Recenzija, kritika knjige "Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas" Ive Šimata Banova

Tonko Maroević

Croatian

Maroević, Tonko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

/Suprotno mogućim očekivanjima, sta-tus oblikovanja u volumenu i prostoru manje je izložen eroziji i dvojbama nego li likovno izražavanje na dvodimenzio-nalnim površinama. Istina, teško se u oba slučaja danas može govoriti o kiparstvu ili o slikarstvu u tradicionalnom, disciplinarnom i strogom poimanju, ali teret (ili obaveza) sugestije, iluzionizma ili simboličkog punje-nja svakako više leži na plošnom realiziranju vizija i ideja nego li na trodimenzionalnim objektima i instalacijama u zbiljskim sre-dinama, jer crteži, ulja i zidne slikarije ne mogu izmaknuti pretenzijama mentalne preobrazbe i prenesenoga značenja, dok se volumeni i mase, rupe i šupljine mogu okrenuti i na rezervni položaj vlastite puke predmetnosti, pa s te naizgled “nulte točke” ponovo krenuti u stjecanje dodatnoga – ma-kar i paradoksalnoga – smisla.Uz učestala jamranja o smrti umjetnosti, kiparstvo – kao vid istaknute društvene narudžbe i naglašene retoričnosti, reprezen-tativnosti – odavno je posebno proglašavano neaktualnim. Još je prije stotinjak godina Ar-turo Martini pisao o kiparstvu kao “mrtvom jeziku”, smjerajući ponajprije na njegovo nekritičko slavljenje i služenje monumental-nim zadatcima, na funkciju statuarnosti. U međuvremenu se kiparstvo oslobodilo svoje vezanosti uz etimološki utemeljenu pret-postavku antropomorfizma (“kip” u našem starom jeziku označava tijelo), a zatim je svoj specifikum našlo u samom načinu obrade (skulptura dolazi od pojma rezanja, sječe-nja, otkidanja). Termin plastika akcentira pak samu tvornost, oblikovanje koje može – poput skulpture – kidati i oduzimati, ali i slagati i dodavati. Konačno, sama plastička osjetljivost krenula je i u osvajanje treće i četvrte dimenzije (trajanja, kretanja), u ukla-panje u ambijent, u stvaranje tzv. instalacija, u djelovanje u site specific uvjetima.Ne znači da navedene transformacije smatramo zakonomjernima i evolutivno jedino legitimnima, ali razgovor o amplitudi 22Od kiparstva do skulpture, od plastike do ambijentaive šimat banov, Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas,  Zagreb: Naklada Ljevak, 2013., 814 str.ISBN 978-953-303-596-3Tonko Maroevićnova izdanja23kvartal X -3 |  4-2013kiparstva neizbježna je premisa za shvaćanje i razumijevanje postupka kojim se Ive Šimat Banov poslužio u svojemu panoramskom prikazu hrvatske skulpture druge polovice 20. stoljeća i prvih godina novoga stoljeća. Naime, on je u svoje razmatranje načelno uzeo sve pripadne i analogne fenomene bliske tvarnim, prostornim i faktički mate-rijaliziranim oblicima, ali je na svoj način i zatvorio krug od anatomske mimetičnosti (kiparstva u najdoslovnijem smislu riječi), pa sve do kratkotrajnih, prolaznih manifes-tacija tjelesnosti (uključujući body art). Takva poetička i morfološka otvorenost rezultat je želje za praćenjem aktualnosti te ima svojih prednosti, ali i opasnost gubljenja u širini i difuznosti.Inače smatramo da je izbor Ive Šimata Banova za pisca sinteze plastičkih i skulptu-ralnih tendencija navedenoga razdoblja više nego prikladan, zapravo sretan, jer se on istaknuo i kontinuitetom zalaganja i intenzi-tetom praćenja niza najznačajnijih kiparskih opusa, pa je zaslužio obavezu da nastavi na mjestu gdje je relevantni prethodnik, Grgo Gamulin, u svojemu pregledu stao. Naravno, tehničke i stilske, estetske i socijalne pre-mise skulpture (i svih njezinih modifikacija) u međuvremenu (od preko pola stoljeća) u tolikoj su se mjeri izmijenile da je postalo sasvim prirodnim da Šimat Banovljev pristup bude posve drugačiji od Gamulinova.Svoj opsežni tekst pisac nove sinteze uokviruje autokritičkim predgovorom i pro-blemskim uvodom, te zatvara sažimljućim pogovorom. Iz esejistički pisanih prolego-mena i premisa razabire se jaka empatijska crta pozvanog tumača i razumljivo pristranog selektora (s korektivom povijesne perspek-tive, gdje je ona već moguća). I sam je autor prisiljen zaključiti kako ne može težiti potpu-noj objektivnosti, nego može samo što bolje motivirati vlastitu subjektivnu viziju. Za Šimata Banova, logično, gnoseologija je prije ontologije, a fenomenologija prije aksiolo-gije, dakle interes za specifičnosti pojavnoga prethodi mogućem sudu.Pomalo autoironično, no i dosjetljivo, pisac sebe titulira iskrenikom i specijalistom opće prakse, no nama je još važnija njegova neravnodušnost, njegova svijest o društve-nom kontekstu i živost, temperamentnost, povremeno čak poetska uznositost izlaganja (ali uz nužnu podršku činjenica i činjenič-nosti). Doista, strast s kojom se zalaže za vrijednosti do kojih drži opravdava i ispričava neizbježne disproporcije u opsegu i intonaciji pojedinih priloga i portretnih medaljona. ↓Stanko Jančić, Predah, 1977.24svjetskog rata (a poslije kratkotrajne cezure “socrealizma”) naši su umjetnici zdušno prionuli hvatanju koraka s modernističkim tendencijama i suvremenijim nastojanjima. Kroz više od pola stoljeća djelovanja, što ga ova knjiga obuhvaća, domaći su se kipari, skulptori, istraživači, suputnici novih umjet-ničkih praksi itd. okušali u svim zamislivim disciplinama i “žanrovima”, materijalima i situacijama objektnoga stvaralaštva, stalno proširujući raspone plastičkog (ili spacijalno osjetilnog) oblikovanja.Bogatstvo i raznolikost fenomena na-metnuli su Ivi Šimatu Banovu vrlo težak zadatak stvaranja taksonomijske rešetke, Pritom Šimat Banov u najvećoj mogućoj mjeri uvažava stavove i iskustva niza drugih tumača suvremene skulpture, na njih se poziva, navodi njihova mišljenja i plodno ih interpolira u vlastita razmatranja.Vrlo je važan načelni stav o ulančanosti hrvatskoga kiparstva u univerzalne tokove, izbjegavanje traženja neke nacionalne spe-cifičnosti ili, ne daj Bože, autarkije. Utoliko je za situaciju razdoblja kojim se bavi Šimat Banov dao točnu formulaciju o “ponovo pro-nađenoj europskoj sudbini”. Naime, nakon odveć jakoga Meštrovićeva utjecaja i svjesne vezanosti na klasične ili tradicionalne zadatke i oblike, u epohi nakon Drugoga ← Mirjana Vodopija,  Sunčani sat, 1993.nova izdanja25kvartal X -3 |  4-2013naraštaju iz tridesetih godina prošloga stoljeća u poratne četrdesete i pedesete, glasovitom obnoviteljskom tercetu Angeli Ra-dovani–Bakić –Kantoci, a njihovu je funkciju pisac sintetizirao formulom: “kako od klasike napraviti modernu”, ne propuštajući pritom ocrtati i specifičnosti svakoga osobnog uloga.Neka su se poglavlja sama izdiferencirala, ponudivši zajednički nazivnik kolektivnog predznaka: Exat 51, Nove tendencije, Gorgona, ali ni tu Šimat Banov nije zastao na teorijskim okvirima nego je empirijski ulazio u istaknu-tije pojedinačne solucije (od Šuteja do Rich-tera, od Srneca do Mangelosa, od Eterovića do Vlahovića, da o Kožariću ni ne govorimo). sustavnijega raspoređivanja građe. Nije se mogao poslužiti ni jačim stilogenim orijen-tirima niti određenije osloniti na kronološki protok. Tek tu i tamo pomoglo mu je tipo-loško povezivanje, grupiranje umjetnika po afinitetima ili pak okupljanje po korištenim materijalima.Svoju motiviranost i težinu kompetencija autor pokazuje već od prvih poglavlja, počam od kratkoga osvrta na hrvatsko kiparstvo od 1950. godine, gdje se legitimira kao znalac svih slojeva i povijesnih tokova (uostalom, disertacijom o Frangešu-Mihanoviću ocrtao je uvjerljiv luk baštinskih opsega i dometa). Važnu ulogu dodijelila je povijest prelaznom → Đorđe Jandrić, Hrpa – sol, 2001.26organičkog, toplog i emotivno naročito  “nosivog” materijala, kao što je drvo (od  Kantocijeve do Ružića, od Vulasa do Oreba) ili o novom korištenju ništa manje elemen-tarne, naturalne, svakomu na dohvat tvari, kao što je glina (In signo terrae). Pitanje:  “postoji li kiparstvo enformela?” pogađa u centar trenutak relativizacije svih konven-cionalnih orijentira. Stoga su i – za Šimata Banova – naročito značajne figure drugoga poraća, kao što su Michieli i Radauš, zadobili atribute s onu stranu metjerske orijentacije, te je prvonavedeni okršten Camusom, a dru-gospomenuti Schopenhauerom hrvatskoga kiparstva.Iznimno je zanimljiva epizoda nekadašnjih polaznika kratkotrajne Akademije primije-njenih umjetnosti iz ranih pedesetih godina. Pod nazivom Škola nevinih filozofa (kako ih je okrstio učitelj im Angeli Radovani) sabrani  su vrlo originalni opusi – pretežno obno-vljene, groteskne, biomorfne figuracije – Boureka i Buićeve, Lončarića i Lipovca, Pejakovića i Jakića.Projekt emancipacije, izazov disperzije doveo je šezdesetih godina do predilekcije neortodoksnih materijala, ponajprije željeza, pa se može govoriti o Željeznom dobu (Luketića, Džamonje, Bahorića, Ostoje, Kumbatovićeve itd.), ali isto tako i o restituciji prirodnog, ← Marija Ujević Galetović, Kafka, 1976.nova izdanja27kvartal X -3 |  4-2013Babića i, pogotovo, Marije Ujević, dosjetljivo nazvane Poussinom suvremenoga kiparstva. Lahova i De Karina, Diminić i Ostoja uspjeli su iz primarnih odnosa i oporosti tvari izvući plodnu napetost oblika.Polemički iskorak “angažirane poetike” grupe Biafra dobio je u povijesnom odmaku vrlo diferencirane ocjene, individualno baždarene prinose, s pojačanim afirmativ-nim naglaskom nekoć manje valoriziranih Koliko god ne honorira inovativnost po svaku cijenu, patentirane recepte ili me-hanički iznuđene varijetete, pisac je ove knjige bio naročito strog prema ideji pukoga kontinuiteta ili tek podgrijavanoj tradicio-nalnoj figuraciji. Uz par “spašenih” primjera (Mačukatina, Abramove, Poljana, Sabolića, Bošnjaka, Sikirice), svakako bi zaslužili od-ređeniji tretman barem još Ante Orlić i Pavao Perić. Drugačiji je slučaj, naravno, Antuna → Dušan Džamonja, Metalna skulptura 14, 1960.28prinosa (primjerice, Lesiaka i Jančića). Sin-tagma Od neomodernizma do neobaroka okuplja sasvim disparatne pojave, a Memorijski govor konstruktivizma isto tako jedva spojive kraj-nosti (od Lepena do Barišića, od Gašparića do Hraste). Izložbom Druga skulptura po zamisli Zvonka Makovića 1981. godine promovirana je ideja dekonstrukcije ili pak novoga po-četka. Od brojnih sudionika zaokružili su najodređenije osobne univerzume Drinković i Rašić, Bogdanić i Kovačić, Žuvela i Schuber-tova, a nemimoilazna pratnja Ivana Koža-rića ukazala je na njegovu protejsku ulogu. Općenito govoreći, Kožarićevo stvaralaštvo “iz ničega”: dovoljno je disati i Ružićevo shvaćanje: sve je skulptura pokazat će se najplodnijim pu-tokazima mlađim naraštajima i dati stimu-lans neobuhvatljivoj diversifikaciji potonjih nastojanja i ostvarenja. Ne zadržavajući se niti na fatalnoj vremenskoj granici konca stoljeća-tisućljeća Ive Šimat Banov fenome-nološki i deskriptivno inventarizira još barem pedesetak sasvim recentnih i s kiparstvom u uobičajenom smislu tek tangencijalno pove-zanih opusa (od Mijića i Mikulina, Trogrlića i Marovića, Bauerove i Matasićeve, Frankeove i Vodopije, Dekovića i Sanje Sašo, Krasićeve i Kožula, Trbuljaka i Dodiga, Galete i Gotovca, ↑ Ante Rašić,  Gomile, 1977-1978.nova izdanja29kvartal X -3 |  4-2013Žanićeve i Delimarove, Ivekovićeve i Tur-čićeve, pa sve do Korkuta i Fijolića, Popovića i Majkusa, s kojima kao da se – nakon dugo-trajne “difuznosti” i evazije – skulptura na svoj način vraća objektnim ishodištima).Kao što je s posebnim afinitetima pri-kazao mikro dionicu minijatura, medalja i taktila, Šimat Banov je s još većom ljubavlju i sklonošću posvetio završno poglavlje makro, monumentalnim, spomeničkim zahvatima, naravno s podijeljenim osjećajima, jer je dio te produkcije u svakom smislu reprezenta-tivan, europski i svjetski po dometima, a neka su rješenja, dakako, ispod svake kritike. Izlazeći izvan uskih disciplinarnih okvira naš pisac posebno vrednuje evokativnu interven-ciju Nikole Bašića na kornatskim otocima, a jednako posebno žali za uništenim ano-nimnim, kolektivnim, improviziranim ali povlaštenim trenutkom nadahnutim Zidom boli u Zagrebu.Vrednujući i poštujući piščev napor što sustavnijega i što nedogmatičnijega obuhva-ćanja i problematike i osobnih participacija, zamijetit ćemo ipak stanovite manje manj-kavosti. Primjerice, premda je sudjelovanje umjetnika iz splitske sredine naročito akcen-tirano ipak nam se čini nužnim uključiti još makar doprinos Andrije Krstulovića i Ivana Mirkovića, a iz riječke sredine su ostali ne-spomenuti razni: od Vinka Matkovića i Žarka Violića, pa do Krune Vrgoča i Hrvoja Urumo-vića, a mogli su naći svoje mjesto – kad se već išlo u širinu – i Ivan Briski, Mladenka Đurić, Darivoj Čada, Jadranka Mlinar, Dragutin Grgas, Ivan Šeremet, Renata Vraniczany Azinović... Ali postajemo sitničavi; navedena zamjerka proizlazi iz otvaranja svojevrsne Pandorine kutije demokratičnosti, poli-morfnosti, pluralizma, neumjerene želje da “cvjeta stotine cvjetova”. Upravo nas je svojom otvorenošću i svojom razvedenom artikulacijom područja sam Ive Šimat Banov naveo da mu stavimo i pokoju primjedbu.Zaključujući osvrt na knjigu poticajne energije i neospornoga interpretativno kre-ativnog uloga, pozvat ću se na jednu misao nezaboravnoga Marina Tartaglije. Ona glasi: “Vrijeme se tare o sliku, nevrijeme o kip.” Uz nedvojbenu Tartaglijinu mjerodavnost u stvarima slikarstva, možda je manje zami-jećena njegova paradoksalna kompetencija u problematici kiparstva, a ona se zasniva na činjenici da su iz njegove slikarske klase iza-šla čak tri glasovita hrvatska kipara, Ružić, Goldoni i Diminić (kojima je on morao dati početni impuls). Rečenica, maksima koju sam naveo govori da kiparstvo bolje uspijeva u nevremenu, u kriznom i problematičnom trenutku, a nitko ne dvoji da je upravo takvo razdoblje koje živimo. Dakle, neka kiparstvo odgovara! ×

Od kiparstva do skulpture, od plastike do ambijenta

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia