External possession constructions are defined as constructions in which a semantic possessor-possessum relation is expressed by coding the possessor as a core grammatical relation of the verb and in a constituent separate from that which contains the possessum. One construction representative of this phenomenon is that with the dative case as a marker of the possessor, which is known as the dative of possession (DP) and is widely attested in European languages as an areal feature. In this article, I analyze the DP in Croatian, both its standard variety and dialects, particularly from a (micro-)areal-typological perspective, to locate the place of Croatian among Slavic, paying special attention to the correlation between the use of DP and its areal tendency. My analysis led me to conclude that Croatian occupies a place between West Slavic and Slovene, which tend to have a narrower sphere of the use of DP, and Balkanized Slavic, which has a wider sphere of it. This finding can be explained by the fact that West Slavic and Slovene are more habere-type languages than Croatian, which still preserves more esse-type language features that can be also found in the Balkanized Slavic languages.Konstrukcije za vanjsku posvojnost su definirane kao konstrukcije u kojima je semantička veza između posjednika i posjedovanoga izrečena kodiranjem posjednika kao glavna gramatička veza glagola i konstituenta odvojenog od onoga koji sadrži posjednika. Jedna od konstrukcija koja predstavlja ovaj fenomen je konstrukcija u dativu koji markira posjednika tzv. posvojni dativ te koja je široko potvrđena u europskim jezicima kao arealna osobina. U ovome se članku analizira posvojni dativ u hrvatskome, kako njegova standardna varijanta tako i dijalektalna, posebno iz (mikro)arealne i tipološke perspektive, s ciljem lociranja hrvatskoga među slavenskim jezicima, obraćajući posebnu pozornost na korelaciju između uporabe posvojnog dativa i njegovih arealnih tendencija. Kao rezultat moje analize, došao sam do zaključka da hrvatski zauzima mjesto između zapadno-slavenskoga sa slovenskim koji teže užoj uporabi posvojnog dativa te balkaniziranog slavenskog koji ima širu uporabu istog. Ovo opažanje se može objasniti činjenicom da su zapadno-slavenski i slovenski postali tipološki više habere jezici nego hrvatski koji još uvijek tipološki zadržava osobine essere jezika koje se također mogu naći u balkaniziranim slavenskim jezicima
