Mirko Petravić

Petravić, Mirko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

28 zida sobe do drugoga), ako vidimo samo posljednje priključivanje jedne njegove noge drugoj, nego tek onda možemo reći, da je došao, ako smo vidjeli, da je išao (od jednog do drugog naznačenog mjesta). Niti ćemo reći za nekoga: popeo se na vrh Sljemena, ako se dovezao kolima pod sam vrh,. I tako kod svakog perfektivnog glagola, t. j. kod svake radnje označene svr~enim glagolskim vidom. 3 3 »Glavni značaj Gruborove analize perfektivnih glagola je ti tome ~to je on mogao uvideti, i bez velikih teškoća to dokumentovati, da se značenje perfektivnih glagola, uopšte rečeno, ne može svesti na jedan momenat izvršenja, izvršni momenat.« J. Vuković, D. Grubor, Aspektna značenja (Pitanja jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Sara-jevskog univerziteta, III, 1-2, Sarajevo 1956., str. 189.). (Nastavit će se.) IZ ŠKOLSKE PRAKSE ZAš'J10 SU NAM SREDNJOšKOLCI NEPISMENI? U izgradnji jezične kulture prvenstvo svakako pripada školi. Nije stoga nikad do-sta pisati i raspravljati o tome, kako bi škola ~to bolje i uspje~nije izvršila taj svoj za-datak. Dobro je, da i »Jezik« donosi od vre-mena do vremena članke s toga područja. Nedavno je tako objavio i rad Milana šip-ke »0 (ne)pismenosti naših srednjoškolaca«.1 Autor je lijepo i iscrpno najprije ustanovio »Činjenično stanje«, zatim potražio uzroke nepismenosti naših srednjoškolaca i na kra-ju naveo mjere, koje bi po njegovu sudu trebalo poduzeti, da se stanje popravi. lako su i njegova »dijagnoza i terapija<< u osnovi točne, želim ih ipak u izvjesnom smislu do-puniti i zaokružiti. Uzrocima nepismenosti naših srednjo-školaca, kako ih je nanizao šipka, ja bih dodao još neke, koji sva nastojanja, da srednjoškolce »Opismenimo«, čine i činit će jalovima sve dotle, dok ih ne uklonimo. Kad dak iz osnovne (dosad: osmogodišnje) dođe u srednju školu, pretpostavlja se, da on gramatiku i pravopis našeg književnog je-zika zna, odnosno mora znati, i na toj su pretpostavci sazdani nastavni planovi i pro-l Jezik, VII, 118-124. grami za materinski jezik, koji su pretežnom većinom koncentrirani na književnost, a na njoj se (na toj pretpostavci) temelji i prak-sa, po kojoj srednjoškolski nastavnici mate-rinskog jezika tek usput (uz popravak škol-skih zadaća i pri ponavljanju za maturu) rade s đacima gramatiku, pravopis i stili-stiku.2 Mogu li četrnaestgodišnja djeca svoj 2 Pogledamo Ii gimnazijske nastavne pro-grame, što posljednjih deset godina bijahu u NRH na snazi (Nastavni plan i program za gimnazije, Zagreb, 1948.; Nastavni plan i program za V. razred gimnazije, Prosvjetni vjesnik, VII, br. 3; Nacrt novoga nastavnog plana i programa za više razrede gimnazi-ja, Prosvjetni vjesnik, VIII, izvanredno iz-danje od 15. IV. 1955.; Izmjene i dopune u nacrtu novoga nastavnog plana i progra-ma za više razrede gimnazija, Prosvjetni vjesnik, VIII, izvanredno izdanje od 7. X. 1955.), vidjet ćemo, da oni materinskom je-ziku posvećuju vrlo malu ili nikakvu pa-žnju. Najnoviji takav program (Gimnazija, izdanje Savremene škole, Beograd, 1959.), koji je priredio Savezni zavod za proučava­nje školskih i prosvetnih pitanja, n izvje-snom smislu znači čak i znatan napredak (uz ostalo neki dijelovi stilistike i stanoviti ele-menti retorike), no ipak je i on vrlo oskudan i nesistematičan. Pri njegovoj izradi konzul-tirani su pojedini stručnjaci i stručna dru-štva; među njima nema nijednog prominent-nog zagrebačkog filologa, a ni Hrvatskog filološkog društva. književni jezik znati do te mjere, da se za dalje četiri godine njihova školovanja dotad stečeno znanje ne treba znatno proširiti i produbiti, nego ga je dovoljno tek povre-meno utvrditi? Hoće li se takvim usputnim i povremenim radom na jeziku (u godinama bujnog fizičkog i psihičkog razvitka naših đaka) ikada postići onaj »treći«, »Širi« i viši stupanj pismenosti, o kojem govori šipka i definira ga kao »Sposobnost tečnog i jasnog izražavanja misli i osjećanja«? Sumnjam i u to, da se u sadašnjim okvirima dadu ostvariti inače umjesne i razborite šipkine preporuke, da se, naime, učenici nepokole-bljivim stavom natjeraju, da svladaju osnov-ne pravopisne i gramatičke norme, da se na-stava gramatike što više približi životu, da se sistematski obradi pravopis suvremenog književnog jezika, da se organiziraju češće govorne vježbe s različitim temama, da se učenici upućuju na izvore dobrog književ-nog jezika (pisce, radio. kazalište) i da ih naučimo služiti sc rječnicima stranih riječi. Gdje je, dakle. rješenje? Treba ponajprije predmet. koji se u sred-njim školama NR Hrvatske službeno zove hrvatski ili srpski jczih, a sadržaj mu je uglavnom !wjiževnost, rasporediti tako, da se ne predaje: samo književnost, nego i jezik. A mogli bi sc i posebni sati posvetiti samo jeziku. Mogao bi to dakle biti i poseban prć:dmet. Tada bi se na satovima toga pred-meta mogli ostvariti određeni zadaci na pod-ručju kulture govora i pisanja.3 Treba, nadalje, nastavi jezika odrediti sarhžaj, što nije naročito teško. Ako i jesmo dugo već na uskom kolosijeku i u mrtvom rukavu, znat ćemo se i širokim provozati. znat ćemo sc u bisiracu praćaknuti! Potrebno je zatim buduće srednjoškolske nastavnike materinskog jezika za njihov po-:J Pod naslovom »Potrebna je reforma. Hrvatski ili srpski jezik u srednjim školama« pisao sam već o tome u >•Školskim novina-ma''· IX, br. 31, str. 2. i 4. 29 ZIV valjano pripremiti,4 a nastavnike svih ostalih predmeta primorati,5 da svoj knji-ževni jezik čestito nauče i njime se u na-stavi služe. Kako je pismenost bitan faktor jezične kulture, to bi đačke pismene sastavke trebalo popravljati i dotjerivati s mnogo više pažnje nego dosad. Taj pak posao, kad se savje-sno vrši, traži mnogo umješnosti, sabranosti i vremena, pa je apsurd, da nastavnici ma-terinskog jezika budu po svom obaveznom broju sati na sedmicu izjednačeni s nastav-nicima drugih struka (ni da ta razlika bude sasvim neznatna). želimo li pismene sred-njoškolce, smanjimo nastavnicima materin-skog jezika obavezan broj sati! 6 šipka spominje i potrebu razvijanja pi-smenosti sve do završetka visokih studija. Dok su nam srednje škole ovakve, kakve su, bilo bi to osobito potrebno. Pogotovu danas, kad će na osnovu poznatog novog zakona na naše fakultete kao zdrava prinova doći ljudi iz tvornica i radionica, puni poleta i volje, ali bez dovoljne jezične kulture. Nije li promašeno siliti ih, da uče njemački, francuski ili engleski, dok svoj književni jezik nisu još potpuno svladali? Ne bi li bilo i za njih i za zajednicu korisnije, da uz stručna znanja ponesu s fakulteta u život i pismenost (u smislu šipkinc definicije), ne-go polovično (u najboljem slučaju!) znanje kojeg stranog jezika? iHirho Petravić t, Ne pozn::tm novi nastavni program za narodni jezik na Filozofskom fakultetu, no stari nije studentima davao sve ono. sto im je kao nastavnicima jeziha bilo potrebno. Kako bi taj stari program trebalo reformi-rati, pisao sam u školskim novinama, VI, br. 37, str. 2. (»Učimo svoj književni jezik!<<) i govorio na skupštini Hrvatskog filološkog društva na početku 1957. god. 5 Najbolje ozbiljnim ispitom iz hrvatskog ili srpskog književnog jezika na diplomskom ili prof esorskom ispitu. 6 Za to s man j enje pledirao sam na savje-tovanju za nastavnike materinskog jezika, koje je u prvoj polovici 1956. priredio u Za-grebu ovdašnji Savjet za prosvjetu, i na spomenutoj skupštini HFD-a. 30 PITANJA I ,.KOLODVOR« Pod ovim natpisom štampan je u riječkom »Novom listu« od 10. X. 1959. člančić, u kome se prigovara novom velikom natpisu na zgradi riječke željezničke stanice >>Kolo-dvor<<. Jedan Riječanin zamolio je uredni-ltvo >>Jezika«, da se osvrne na tu riječ u prvom broju. želji našega člana rado udo-voljavamo. Pisac članka >>Kolodvor« nije objektivan i ne piše na način, kojim bi trebalo ovakva pitanja rješavati. On bi želio, da na toj zgra-di uopće nema natpisa ili da se pojavio natpis »Stanica«. Najnezgodniji je svršetak članka, jer pisac tvrdi, da »kolodvor<< nije lijepa riječ. Njemu nije lijepa zato, što nije na nju navikao. Nama, koji samo tako go-vorimo, ona nije ružna, nego lijepa jednako kao i >>stanica« onima, koji tako govore. Drugo je pitanje, je li ta riječ dobra i lin-~vistički ispravna. Prof. T. Maretić u svom »Jezičnom savjet-niku«, Zagreb 1924., na str. 43. kaže, da je riječ >>kolodvor«, Bahnhof, u Srba: stanica, rđava riječ: dvor kola. On dodaje, da bi mnogo bolja bila riječ >>kolostaj«, koju je Kurelac negda predlagao, ali nije primlje-na. Ovoj primjedbi nije potrebno tumače­nje, jer je sam Maretić 1924. godine izjavio, da riječ nije dobra, ali on nije preporučio ni riječ >>stanica« mjesto >>kolodvor<<, nego »kolostaj«. Riječ >>kolodvor« je prijevod nje-mačke riječi >>Bahnhof<<, koja se i danas čita na kolodvorima u Austriji i Njemačkoj: »Hauptbahnhof«, >>Siidbahnhof<<, >>Ostbahn-hof,, i t. d. Ona znači zgradu, odakle počinje koja željeznička pruga, i veliku zgradu, u kojoj se zaustavlja željeznički vlak (Rječnik JA, V, 211). U slobodnom prijevodu ona t:nači >>dvor kola«, a to zapravo i jest, jer po tom dvoru jure vlakovi (kola) pri odla-sku i dolasku u različitim pravcima. Mi smo je primili u novije vrijeme, t. j, u vrijeme, kad su se u našim krajevima gradile želje-zničke pruge. Ta Tiječ nije dobra, jer nije napravljena po pravilima našega jezika, i Maretić se protiv nje borio cijeloga života, ODGOVORI ali je morao priznati, da je nije uspio uklo-niti. Ali ta je riječ u upotrebi u zapadnim krajevima naše države već davno. Narod ju je primio i dugi niz desetljeća nije govo-rio drukčije nego tako. U Zagrebu stoji na-pisano na kolodvorskoj zgradi »Glavni ko-lodvor<<, a ostali se kolodvori nazivaju >>Za-padni kolodvor<< i >>Istočni kolodvor« ili »Teretni kolodvor<<. Postoji i >>Kolodvorska ulica<<. Kolodvorom se dosada nazivala zgra-da i mjesto, sa kojega su odlazili vlakovi u cijeloj Hrvatskoj. >>Stanica« se u Zagrebu i u Hrvatskoj naziva tramvajska ili autobu-sna postaja. Ima mnogo tuđih riječi, koje su iz razli-čitih evropskih jezika u originalu primljene i upotrebljavaju se u javnom životu i u književnosti na zapadu i na istoku naše države, a osobito turskih, arapskih i perzij-skih. Iako imamo dobru zamjenu za mnoge od takvih riječi, one su se zadržale u na-šem jeziku. Ima u našem jeziku i loše pre-vedenih složenica, koje su ušle u novije vrijeme, a osobito poslije Drugog svjetskog rata, a ova je riječ (kolodvor) ušla u na5 jezik davno prije Prvog svjetskog rata, pa je stekla zavičajno pravo. Ne bi bilo dobro ni pametno, da se danas nasilno ukloni iz javnoga života. Ako nam nije smetala cijel<> stoljeće, ne smije nam smetati ni danas. Ko-načno nikako nije na mjestu podrugljiv ton piščev na račun »kolodvora«, jer se na ta-kav način ne bi smjelo raspravljati o ova-kvim pitanjima. M. H. DETERDžENT ILI DETERGENT? Prije dvije godine objavljen je u >>Jeziku« (VI, 2, 58) članak >>Deterdžent ili deter-gent?<<, u kojem pisac prikazuje podrijetlo ove riječi i preporučuje, da se odlučimo za >>detergent<<, i u pisanju i u čitanju. Razlozi su mu za to ovi: prvo, riječ detn·gent po-tječe izvorno iz latinskog jezika. a latinske riječi preuzimamo prema latinskom izgovoru, kao na pr. kontingent, agent, tangmta; dru-go, u apotekarstvu postoji već poodavno ri-

Zašto su nam srednjoškolci nepismeni?

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia