U ovom radu se analizira sustav za uzorkovanje zraka u svrhu detekcije dimnih plinova,
odnosno požara u prostoriji ili električnim i elektroničkim ormarima, sa stajališta transportnog
vremena potrebnog za putovanje uzorka zraka od usisnog otvora do analizatora. Provjerene su
dosadašnje metode računanja transportnog vremena koje bi se mogle koristiti za funkcije cilja
i pokazano je da te metode ne daju u svim slučajevima najbolja rješenja i da su greške u odnosu
na numeričku simulaciju velike u prvom analiziranom slučaju. Isto tako je pokazano da će se
dogoditi „spor“ transport ako su priključne cijevi puno manjeg promjera u odnosu na glavne
vodove. Uzimajući u obzir navedeno zaključeno je da je dobro imati nešto tanje cijevi i cijevi
podjednakog promjera na glavnom i priključnom vodu. U radu je prvo prikazana minimizacija
transportnog vremena od najudaljenijeg mjesta uzorkovanja zraka i pokazano je da se u tom
slučaju dobivaju najmanja transportna vremena, ali se dobiva velika neravnomjernost protoka.
Nakon toga je provedena optimizacija specifičnog vremena transporta kako bi se postiglo
približno jednako vrijeme za sve cijevi, optimiranje kako bi protoci na mjestima uzimanja
uzorka bili približno jednaki, te je optimirana kombinacija prethodna dva slučaja. Najbolja
rješenja je dala kombinacija optimiranja vremena i protoka
