University of Zagreb. The Faculty of Political Science. Department of Comparative Politics.
Abstract
Odnosi Rusije i Srbije od raspada Sovjetskog Saveza i SFR Jugoslavije aktualno je pitanje ne samo o budućnosti Srbije nego dometa i intenziteta utjecaja zapadnih integracija i/ili Rusije na Zapadnom Balkanu i JI Europi. Odnosi između Srbije i Rusije analizirani su s obzirom na pitanje smetaju li oni ulasku Srbije u EU i NATO. Analiza je podijeljena na razdoblje od 1991. do 2000. i poslije 2000. godine pri čemu su posebno izdvojene teme oko kojih se najintenzivnije razvijao odnos koji je u pitanju. Intenzitet odnosa između dvije zemlje promatran je prvenstveno kao posljedica pojedinačnih odnosa obje zemlje sa Zapadom, prvenstveno sa Sjedinjenim Državama i EU, pa se i oni analiziraju. Iako se kroz literaturu i pojedinačne događaje ne pokazuju jedinstvena mišljenja i informacije, zajedno pružaju temelj za zaključak da je ulazak Srbije u zapadne integracije, osim ulazak u NATO u određenom stupnju, prvenstveno određen pragmatičnim interesima Srbije, a ne Rusije kojoj je Srbija jednako tako interesna zona samo u pogledu aktualnih pragmatičnih pitanja, a ne nekog iracionalnog, sudbinskog savezništva.The relationship between Serbia and Russia since the break-up of Yugoslavia and the dissolution of the Soviet Union is a very timely topic of discussion: Beyond the political and economic future of Serbia, it bears on the scope and intensity of Western integration throughout the Balkans and SE Europe. To this end, contemporary Serbo-Russian relations are analyzed in terms of their potential impact on Serbia joining the EU and NATO. The analysis is divided into two periods, 1991-2000 and post-2000. The more critical issues in bilateral relations are emphasized. Understanding each country’s separate relationship with the West -- particularly the USA and EU -- is an essential part of this analysis. Contradictory conclusions may be reached when arguments advanced in the literature or individual geo-political events are considered in isolation; but when available information is combined, there is a basis for concluding that Serbia’s progression toward Western integration, including some degree of association with NATO, is determined primarily by the pragmatic interests of Serbia itself and not by Russia. For the latter, Serbia presents an interesting regional opportunity in pragmatic geo-political terms, but not for any irrational, destiny-driven alliance