X is a small producer of plastic products from China. Searching on internet for suppliers
of plastic raw materials X found Y, a supplier based in the United States, offering
these materials at a very favourable price. X and Y entered into sale contract
under Cost, Insurance, and Freight (CIF) terms. Following CIF terms, payment
was to be made by lett er of credit. Y shipped the goods in a container and delivered
for carriage within the agreed time. Carrier then inserted a ‘’said to contain’’ clause
into the bill of lading, and the bank accepted such document. When X opened container
it discovered that the goods were in such bad condition that they could not
be used in the manufacturing process. X contacted Y, by email, and demanded delivery
of substitute goods, which would conform to the contract. Y refused, claiming
that the goods were delivered for carriage in good condition. Y could not be reached
by telephone, and its address stated on its website was wrong. X had no redress
against the Carrier, because the Carrier validly excluded its liability with a ‘’said to
contain’’ clause. The Bank was also not liable, because this clause was acceptable
under the lett er of credit rules. X contacted a lawyer in the United States, and after
receiving an estimate of att orney expenses, which would not be recoverable under
the U.S. law, X decided to give up the case and bear the loss.Čitajući vodeće tekstove o dokumentarnom akreditivu, uočljivo je da bez izuzetka svi ti
tekstovi zanemaruju neke bitne činjenice koje se odnose na prijevozne isprave, kao što je
činjenica da čista teretnica u dokumentarnom akreditivu ima drugačije značenje od onog
u ugovoru o prijevozu. Većina tekstova jednostavno ne spominje ovu činjenicu, kao da ne
postoji. Profesor Adodo u svojoj nedavno objavljenoj knjizi o dokumentarnom akreditivu
ide korak dalje, pa u želji da objasni izostavljanje iz svog teksta opširnije obrade prijevoznih
isprava tvrdi da prijevozne isprave nisu izazivale posebne probleme u nekoliko
zadnjih desetljeća, te da banke nemaju posebne potrebe za novijim informacijama na ovu
temu (ebenezer adodo, letters of credit: the law and practice of compliance,
oxford university press, 2014₎. Ova tvrdnja je u sukobu s činjenicom da se većina problema
vezanih uz neusklađenost dokumenata s uvjetima dokumentarnog akreditiva odnosi
upravo na prijevozne isprave, te da je u praksi čest slučaj da su prijevozne isprave bile u
centru prijevara u dokumentarnom akreditivu. Jedan od ciljeva ovog teksta je da skrene
pažnju na ovaj u literaturi posve zanemareni problem.
Za razliku od praktično cjelokupne literature iz ovog područja koja se pitanjem dokumentarne
prijevare bavi ‘’ex post’’, nakon što je do prijevare već došlo, te se bavi pitanjem
odgovornosti za prijevaru, ovaj tekst zauzima suprotan položaj, ‘’ex ante’’, fokusirajući se
na pitanje sprječavanja prijevare, te ukazujući na potrebu izmjene nekih odredbi Jednoobraznih
pravila i običaja za dokumentarne akreditive. Naime, neke od tih odredbi, koje su
predmet obrade u ovom tekstu, otvaraju mogućnost za beskrupulozne učesnike međunarodne
trgovine da počine prijevaru na relativno jednostavan način.
Najvažniji cilj ovog teksta je da popuni prazninu u postojećoj literaturi, te da ukaže na
probleme koji postoje u sadašnjem tekstu Jednoobraznih pravila i običaja za dokumentarne
akreditive, a u cilju prevazilaženja tih problema u narednoj reviziji Jednoobraznih
pravila, koja se može očekivati u skoroj budućnosti
