Ljiljana Lovren

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Je imamo u vrstan »pravi, ispravan«. Nisam uspio otkriti tko je te riječi (vrstopis »katalog«, vrstopis »pravopis«) stvorio ni kada. Jedino je sigurno da su kalkovi prema madžarskom uzoru. O madžarskim tuđicama u našem jezil-.u dosta znamo, ali o madžarskim kalkovima u našem jeziku gotovo niš-ta. 3 To je posao budućnosti za našu lingvistiku. Da je i takva utjeoaja moglo biti, to je više nego sigurno, naročito u slučaju pohađanja madžarskih škola, ili u slučaju dvojezičnog stanovništva. Zaključimo. Pokušali smo proučiti postanak i povijest nekih današnjih na-ših termina (i mnogih drugih), od kojih je prvi (rječnik) osnovni leksikograf-ski termin, a druga su dva (točka i pravopis) osnovni pravopisni termini. Da-li smo podatke i o putu kolebanja koji su prošli ti termini dok su postali op-ćenito usvojeni i bez takmaca u našem jeziku. Iz ovog članka se vidi kako su podaci koje nalazimo u našim osnovnim povijesno-leksikografskim priručni­cima (tu prije svega mislim na Akademijin rječnik) dosta manjkavi kada se hoće proučavati povijest rijeoi. Glavni uzrok te manjkavosti leži u tome što za izvore Akademijina rječnika nisu uzeti svi tiskani izvori našega jezika. Po-sebno treba naglasiti manjkavost što među izvorima nema naših starih gra-matika (Reljković, Lanosović, npr.), a iz konca 18. stoljeća i početka 19. sto-ljeća (prva polovica) nekih rječnika (Drobnrić, Richter-Ballmann, Frohlich--Veselić, Mažuranić-Užarević). U planirano izdanje Dopune Rječniku JAZU uzeti su neki od spomenutih izvora (Mažuranić-Užarević, Drobnić, ali još uvijek nije uzet u obzir Reljković (gramatika) i Lanosović (gramatika), i dru-gi. Posebno bih naglasio da je za proučavanja kakva su vršena u ovom član­ku potrebno pri određivanju izvora ići u širinu, pa ne uzimati samo štokav-ske izvore nego i najsitnije, pojavili se oni na kojem bilo dijalektu. NEKE JEZIČNE KARAKTERISTIKE U ROMANlj »JA, DANILO« DERVIŠA SUšlćA Ljiljana Lovren »Ja, Danilo« kronika je o borcu u poslijeratnim danima, o njegovim meta-morfozama i izrastanju, o nesnalaženju u novim društvenim uvjetima. To je panorama jednog kraja, jednog života, života našeg svagdašnjeg! Ovim dje-lom, koje je neprekidan monolog, više satiričan nego humorističan, više sar-3 Za hrvatske kalkove prema madžarskome usp. npr. kalkove u Dekretumu lwteroga je l 1erbeci lštvan dijački popisa/ Ivanuša Pergošića (Nedelišće, 1574), izdanje K. Kadleca) s objašnjenjima Pergošićeva jezika od Đ. Polivke), u predgovoru (izdanje Srpske kraljevske akademije, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, I odeljenje: Spomenici na srpskom jeziku, knjiga V, Beograd 1909). 149 kastičan nego satiričan, Derviš Sušić je nastojao da umjetnički objasni sebe i svijet u kome živi. Slikajući to vrijeme, vrijeme ratno pa poratno, vrijeme kada je od ratišta trebalo stvarati gradilište, D. Sušić se služi kroničarskim postupkom u izlaganju. Govori on o raznim promjenama u društvu koje f>.e dovesti do promjena u čovjeku, a promjene u čovjeku dovest će do promje-na u jeziku. Jezički i stilski Sušićevo je djelo veoma zanimljivo. Tu se miješa gradski i seoski govor, govor parolaški i konfereneijaški. Sočan, metaforičan, svjež i nov Sušićev jezik posjeduje sva obilježja dinamičkog, leksički bogatog i im-presivnog govornog jezika. U Sušićevom tekstu smjenjuje se duga rečenica, rečenični niz i kratka rečenica. Srećemo rečenicu koja ne počinje velikim slovom i ne završava točkom. Kao što točka i veliko slovo u osamostaljenim rečeničnim dijelovima imaju stilsku vrijednost, tako i njihovo izostavljanje n Sušićevom tekstu ima odgovarajuću stilsku vrijednost, npr.: »sine, lubenico moja zdrava i najedrala, nelrn si ti meni frkovićke rane ;prebolio, pa ti odbij svih deset nokata s nožnih prsta, i porazbijaj pola čar­šije od bijesa, namiri što ti je sudbina ujmila, plaćam sve odmah, ne samo da bih platio, kad bih mogao, sine, i ja bih se s tobom zanogatao n~za sokak, neka ti društvo bude veselije, samo ti meni rasti i živi u igri ... « (lzd. »V. Masleša«, Sarajevo, 1963, str. 290.) Česte su duge rečenice sa više rečeničnih struktura i sa više rečeničnih od-nosa. Takvi rečenični periodi kod Sušića imaju umjetničkog opravdanja jer ~e Sušić njima služi kad želi d1a nešto opiše u potpunosti, da prikaže život u totalitetu. Tako se pisac koristi sintaksičkim mogućnostima u stilske svr-he, npr.: To nisu noge našeg pješaka lcoji je odglavinjao svoju četvorogodišnju mar-šrutu, pa sad liječi reumu i upale zglobova koje se izliječiti ne mogu, pošto je ljudski vijek samo starenje, a ne podmlađivanje, niti su to noge sportiste koji ih jarači i ćusteći za ćef gledalaca i ugled našeg sporta u miroljubivom svijetu, niti Sit to noge đilkoša koji više ne zna kud bi s njima, pa ih uteže, priteže, mazi, kiti kojekakvim čarapama, opančićima i čizmama i istutnji im silu nji-lwvu samo u sitnim zavrzlamama čarlame, šabačkog ili žildnog, to su noge okorjelog planinskog ilegalca, duge, vitke, mačji gipke noge, čvrste, a savitljive kao u pehlivana, noge koje ·vrijede više nego nečije ruke zajedno sa ramenima i glavom, noge koje bi trebalo opjevat:i makar kao mke. (Str. 17.) Poslije tako dugih rečeničnih perioda, dinamika zbivanja ~atražit će krat-ku rečenicu. Pisac će tada prekinuti rf'Čenicu, umjesto veznika staviti točku i početi novu rečenicu. Neosporno, takvo struktuiranje, tj. smj'enjivanje du-150 gih rečeničnih mzova i kratkih rečenica, izvanredno je uspjelo i daje umjet-ničku vrijednost djelu. Navest ću nekoliko primjera Sušićeve kratke rečenice i osamostaljenih rečeničnih dijelova: Pođem u deset. Oni još uvijek čuče. SPlim kazuje. Lati/ slufo. [T jPdanaest isto. U dvanaest pokret. (220. str.) Iza stijene koju put obilazi leži dječak pored obranice i dva golema ba· krača puna vode. U ritama. Čupav. Pozelenio. Leži. Jeca. Ječi. (217. str.) Okrenu za sobom kl.iw~ i pobježe meni. Prljav. Oznojen. Bos. (213. str.) Ono što sam očekivao, dogodilo se. Na Malinkino zaprepaštenje. I na moju radost. (296. str.) Nos mu je bio dug i tanak, kao oškorak malo iskrivl}en. Od udarca. U.me suhe. Tvrda kragna. Crvena kravata. (303. str.) Sušićev dijalog je veoma prirodan. On gradi funkcionalan dijalog, n njemu je samo ono što je bitno, što je najnužnije, bez čega se ne može. Duge Dani-love monologe dopunjuje ovakvim dijalozima: Zapalim i u hodu pitam: - Držiš li se, momčino? Držim. - Nije ti hladno? -- ]ok. Znojim se. - A noge bole? - Premrle su. - Brzo ćemo stići, strpi se! - Samo ti idi, ja ću nadurati. A imaš li kaki·e rodbine. Ibrahime? Nikog. Ni ja, Ibrahime. - Šta ćeš, tako nam se zalomžlo. (221. str.) Uzvične i upitne rečenice, jednočlane ili višečlane, emocionalnog ~u kara-ktera, osvježavaju tekst i snažnije djeluju od ostalih vr~ta rečenicu. Autor se njima često koristi: Kuda ćeš sada? Jesi li cijelog života sama? Sje1~aš li se? 1i, koji si ti? 4 011? I u mladosti? O, ala sam divno spavala! Pokrijte se bolje! Bogovska ideja! Naprijed, drn-govi! Lati/ Golaći Proljeće! I kola! Dabome! Skočih! U tim rečenicama Sušić se obilato koristi uzvicima. Izražavajući različita čuvstva, njegove ličnosti uzvikuju: Hahaha, oho, aha, de, deder, jaoj, joj, haj itd. Da hi svoje likove što vjernije prikazao i da bi čitalac stvarno doživio sre-dinu o kojoj pisac govori, jezik njegovih ličnosti često je dijalekatno obilje-151 žen. U djelu srećemo riječi i oblike kao što su: umoći (umoči), ćojeće (čovje­če), prisada (presada), gustok (gustog), unjav (hunjav), čkola (škola), Jala (hvala), ladan (hladan), sitnjurija (sitnarija), tojaga (toljaga), nejmaš (ne-maš), budalaštinje (budalaštine), dvaes (dvadeset), strahoba (strahoća i stra-hota), trnim (trnem), zobajući (zobljući), pušćaš (pustiš), tutnjajući (tutnje-ći), došo (došao), plaćo (plaćao), gen. nm. igrači.i (igračaka), u jarkovima (u jarcima). Često pisac pušta da rijekom poteku turcizmi, germanizmi i druge riječi u pravilnim ili iskrivljenim oblicima. To je teško naslijeđe koje nosimo, i kada to ne bismo sreli u književnom tekstu, onda bismo se udaljili od životne istine. Prisutnost tih riječi nimalo ne umanjuje umjetničku ekspresiju, već je čak i pojačava, npr.: amidža, ćef, papazjanija, ćasa, baglama, sofra, japija, šadrvan, poasio, befel, bajbok, deredža, vakat, mešćema, pendžer, bujrum, ćitab, parmak, alalwjući, berza, fasung, šarafi, maršuta, šizoik, firma, fer, hozentregeri. gcvihti, infanterija, dešperat, mebl, servus itd. U izražavanju subjektivne ocjene Sušić rado upotrebljava riječi s prefiksi-ma i sufiksima -- običnim i neobičnim. Tako stvara nove riječi i obogaćuje našu leksiku, npr.: doglavirijati, izotkidati, izrezuckati, izrubricirati, razuzuri-ti, razbalaviti, razdraginjati, odglavinjati, načeti, popričekati, popritegnuti, pripucati, svirucnuti, svještiti, zadokumentovati; bjegucav, čokoladasta, sahranjivački, surodni, ilovasti, neslovesni, ukvadraće­'ni; pozadugo, poprilično; lopovija. Opisujući vrijeme sveopćeg huka obnove i izgradnje, teško vrijeme, ali stvaralačko vrijeme, Sušić stvara u svom jeziku nešto novo - vezuje r11ec1 u složenice. Neke su već poznate, uobičajene, ali ih ima i novih, neuobičajenih koje djeluju neobično i osvježavaju tekst. Pored već poznatih složenica: dvo-litrenjak, pravoljubivost, mimohod, antielemenat, nedođije, glavobolan, sred-njeseljački, golobrad, doglavinjati, dokusuriti, dubokoumno, izokola i sl., u Sušićevom tekstu susrest ćemo i složenice - samo njemu svojstvene - kao: ,~lažemoseučesnici, pletikotackoiotac, noćobdije, dockandolaženja, socijalpate· tilra, bulzotragački, sporopotezni, sumnjivoštrecavi, kasnopopodnevni, srcepu-catelna, glasnogovorcći, dvijetri, dvodec, petotonac, odsedamdodva, lalemile i sl. U ovakvim neobičnim i novim složenicama sadržan je jedan dio Suši-ćeva humora. Govoreći o poslijeratnim godinama naše izgradnje, Sušić daje čitave buji-ce tada »modernih,< riječi: komiteti, kapaciteti, inicijative, samoinicijative, industrijalizacija, elektrifikacija, konspiracija, agitacija, partijski, vanpartij-sk·i, politički, fa.~istički, sitnosopstvenički itd. U svom govoru Sušićeve se ličnosti neograničeno koriste ovim rIJec1ma pa-ralelno s riječima: pušćaš, nejmaš, ošine, ćageta i dr. Tako ličnosti objašnja-vaju i sebe i svijet u kome žive, a pisac naglašava vrijeme sukoba starog i novog kao i teškoće u provođenju ideje mijenjanja života. Sliku likova i sredine Sušić upotpunjuje naturalističkim opisima i boja-ma. Vjerno bilježi sve pojedinosti, tačno reprodukuje riječi, izraze, pojedine slike. Tako nailazimo na cijele nizove vulgarnih riječi i fraz,a. U psovkama glagol izostavlja, ali se njegovo značenje podrazumijeva. Promatramo li te ri-ječi i psovke kao izraz psiholoških situacija, kao izraz srdžbe, protesta ili kao izraz neukosti i primitivizma nekih likova, onda one imaju svoje oprav-danje. Navest ću neke od njih: debeloguza, drtina, kurva, rospija, drmoguz, razbalavljen; ne balegaj, boga ti bjelorukog, ćaća je njen, idi u majčinu ... , ... sisu materinu, ... evo ti od šake do lakta. Od glagolskih oblika u tekstu se najčešće prepliću perfekat, aorist pre-zent. Upotrebljavajući za pričanje prošlih događaj,a više glagolskih oblika, Sušić postiže veću izražajnost i daje živost pripovijedanju. Za po<lsticanje, nagovaranje, nutkanje čest je imperativ s riječcom der: hažider, prima/mider, slušajder, napunider, uzmider itd. Pored -riječi i izraza s konkretnim značenjem, Sušić upotrebljava i riječi s emocionalno-ekspresivnom bojom. Hipokoristici i pejorativi su česti: čo1;0, bato, kona, seka, lola, Malinka; ćeketalo, ušljo, zakeralo, zanovijetalo, špiclov, šuša, tintara. U izražavanju afektivnih stanja sugovornici se služe i hiperbolizacijom upotrebom deminutiva i augmentath·a: osica, kućica, majucan, kolišni; doktorčina, jezičina, glavurina, pištoljčina, pjandura, ručurda, nožurda. Česte su poslovice i izreke kao ove: Opanak se omrsio o asfalt! Kome je lcaldrma pamet lcrojila, taj se pameti nije nanosio! I redom se riječi Sušić koristi kao stilskom kategorijom„ Česte inveriiije doprinose dinamičnosti teksta, npr.: pažnja predsjednikova, jaram stogodifoji, komitet seoski, druže moj, stari, ratni; rana neprebolnih, marame velegrad-ske, drumove naše, ne mogavši srcu svom da odoli, nogom je podignem, pred kućom čuči komesar, itd. Poklonivši bosanskohercegovačkoj literaturi lik Danila Lisičića, većeg lu-kavca od Davida Štrpca, mu<lrijeg brata Nikoletine Bursaća, »građanina ovP zemlje i Ujedinjenih nacija«, Sušić je obogatio našu literaturu jednim novim likom i djelom. Svjež i slikovit jezik čine to djelo izuzetnim i značajnim za bogaćenje našega jezika. 153 OSVRTI TIJEK TEČE, TOK STOJI (Zgode smiješne i tužne jedne jadne riječi ni krive ni dužne) Uvijek se valja radovati kada se pojave nove učene snage na slabo obrađivanome polju jezične znanosti. A još tek kada po· sjednjn autoritet diplome filozofskog fakul-teta, i pri tom su rođeni i maturirani za· grebački Gornjograđani! Najviše će nas pak obradovati kada se ujedno radi o skromnim osobama, koje usprkos svojoj maturi i di-plomi, pa čak i gornjogradskomu statusu, ipak nisu tako samouvjerene da ne bi po· tražile savjeta u još većih autoriteta. Pri-mjerice, u onoga što pod pseudonimom »Pi-ko« odgovara u Studiiu na pitanja o hito· vima. I tako se u Studiju br. 674, od 5. ožuj. ka 1977. pojavio sljedeći dopis ili upit: JEZIK Dragi Piko! U Zagrebu sam rođen, ovdje maturirao i di-plomirao na Filozof s kom fakultetu, ali, dra-gi moj prijatelju, nikad nismo upotreblja vali, donedavno, na žalost, termin »tijek,<. Pa, iako je vrijeme toga termina već davno prošlo, on je ostao kao nekakav prirepak, što li? Slušam na televiziji i na radiju, ne uvijek: tijekom toga, t.ijekom ovoga i ono-ga, a nikako -- kako su nas profesori učili --· da hažu: tokom toga i toga. Što ti kr1-žeš na to? Tvoj M. Marušić zagrebački Gornjogradanin Duboko se zamislio dragi Piko i ovako poučio skromnoga Gornjograđanina i ostale čitatelje Studija, ukorivši pri tom strogo ·. nekez: -- valjda krivce ~ pa pomalo i pri-prijetivši usputno: .Veki su, čini se, zaboravili ne samo ono .,to su ih učili pro/ esori nego i štošta dru.go. 154 Što nam kaže Pikin M . .Marušić? Mnogo nam kaže, a još nam je više samo natuknuo. Prvo nam je diskretno dao na znanje da za· grebačko rođenje, matura i diploma, uz gornjogradski status, znače osobit privile· gij, općenito, a prije svega autoritet u je· zičnim pitanjima. Onda nam M. M. izjavlju-je da žali što se u Zagrebu donedavna nije upotrebljavala riječ »tijek« (M. M. doduše kaže »termin«, ali pnJeOl ćemo preko te sitne zabune kad se radi o takvu veliku autoritetu). Poslije pak vidimo da on za· pravo baš i ne žali, naprotiv, nego se samo autoritativno krivo izrazio. No Što jest -jest, tako stoji napisano. A onda nam dalje kaže da je vrijeme toga »termina« (opet!) već davno pro:llo. Sada nam nije jasno ko· je je to doba, jer prije se ni j e upotre· bljavao, nego tek odnedavna. Ali valjda je to neko davno prošlo doba, a onda se za sretnoga vijeka otkako je M. M. na ovome svijetu, riječ »tijek« mie upotrebljavala, har ne n Zagrebu, pa su onda ))neki« tu ne-sretnu riječcu opet oživili, na veliko negodo· vanje M. M.-ovo i još veće Pikovo. Jer M. M.-a profesori nisu učili da govori »ti-jekom toga« (ili ovoga, onoga), njega su profesori učili da valja reći »tokom toga« (ili, naravno, ovoga i onoga). Piko se pri· družio negodovanju i još ozbiljno upozorio da su »neki« zaboravili ne samo ono što su M. M.-a učili njegovi profesori nego i ''Štošta drugo«. Pokušajmo sada vidjeti što to sve zapra· YO znači i o čem se tu zapravo radi. Jer ;\f. M.-u, naravno, nismo povjerovali ništa. Prvo. njegovo zagrepčanstvo i gornjo· gradstvo. Može biti da je sve istina što se tii'e matičnih knjiga i maturalnih i diplom-skih urudžbenih zapisnika. Neću reći. No nekada su M. M.-ovi uporno korili upravo Zagreb zbog svega, a osobito zbog jezika. Samo, oHi drugi, tj. Nezagrepčani, isto tako uporno nirn htjeli da nasjednu. Zato je va-ljalo okrenuti ploču. Valjalo se proglasiti ·'pravim« Zagrepčanima, pa čak Gornjo· 

Neke jezične karakteristike u romanu "Ja Danilo" Derviša Sušića

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals