Sanja Cvetnić

Croatian

Cvetnić, Sanja

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

195Peristil 58/2015 (195–196)  Sanja Cvetnić: In memoriam Ljerka Gašparović (1923.–2015.)In memoriamLjerka Gašparović (1923.–2015.)Sanja CvetnićNa početku vrućega zagrebačkog ljeta, 25. lipnja 2015., u devedeset i trećoj godini života napustila nas je mr. sc. Ljerka Gašparović, povjesničarka umjetnosti i muzejska savjetnica u mirovini. Tako je elegantnim hodom u povijest odšetala jedna od posljednjih predstavnica naraštaja koji je zadužio struku utkavši u nju mnoge svijetle i trajne niti, a sve strogu vremenu usprkos.Ljerka Gašparović rođena je 1923. godine u Novskoj, u imućnoj i uglednoj građanskoj obitelji Gal. Obitelj je ubrzo preselila u Osijek gdje je njezin dvije godine stariji brat Miroslav Gal postao vrhunski atletičar, državni prvak u lakoatletskim disciplinama i u godinama oko 1940. naj-brži trkač na kratke staze u Europi. Poraće je za obitelj Gal donijelo nesigurnost i strah. Ljerka Gal udala se i preselila u Zagreb, potom upisala studij povijesti umjetnosti i diplo-mirala 1958. godine. Dvije godine prije toga, 29. siječnja 1956., bila je među članovima-osnivačima Društva povjes-ničara umjetnosti Hrvatske, tada još pod imenom Društva historičara umjetnosti Narodne Republike Hrvatske. Za Društvo je ostala trajno vezana, tako da je pola stoljeća nakon osnutka, u svojim osamdesetim godinama, aktivno sudjelovala u njegovim tijelima (Povjerenstvo za nagrade), a potom još nekoliko godina odlazila na stručna putovanja. S osobitim je zanimanjem pratila Biennale u Veneciji do 2009. godine osobno, a potom putem prikaza objavljenih u tisku. U razgovoru s Jozefinom Dautbegović za Personalni arhiv MDC-a 2004. godine savjetovala je mladim povjesničarima umjetnosti (i muzealcima općenito) sustavno praćenje lite-rature, nastavak obrazovanja u struci, a povrh svega nepo-sredni doživljaj umjetnina: »To bi trebalo: što je moguće više putovati, obilaziti muzeje […]. To je posao gdje se treba biti vrlo ozbiljan, organiziran i pedantan. Treba dubinski ići u probleme.« Osvrt na stručni život i ostavštinu jedne od prvih članica Društva povjesničara umjetnosti trajno nas podsjeća kako se grade solidni temelji struke: kroz znanstvene radove (ona je objavljivala najviše u Peristilu i Bulletinu JAZU), kroz stručni rad vezan uz radno mjesto – u njezinu slučaju brojne izložbe i kataloge tih izložbi u Strossmayerovoj galeriji i u Gliptoteci HAZU (prije JAZU) u Zagrebu – te kroz ustrajan rad za svoju struku i … za svoje Društvo. Članak Ljerke Gašparović O aktivnosti Ivana Komerstei-nera u Hrvatskoj, objavljen u Peristilu (1975.–1976.), jedan je od najviše navođenih ne samo u potonjim studijama o kiparu Komersteineru nego i o onodobnoj drvenoj skulpturi i altaristici u Hrvatskoj i Sloveniji. Pripreman je dugo i s oz-biljnošću kojom su autori nekoć – prije nego što su časopisi razvrstani u razrede A1, A2 i »nekategorizirane« te prije nego što je trebalo hitro sakupljati bodove za znanstvena napre-dovanja – pristupali zadatku oblikovanja vlastita istraživanja u članak. Njihova je odgovornost prema tom zadatku bila rezultat svijesti da vrijednošću objave postupno utječu na vlastiti ugled u stručnoj zajednici ali i na ugled časopisa. Ta je studija o Komersteineru zacijelo pridonijela ugledu Peristila, a napisana je na osnovi još šireg istraživanja okupljena u magistarskom radu Ljerke Gašparović Drveni oltarni retabli XVII. stoljeća na teritoriju sjeverozapadnog dijela Banske Hrvatske (1965.) koji je obranjen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod mentorstvom profesora Tihomila Stahuljaka, prvog predsjednika Društva. Ljerka Gašparović radila je »na magisteriju« usporedno sa zadacima radnog mjesta koji su bili različiti od problema dr-vene skulpture, jer se po dovršetku studija zaposlila u Stross-mayerovoj galeriji starih majstora u Zagrebu kao kustosica. Priredila je izložbe i objavila kataloge koji su neizostavni dio povijesnoumjetničke biblioteke: Katalog izložbe Bogišićeve zbirke u Cavtatu (1959.), Jerolim Miše (1966.), Juraj Škarpa (1988.), a na još većem broju – danas bismo rekli izložbenih projekata – surađivala je s akademikom Ljubom Babićem 196Sanja Cvetnić: In memoriam Ljerka Gašparović (1923.–2015.) Peristil 58/2015 (195–196)i dr. sc. Vinkom Zlamalikom, dvojicom ravnatelja Stross-mayerove galerije u vrijeme njezina radnog vijeka (Bela Csikos – Sesia, 1964., Paolo Veneziano i njegov krug, 1967., Memorijalna zbirka Maksimilijana Vanke, 1968., Izložba odabranih djela iz zbirke Ante Topić Mimare, 1969., Sto godina Strossmayerove galerije 1884.–1984., 1984., i drugi). Za prvo predstavljanje Mimarinih sakupljačkih uspjeha – kada je dio zbirke poklonio Strossmayerovoj galeriji – Ljerka Gašparović dobila je Nagradu grada Zagreba. U akademi-jinim izdanjima (osim za Bulletin i za Ljetopis JAZU), kao i za potrebe enciklopedijskih izdanja Leksikografskog zavoda napisala je brojne članke vezane uz slikarstvo, od leksikonske natuknice o okvirima (koja bi i danas bila izazov) do prikaza izložbi poput Crivelli e Crivelleschi koju je u Veneciji priredio Pietro Zampetti (1961.), iznimno popularne i s dva izdanja istoimena kataloga. Nakon izložbe kojom je pak obilježena stogodišnjica Strossmayerove galerije Ljerka Gašparović napustila je kustosko mjesto u galeriji i preuzela dužnost ravnateljice Gliptoteke. Ostala je na čelu te ustanove do mirovine (1984.–1989.). U vrijeme njezina ravnateljstva u koncepciju Trijenala hrvatskoga kiparstva (drugo i treće izdanje) uvedene su nagrade pa su prvoovjenčani 1985. godine bili Ivan Lesiak, Ante Rašić i Marija Ujević Galetović (jednakovrijedne nagrade), a 1988. godine prvi je put dodi-jeljena Velika nagrada i dobio ju je Branko Ružić.Ljerka Gašparović sudjelovala je u stvaranju kulturnog života i kulturne politike Zagreba ne samo kao kustosica i ravnateljica nego je osamdesetih godina 20. stoljeća bila poz-vana na rad u Komisiju za otkup umjetnina Samoupravne interesne zajednice za kulturu grada Zagreba.Naraštaj kojem je pripadala Ljerka Gašparović bio je rođen u predahu globalnih ratova da bi ga u najljepšoj mla-dosti, kao dvadesetogodišnjake, zahvatio Drugi svjetski rat i iskušenja ideologija. Velika Povijest provalila je u njihove živote bez kucanja i ostavila traga s kojim se svatko nosio na svoj način. Povijest umjetnosti mnogima je bila sretan odabir s kojim su mogli pobjeći od stvarnosti u bolji svijet. Ako su prema današnjim procjenama i imali »starinski« način pisanja, ako im i pokoja atribucija nije izdržala desetljeća, ako se danas čini da su im katalozi izložaba bili skromni u usporedbi sa suvremenim divot-izdanjima, za taj naraštaj – bez računala i interneta, a katkada i bez mogućnosti kupnje knjiga, s crno-bijelim analognim fotografijama i aparatima u koje se umetao film (koji se potom trebao razviti u negative i tek onda iz njih dobiti pozitive), bez brze prepiske, bez pristupa međunarodnim stipendijama, bez digitaliziranih baza i s malo sredstava za znanstvena istraživanja – svaki pomak u struci dostojan je poštovanja. Mudri fratri već sto-ljećima uče novake: »Trieba potomstvo znati i svrhu svojih starih milosrđe imati«, a Društvo povjesničara umjetnosti kroz sjećanja na preminule članove, kroz skupove i zbornike posvećene hrvatskim povjesničarima umjetnosti radi upravo to: zahvaljuje kolegama koji su spustili koplje, a poučava novake koji ga dižu. Dok god žele slušati i čitati »kako zbore zrela ljeta«, kako je napisao davno Antun Gustav Matoš u nezaboravnu sonetu posvećenom Ljerki.

In memoriam Ljerka Gašparović (1923.–2015.)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia