Pitanje sudske kontrole akata Europskog javnog tužiteljstva (EJT) posebno je osjetljivo zbog hibridne prirode navedenog supranacionalnog tužiteljstva te je stoga prilikom razvoja ideje o EJT-u predstavljalo jedan od glavnih „kamena spoticanja“ u višegodišnjem dijalogu niza institucija koje su uz sudjelujuće države članice dale svoj doprinos u realizaciji konačnog modela EJT-a. U radu se kroz prizmu analize odredbe o sudskoj kontroli ujedno prikazuju ključne faze u pravnopovijesnom razvoju EJT-a završno s konačnim tekstom Uredbe Vijeća (EU) 2017/1939 od 12. listopada 2017. o provedbi pojačane suradnje u vezi s osnivanjem Ureda europskog javnog tužitelja. Radom se stremi prikazati kako je usprkos određenom napretku u tekstu Uredbe od samog početka bilo jasno da pravila primjenjiva na sudsku kontrolu mjera EJT-a neće slijediti klasičnu shemu koja vrijedi za druga tijela i agencije EU-a. Analizirat će se važeći čl. 42. Uredbe o sudskoj kontroli te sintetizirati kritička stajališta najistaknutijih stručnjaka/inja europskog kaznenog prava o konstrukcijskom rješenju koje sudsku kontrolu akata EJT-a dominantno, nauštrb Sudu EU-a, prepušta sudovima sudjelujućih država članica, što, među ostalim, dovodi u pitanje uniformiranost sustava sudske kontrole uspostavljene primarnim pravom Unije. Kako bi se na primjeru iz prakse prikazala sva kompleksnost sudske kontrole istražnih mjera prekograničnih istraga koje vodi delegirani europski tužitelj/ica uz sudjelovanje pomoćnog delegiranog europskog tužitelja/ice iz druge države članice, u radu će se analizirati prva odluka Suda EU-a u predmetu C-281/22 koja se odnosi na EJT. Zaključno će se dati naznaka daljnjeg razvoja (podijeljene) sudske kontrole akata EJT-a između Suda EU-a i država članica.The issue of judicial review of the acts of the European Public Prosecutor’s Office (EPPO) is particularly sensitive due to the hybrid nature of this supranational prosecutorial body. Consequently, during the development of the EPPO, this issue emerged as one of the main “stumbling blocks” in the lengthy dialogue among various institutions, which, along with the participating Member States, contributed to the final design of the EPPO. This paper, through the lens of an analysis of the provisions on judicial review, traces key stages of the legal-historical development of the EPPO, culminating in the final text of Council Regulation (EU) 2017/1939 of 12 October 2017, on the implementation of enhanced cooperation concerning the establishment of the European Public Prosecutor’s Office. The paper aims to demonstrate that, despite some progress in the text of the Regulation, it was evident from the outset that the rules applicable to the judicial review of EPPO measures would not follow the classic framework applied to other EU bodies and agencies. Article 42 of the Regulation, which deals with judicial review, is analysed, along with critical perspectives from leading experts in European criminal law. These critiques focus on the solution that predominantly leaves judicial review of EPPO acts to the courts of the participating Member States rather than to the Court of Justice of the EU, raising concerns about the uniformity of the judicial review system established by the Union’s primary law. To illustrate the complexity of the judicial review of investigative measures in cross-border investigations led by the handling delegated European prosecutor, with the involvement of an assisting delegated European prosecutor from another Member State, the paper examines the first decision of the Court of Justice of the EU in Case C-28/22, which pertains to the EPPO. In conclusion, the paper offers insights into the future development of the (split) judicial control of EPPO acts between the Court of Justice of the EU and the Member States
