Knežević, Josip

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

129Recenzije  •  Book reviewsUPOZNAVANJE KOPTA I NJIHOVA EKUMENIZMA S KATOLIČKOM CRKVOMIvan Macut – Dinko Aračić, Koptska pravoslavna Crkva. Povijest-doktrina-ekumenizam, Zagreb: KS, 2023., 222 str.Knjiga Koptska pravoslavna Crkva. Povijest-doktrina-ekumenizam, koju su uredili Ivan Macut i Dinko Ara-čić, sadržava dva vrlo iscrpna dijela u kojima je predstavljena sva bogata teološka povijest ove pretkalcedon-ske Crkve, ali i njezina ekumenska djelatnost.Prvi dio ove studije donosi nam kratak pregled povijesti Koptske pravoslavne Crkve, njezin nauk, liturgiju, te sakralnu umjetnost i njezin ekumenski dijalog s Katolič-kom Crkvom, ali i s drugim Crka-vama i crkvenim zajednicama, dok drugi dio donosi razne dokumente koji predstavljaju službeni eku-menizam između Koptske pravo-slavne Crkve i Katoličke Crkve od pape Pavla VI. do pape Franje, ali i ekumenizam pravoslavnih Crkava na Bliskom Istoku. Svakako da taj drugi dio u konačnici predstavlja prikaz dobrih plodova sveg eku-menskog gibanja nakon Drugog vatikanskog koncila.Autori ove studije, dakle, oslanja-jući se prije svega u uvodnim misli-ma (str. 9-17) na radove koje nam je četrdesetih godina prošlog stoljeća ostavio prof. Kamilo Dočkal, zagre-bački svećenik i profesor, predstav-ljaju pretkalcedonsku povijest ove Crkve, kao i njezino nazivlje.Povijest Koptske CrkveKoptska pravoslavna Crkva baštini dugu povijest koja se na-dovezuje na povijesne informacije vezane uz Aleksandra Makedon-skog koji 332. godine pr. Kr. ute-meljio grad Aleksandriju, buduće biskupsko sjedište Aleksandrijske patrijaršije. Nakon Aleksandrove smrti, taj će prostor pripasti dina-stiji Ptolomejevića koja će vladati do tridesetih godina prije Kristova rođenja kada će taj prostor osvojiti Oktavijan August pobjedivši Mar-ka Antonija i Kleopatru, zadnjeg potomka dinastije Ptolomejevića. Već zarana će kršćanstvo na tom prostoru posijati klicu evanđelja tako da će u budućem Bizantskom Carstvu Aleksandrija imati veliku važnost. Ne smijemo zanemariti činjenicu da je upravo u Aleksan-driji nastao grčki prijevod Starog zavjeta nazvan Septuaginta koji će najvećim dijelom koristiti i prvi kr-šćanski evangelizatori (str. 21-22).Premda nemamo sigurnih po-vijesnih informacija o dolasku kr-šćanstva na prostore Aleksandrije, tradicionalno se drži da je na tom području propovijedao sv. Marko evanđelist kojem se duguje (oko 65. godine) i utemeljenje biskupske ka-tedre u Aleksandriji. Nakon toga samo su se „množili“ duhovni plo-130dovi ove Crkve koja će iznjedriti mnoge mučenike kako u prvim kr-šćanskim vremenima (Petar I., patri-jarh, Katarina Aleksandrijska i dr.), tako i u modernom vremenu koji su nažalost plod ekstremističkih isla-mističkih skupina (str. 23-32).No, nije samo „krv mučenika sjeme kršćanstva“, kako veli Ter-tulijan (Apologeticum, 50,13, CCL I,171). U Egiptu, kao kolijevci Kopt-ske pravoslavne Crkve sa sjedištem u Aleksandriji, nastalo je i monaštvo kao glavni duhovni pokretač i po-ticaj na nasljedovanje siromašnog Krista i kao put postizanja svetosti. Zato se ovdje ne mogu zaobići neka imena poput Antuna Pustinjaka, Pahomija, te Makarija i Šenude iz Atirpe kojima je zajedničko upravo potpuno nasljedovanje Krista te ži-vot u jednostavnosti i trajnoj pove-zanosti s Bogom (str. 32-42).Aleksandrija se od svojih po-četaka predstavila tada poznatom svijetu kao grad kulture i zna-nja. Ostala je u povijesti poznata i Aleksandrijska knjižnica. Tako se u svojoj povijesti morala suočiti i s različim teološkim strujama koje su izvršile vrlo jak napad na jedin-stvo Velike Crkve: gnosticizam, koji je naglašavao radikalni dualizam u vidu suprotstavljenosti dobrog i zlog počela te spasenja samo s pomoću gnoze (znanja); zatim, tu je bio i doketizam koji je naučavao kako Gospodin naš Isus Krist nije posjedovao stvarno tijelo, nego ne-kakvo prividno. Slijedom toga ni njegovo trpljenje na križu nije bilo stvarno, nego samo prividno, kao i uskrsnuće tijela. Nadalje, tu je bio i arijanizam koji je nijekao Gospodi-novo stvarno boštvo čineći od njega obično stvorenje; nestorijanizam je „dijelio“ Krista govoreći kako po-stoje Sin Božji i sin Marijin kao dva subjekta te monofizitizam (stvarni) koji je govorio o stapanju te potpu-nom miješanju Kristove božanske i ljudske naravi tako da Krist ne bi bio pravi Bog i pravi čovjek, nego „nešto treće“ (str. 43-50).Aleksandrija je i domovina prve kršćanske katehetske škole koja je dala iznimna imena kršćanske povijesti poput Klementa Aleksandrijskog, Origena, Atanazija Velikog te Ći-rila Aleksandrijskog – koji se jed-nako cijene i u Katoličkoj Crkvi. S tim imenima ulazimo u bizantsku povijest Egipta i Koptske Crkve. U tom vremenu došlo je do unutarcr-kvenih sukoba vezanih uz koncile u Efezu (431. godine) i Kalcedonu (451. godine). Odluke ovog potonjeg od-bacila je Koptska pravoslavna Cr-kva, što će dovesti do rascjepa među koptskim kršćanima na miafizite i melkite tako da će se uspostaviti i dva patrijarhata: koptski te bizantski, odnosno grčko-pravoslavni (str. 50-61). Takvo će stanje razdijeljeno-sti pogodovati arapskom osvajanju u VII. stoljeću nakon čega će uslijedti i islamizacija Egipta. Koptski će jezik biti potisnut i zamijenjen arapskim, a patrijaršijska stolica premještena u Kairo. Prema popisima iz osmanlij-vrhbosnensia 28,1 (2024.)Recenzije  •  Book reviews131skog perioda iz XVI. stoljeća svega 10% populacije bilo je nemusliman-sko (str. 61-66).Kao početak modernog doba uzi-ma se Napoleonov pokušaj osvajanja Egipta krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća. No, krajem XIX. i početkom XX. stoljeća, kada se osjećala znatna vjerska i politička podijeljenost egi-patskog društva, prestaje britanska kolonijalna vlast nad Egiptom te on postaje republikom s punom neovi-snošću sredinom XX. stoljeća. To je svakako utjecalo i na status Kopta koji su, premda manjina, ipak do-živjeli napredak u obnovi teološke naobrazbe. No, ipak netrpeljivost ekstremističkog dijela muslimana re-zultirala je velikim iseljavanjem Kop-ta po svijetu. Današnje statistike poka-zuju da od ukupnog broja stanovnika Egipta oko 6% čine kršćani različitih kršćanskih denominacija. Ta se broj-ka, međutim, razlikuje od crkvene prema kojoj Koptska pravoslavna Crkva ima oko 15 milijuna vjernika. Prema podatcima CIA-e iz 2012. go-dine udio Kopta čini oko 7,5 milijuna. Osim toga oko 250 000 je protestana-ta, katolika oko 140 000, oko 10 000 grčkih pravoslavaca, kao i kršćanskih Arapa, te oko 5000 Maronita i 2000 Armenaca (str. 66-81).Nauk Koptske pravoslavne CrkveAutori u daljnjem tekstu pred-stavljaju nauk Koptske pravoslavne Crkve koju su priručnici iz prošlih stoljeća definirali kao „monofizit-sku“. Međutim, Kopti preferiraju više naziv „miafizitska“ jer se od-nosi na formulu „jedna utjelovljena narav božanskog Logosa“ (μία φύσις τοῦ ϑεοῦ λόγου σεσαρκωμένη) u kojoj pojam „narav“ (φύσις) identificiraju s pojmom hipostaza (osoba, ὑπόστασις). No, iz susreta pape Pavla VI. i patrijarha Šenude III. (u svibnju 1973.) razvidno je da su razlike bile kulturološke i ter-minološke naravi, a ne teološke. Zato je taj susret bio „sudbonosan“ jer se do tada Koptsku pravoslavnu Crkvu držalo raskolničkom i krivovjernom. Do toga je, naime, došlo tijekom po-vijesnih rasprava IV. i V. stoljeća te je posebno vezano uz kristološke kon-troverzije koje su započele s dvojicom patrijarha – Ćirilom Aleksandrijskim i Nestorijem Carigradskim. Ćiril se usprotivio Nestorijevoj postavci da je Blažena Djevica Marija tek „Kri-storodica“ ili pak „Čovjekorodica“. Za Ćirila je Marija uistinu „Bogorodi-ca“ jer ako bi bila tek „Kristorodica“ ili „Čovjekorodica“, onda bi bila dva Krista, a ne jedan. Efeški koncil je ja-sno definirao da je Marija Bogorodica jer je rodila Isusa Krista koji je pravi Bog i pravi čovjek (str. 83-102).No, tu nije bio kraj kristološkim raspravama jer je na scenu, nakon Ći-rilove smrti, stupio jedan carigradski arhimandrit imenom Eutih koji je na-učavao potpuno miješanje dviju Kri-stovih naravi. Zbog toga će se sazvati Kalcedonski koncil koji će donijeti nauk o „hipostatskom ujedinjenju“ pre-ma kojem mi kontempliramo dvije Kristove naravi u jednoj hipostazi 132(osobi). Time su se trebale okončati kristološke rasprave, no ova formu-lacija zbog terminološke nejasnoće nije prihvaćena u Aleksandriji. Tako razilaženje između miafizita i kalce-donista nije došlo zbog sadržaja vje-rovanja, nego zbog njegova izričaja. Na taj način se produbio jaz označivši početak najduže podjele među kršćanima u povijesti Crkve (str. 103.-107).Što se tiče nekih pojedinosti nauka Koptske Crkve, važno je naglasiti kako oni kao teološku osnovu uzimaju Sveto pismo te apostolsku Tradiciju i predaju crkvenih otaca i pisaca. Tako im je zajedničko sa svim ostalim kr-šćanima ono što je sadržano u prva tri koncila: Nicejski (325. godine), Prvi carigradski (381. godine) i Efeš-ki (431. godine). Uza sve to s ostalim kršćanima dijele i nauk o sakramen-tima, Apostolsko vjerovanje, mario-loški nauk te kult svetaca i relikvija. Glede ekleziologije tumače da je sva-ka patrijaršija neovisna te tu ističu postojanje četiri patrijarhata po uzoru na četiri evanđelja: Rim, Aleksandri-ja, Antiohija i Efez. Imaju zanimljiv nauk o anđelima, a pitanje Filioque gledaju kao otvoreno teološko tu-mačenje. Ne priznaju to kao dogmu, ali ne smatraju ga ni herezom. Ipak, drže se izvornog Nicejsko-carigrad-skog simbola vjere prema kojem Duh Sveti proizlazi (samo) od Oca preko Sina približavajući se pravoslavnom tumačenju tog pitanja (str. 107-112).Liturgija i sakralna umjetnostKoptska parvoslavna Crkva ima vlastitu liturgiju koju nazivaju „koptskom“ ili „aleksandrijskom“. Izvorno je napisana na grčkom jezi-ku pa je s vremenom prevedena na koptski i arapski. Crkve su okrenu-te prema istoku s oltarom u sredini. Crkva se sastoji od tri dijela: oltar, lađa i predvorje. Liturgija je prožeta pjevanjem napjeva koji se prenose s koljena na koljeno. Euharistijsko slavlje sastoji se od tri dijela: prvi dio je svećenička molitva popraćena pranjem ruku, zatim slijedi procesi-ja sa svijećama oko oltara; drugi dio je služba riječi koja se vrši uz kađe-nje te čitanje Svetog pisma sa živo-topisom svetaca; a treći dio je pre-danafora, anafora, pristup oltaru, ispovijest vjere, molitva Očenaša te poljubac mira i pričest (str. 113-116).Anafora, euharistijska molitva, označava zahvalu, prinos ili veliča-nje. Na istoku označava i liturgiju u cijelosti. Tako u bogoslužju ko-riste tri liturgije: Markovu ili Ćiri-lovu koja sliči rimskom kanonu te se upotrebljava u prosnim danima i došašću; zatim tu je liturgija Bazi-lija Velikog s dva oblika te se upo-trebljava u danima kroz godinu i liturgija Grgura Nazijanskog na arapskom i koptskom te se upotre-bljava na Božić, Cvjetnicu i Uskrs (str. 116-118).Za koptsku liturgiju karakteri-stična je i upotreba himna Trishagi-on koji potječe iz Knjige proroka Izai-vrhbosnensia 28,1 (2024.)Recenzije  •  Book reviews133je (usp.: Iz 6,3). U liturgiji službenici koriste liturgijsku odjeću koja je jednostavnija od one u Bizantu. Svećenici nose mitre, a biskupi kru-ne. Njihov kalendar prati lunarnu godinu, a prisutna je i molitva časo-slova koja je jednostavna i izvorno monaškog tipa (str. 118-120).Sakralna umjetnost nije jedan oblik bizantske, nego svoje upori-šte ima u staroegipatskoj likovnoj tradiciji iako je bila pod utjecajem antičke, bizantske i sirijske umjet-nosti. Imaju vrlo izraženo sakralno graditeljstvo, a prisutno je i zidno slikarstvo te slikarstvo na drvenim pločama i u knjigama (str. 121-125). Ekumenski dijalog Koptske pravoslavne CrkveEkumenski dijalog je posebno vezan uz susrete nakon Drugog va-tikanskog koncila. Za ovu tematiku posebno je važna zaklada Pro Ori-ente koju je utemeljio kard. Franz König u Beču 1964. godine koja je imala za cilj uspostavljanje eku-menskih dijaloga koji se nisu mogli voditi na službenoj razini. Na su-sretima se pokušalo riješiti problem oko Kalcedonskog koncila oko ko-jeg se nisu slagali. Nakon mnogih zasjedanja i napora, potpisana je Bečka kristološka formula u kojoj se zauzima stav da je Isus Krist Božji utjelovljeni Sin te da je savršen u božanstvu i savršen u čovještvu. Da bi se izbjegli neki daljnji sporo-vi, u formuli nisu korišteni neki ter-mini poput ὑπόστασις (hipostaza), πρόσωπον (osoba) te φύσις (narav) oko kojih se dosta sporilo na Kal-cedonskom koncilu. Ta će formula utrti put k ekumenskim susretima između Katoličke i Koptske pravo-slavne Crkve te će zaključci biti da su sporovi iz V. stoljeća bili termi-nološke, a ne teološke naravi. To je poslužilo i papi Pavlu VI. i patrijar-hu Šenudi III. da 10. svibnja 1973. godine u Rimu potpišu zajednič-ku deklaraciju koja je bila početak službenog ekumenskog dijaloga tih dviju Crkava. Taj susret je pota-knuo i daljnje susrete poglavara tih dviju Crkava te su na taj način po-čele ostvarivati plodne ekumenske dijaloge i sa drugim Crkvama i cr-kvenim zajednicama (str. 127-171).U drugom dijelu ove studije, au-tori donose sadržaj različitih važni-jih zajedničkih izjava i deklaracija o kristološkim pitanjima – počevši od one pape Pavla VI. i patrijarha Šenude III. pa do one pape Franje i patrijarha Tawadrosa II. iz travnja 2017. – koje predstavljaju stvarno svjedočanstvo kako ima nade za međusobno jedinstvo za koje je i Gospodin Isus molio u „Velikosve-ćeničkoj molitvi“ (usp.: Iv 17, 1-26) (str. 181-199).Josip Knežević

Upoznavanje Kopta i njihova ekumenizma s Katoličkom Crkvom; Ivan Macut – Dinko Aračić, Koptska pravoslavna Crkva. Povijest-doktrina-ekumenizam, Zagreb: KS, 2023., 222 str.

Upoznavanje Kopta i njihova ekumenizma s Katoličkom Crkvom; Ivan Macut – Dinko Aračić, Koptska pravoslavna Crkva. Povijest-doktrina-ekumenizam, Zagreb: KS, 2023., 222 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia