Uočavanjem utjecaja psihičkih procesa čovjeka na njegovo ponašanje, te razvojem psihologije kroz 20. i 21. stoljeće, posebice bihevioralne psihologije, počele su se razvijati i metode kojima je bio cilj otkriti i dokazati da neka osoba ne govori istinu. Metode su primarno razvijane za potrebe dokazivanja u sudskim postupcima. Do danas su se razvile brojne metode, neke manje, aneke više znanstveno utemeljene, kojima se nastoji temeljem verbalnih i/ili neverbalnih indikatora uspješno otkriti govori li neka osoba istinu ili ne. Za potrebe primjene tih metoda u praksi, odnosno njihovo legalno korištenje u slučajevima u kojima bi one mogle biti od koristi korporacijama radi smanjenja rizika u poslovanju i prevencije štete, nužno je da se one kao poseban instrumentarij predvide u odgovarajućim aktima korporacija i da budu u skladu s pravnim propisima, odnosno da se njihova primjena uklopi u odgovarajući zakonski okvir. Stoga će se u ovom radu razmotriti mogućnosti njihovog propisivanja u spomenutim korporativnim aktima, načini na koji bi se one mogle koristiti, kao i mogućnosti njihove usklađenosti s postojećim zakonskim okvirima s ciljem ostvarivanja probitaka korporacija u smislu unapređenja korporativne sigurnosti
