Posthladnoratovski period je uslovio razvoj i širenje koncepta bezbednosti na globalnom nivou, koji
danas uključuje oblasti, koje nisu direktno povezane sa bezbednošću države. Jedna od njih je energetska
bezbednost, koja je prepoznata kao jedna od glavnih štićenih vrednosti na nivou Evropske unije.
Energetska bezbednost oličena u energetskoj politici Evropske unije, predstavlja sve aktuelnije pitanje,
imajući u vidu da je EU najveći svetski uvoznik energenata i suočava se sa brojnim problemima poput
sigurnog snabdevanja, funkcionisanjem energetskog tržišta i neujednačenom energetskom politikom na
nivou država članica. U svetlu tih problema, institucije EU su usvojile niz direktiva i drugih normativnopravnih
akata koji imaju za cilj ostvarenje i zaštitu svojih interesa u ovoj oblasti. Kao potencijalno efikasan
instrument u očuvanju svojih energetskih interesa, u periodu nakon stupanja na snagu Sporazuma iz
Lisabona, EU uspešno implementira Zajedničku bezbednosnu i odbrambenu politiku (ZBOP), odnosno
civilne, ali i vojne resurse koji joj stoje na raspolaganju. Cilj ovog rada je prikazivanje modaliteta
kojima EU nastoji da obezbedi svoje interese u energetskoj politici nakon usvajanja Sporazuma iz
Lisabona (2007). Autori će na primeru vojne operacije Atalanta, ukazati na instrumente koji Uniji stoje
na raspolaganju, kao i razloge koji doprinose nedovoljnom angažmanu vojnih potencijala u pomenute
svrhe. Najpre će analizom sadržaja normativno-pravne regulative (acquis communautaire) u oblasti
energetske politike EU, biti prikazana uloga, značaj i ciljevi pomenute politike u delovanju Unije na
komunitarnom režimu. Zatim će biti ukazan promenjen diskurs (uvođenje vojne komponente), kada je u
pitanju zaštita interesa EU u energetskoj politici. Za studiju slučaja odabrana je vojna operacija ZBOP-a
„Atalanta“ (EU Navfor Atalanta). Rezultati rada ukazuju na pojačanu tendenciju EU da u periodu nakon
usvajanja Sporazuma iz Lisabona koriste i vojne komponente ZBOP-a u cilju očuvanja svojih interesa
na polju energetske politike