Od druge polovice 1990-ih godina u hrvatskoj se znanosti o književnosti može zamijetiti veći interes za
djela ženskih autorica te sam, potaknuta tim strujanjima, za temu svojega diplomskog rada odabrala opus Mare
Ivančan, autorice romana Uskrsnuće Pavle Milićeve (1923) i Čudnovata priča (1924). Njezino se djelo javlja
unutar novoga tematskog kruga hrvatske književnosti, koji velik fokus stavlja na prikaz ženskih iskustava i
sudbina te otvoreno feministički propituje patrijarhalna ograničenja. Fenomenu ženskoga autorstva treba pridati
posebnu pažnju zbog otežanih uvjeta proizvodnje i recepcije djela ženskih autorica. Naime ženama je zbog
nedostatka formalnoga obrazovanja ulazak u književnost bio znatno otežan, što se u Hrvatskoj počinje mijenjati
početkom 20. stoljeća zahvaljujući modernizacijskim reformama. No čak i kada su počele u većoj mjeri
sudjelovati u književnome životu, spisateljice su često doživljavale stigmatizaciju i trivijaliziranje od strane
kritičara, koji su stereotipno shvaćene ženske osobine projicirali i na same tekstove autorica. Stoga je ovaj rad
pokušaj da se opus jedne ženske autorice pročita bez predrasuda o njegovoj „ženstvenosti“, trivijalnosti ili
sentimentalnosti.
Hrvatska je romaneskna produkcija između dva svjetska rata bila izrazito heterogena – pisci su na tragu
realizma bili angažirani u analizi i kritici društvene sredine, ali su to činili na subjektivniji način, ulazeći u
psihološki prostor pojedinca te implementirajući u svoju prozu ekspresionističke elemente bunta, povišenoga
tona i halucinatornih slika. Sve se te osobine pronalaze i u Ivančaninim djelima, koja su zaokupljena prikazom
pobunjene, nekonvencionalne žene u patrijarhalno ustrojenome društvu, ali s velikim naglaskom na svijest i
podsvijest protagonistica. One su oblikovane po principu „nove žene“, autonomne, seksualno oslobođene te
svojim djelovanjem i eksplicitnim iskazima spremne podrivati patrijarhalnu matricu u kojoj se nalaze. Osim
idejno-tematskoga sloja za razumijevanje ovih romana kao feminističkih ključne su i ženske pripovjedne
instance koje u romanesknoj strukturi zauzimaju dominantne pozicije.
No usprkos brojnim mjestima subverzije, Ivančanini romani djelomično iznevjeravaju odlučnu
feminističku borbu, prije svega u pesimističnoj poruci o hereditarnosti ženske nevolje te nemoći prenošenja
emancipatorne snage na žensko potomstvo, što je glavni razlog zašto se u naslovu rada nalazi relativno određenje
Ivančanina opusa kao „feminističkoga potencijala“. Ipak tijekom kritike treba imati obzira prema kontekstu
nastanka ovih djela, kada je feministička misao kod nas još bila u povojima te kada su žene tek počele javno
izražavati svoju perspektivu i nezadovoljstvo. S obzirom na to da Mara Ivančan i ostale autorice ovoga
tematskog kruga stoje na početku hrvatske feminističke misli, smatram da je svako daljnje istraživanje njihova
djela više nego dobrodošlo
