste čiji je autor istovre-meno i umjetnik u stvaralačkoj prak-si i sveučilišni nastavnik. I treće, na -kladnik knjige ima uvezane naklad-ničke sustave u susjednim država-ma, Bosni i Hercegovini i Srbiji, pre -ma kojima ne postoji ozbiljnija jezič-na prepreka za jednako široku i ra -znovrsnu upotrebu ove knjige (oz -biljniji jezični šumovi u komunikacijimeđu ovim sredinama nastaju pona-jprije u području usmene tradicije, a ito više glede epskog tretiranja temanego na formalno-izričajnoj razini).To knjizi značajno proširuje mogućupubliku, ali i umnaža moguće utjeca-je i njezino korisno djelovanje. 154 I  KAZALIŠTE 53I54_2013Frazu “kazalište je ogledalo živo-ta” svatko je od nas čuo i previ-še puta u životu. Ona se najčešćekoristi u sasvim pogrešnom kon-tekstu poput neke poštapalice ko -joj se uvijek možemo okrenuti kadanam ponestane ideja za neki suvi-sliji odgovor na razna kazališna iliživotna pitanja. U slučaju JulianaBecka, dugogodišnjeg “voditelja”Li ving Theatrea te doživotnog part-nera Judith Maline, granice izmeđuživota i kazališta bile su izbrisane.Mario KovačJulian Beck: Život teatra(Odnos umjetnika premaborbi naroda), DAF, Zagreb 2013.“OVO JE SLOBODNITEATAR”posložena, uočio sam kako su po -četni zapisi i medijacije sastavljeniuglavnom od mnoštva pitanja koji-ma autor želi isprovocirati čitateljana razmišljanje o svijetu u kojemživimo s naglaskom na nepraved-noj raspodjeli dobara, ograničenpri stup širokih narodnih masa eliti-ziranoj kulturi te općenito nezado-voljstvo konzumerističkim, kapitali-stičkim načinom života koji se skri-va iza maske demokracije. Rablje -na retorika dosta nalikuje na onukakvu dan-danas koristi “novaljevi ca” u svojoj kritici postojećegsustava. Ono što istovremeno iodu ševljava ali i nasmijava djetinjaje naivnost kojom obiluju mnogi di -jelovi teksta. Gledano iz današnjeperspektive kada znamo kako seprodala hipijevska generacija tekako su “djeca cvijeća” i sama po -stala japiji te su ideali pretvoreni ucifre na bankovnom računu, imanešto dirljivo u Beckovu inzistiranjuna političkoj pravovjernosti i revo-lucionarnom zanosu koji se preciz-no detektira već i u samom podna-slovu knjige. Pišući o kolektivnomstvaranju i koncepciji kazališnedru žine kao radne skupine kojadjeluje kao anarhistička komuna tena taj način stvara slobodni, uglav-nom improvizirani, teatar na licumjesta, Julian Beck predstavljasvoju putujuću družinu kao pro-gramsku jedinicu koja zastupaživot na rubu. Na taj način protu-nasilni, pacifistički Living Theaterpostaje glasnogovornik nadolazećerevolucije u koju iskreno i beskom-promisno vjeruje.U završnom dijelu knjige pitanja sSva estetska, etička, politička isvje tonazorska stajališta koja jezastupao cijeli život, u jednakoj jemjeri iznosio na kazališnim daska-ma najprestižnijih dvorana ali i naulici, po zatvorima i sirotinjskim če -tvrtima. Možda i najbolji opis Bec -ko va rada dao je svojedobno barddomaće kazališne kritike DaliborForetić, napisavši u programskojknjižici prvog BITEF-a da “Beckovteatar u sebi nosi revolucionarniduh nesputane, neograničene slo-bode koju rasipa svijetom poputspora.” Mnoštvo takvih spora na -lazi se u ovoj knjizi koja u oblikuosob nih, dnevničkih zapisa govorio ulozi umjetnika u anarhističkojre voluciji kakvu je Beck, zajedno sostalim livingovcima, cijeli život pri-željkivao i prizivao.Važno je napomenuti da ovu knji-gu, u prijevodu Biljane Romić i Iva -ne Barbarić Straže, kod nas objav-ljuje izdavačka kuća DAF, specijali-zirana za naslove vezane uz anar -hističku i slobodarsku literaturu,pa čitatelj od ove knjige ne trebatoliko očekivati klasični teatrološkisadržaj, već se treba pripremiti zaradikalne pacifističko-anarhističkezapise koji su nerijetko pisani poraznim zatvorima ili pak brojnimhipi-komunama gdje su članoviLiving Theatrea promišljali i uprizo-ravali svoje snove, vizije, žudnje inoćne more.Zapisi u ovoj knjizi nisu poredanikronološki, štoviše nisu svi ni dati-rani, već bi se ugrubo moglo rećikako se kreću od pitanja ka poten-cijalnim odgovorima. Naime, traže-ći ključ po kojem su poglavljanjena početka dobivaju odgovore uvidu konkretnih zaključaka i uputaza revolucionarni rad i djelovanje,od kojih neki podsjećaju na mani-festne pamflete, a neki su pisani udramskom obliku kao stenogramiplenuma Living Theatrea na kojemsu promišljali ideje i planove zadaljnji rad. Dodatno nostalgični pri -zvuk knjizi i njenom sadržaju daju iprisjećanja na pojedine anegdotal-ne epizode iz života družine iz kojihse može isčitati njihov neukrotiviistraživački duh te mjestimično po -gibeljna naivnost zbog koje su neri-jetko na vlastitoj koži osjetili repre-siju moćnika, policije ili neistomi-šljenika.Knjiga je idealno vrelo citata kojesu brojni naši umjetnici već naveli-ko počeli crpiti, ponekad dobrona-mjerno a ponekad potpuno vankon teksta te stoga nema boljegnačina za završiti ovu recenziju ne -go upravo citatom koji možda i po -najbolje označava credo LivingThe atrea:“Ovo je slobodni teatar. Slobodniteatar izmišljaju glumci dok glume.Slobodni teatar nema proba. Slo -bod ni teatar smo već iskušali. Kat -kad ne uspije. Ništa nikad nije isto.”

Pravilima igre unatoč (Tomislav Zajec, Pravila igre od prve ideje do prvog dramskog teksta, VBZ, Zagreb, 2012.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia