Pandemija Kovid 19 pokrenula je fundamentalna pitanja o legitimitetu i
održivosti aktuelnog ekonomskog poretka Evropske unije. Ovo tim pre, jer je
zdravstvena kriza dovela do značajnih ekonomskih poremećaja koji se manifestuju
u globalnim lancima snabdevanja, u destabilizaciji finansijskih tržišta i u ogromnim
gubicima u ključnim sektorima industrijske proizvodnje i uslužnih delatnosti.
Recesijski šok doveo je do pada BDP-a i do uvećanja javnog duga u znatnom broju
država članica. Negativni pandemijski efekti postali su vidljiviji i na tržištu kapitala
gde je Evropska unija, u svrhu zaštite sopstvenog javnog poretka i bezbednosti,
uvela ciljane protekcionističke mere ograničavanja priliva stranih direktnih investicija
iz trećih zemalja. Kako su, uz međunarodnu trgovinu, i strane direktne investicije
jedna od ključnih determinanti razvoja evropske privrede i regionalnih integracija,
sasvim je logično postaviti pitanje revitalizacije evropske privrede u
postpandemijskom periodu. Na osnovu predmetne studije proizilazi da će za
oporavak evropske privrede države članice morati da preduzimaju solidarne i
koordinirane akcije koje uključuju ispunjavanje ciljeva i zadataka predviđenih u
strateškim inicijativama „Evropskog zelenog dogovora“ (European Green Deal)i
„Sledeće generacije Evropske unije“ (Next Generation EU). Prema navedenim
strateškim aktima, koji predviđaju program oporavka Evropske unije nakon
pandemije Kovid 19, države članice će uz pomoć niza političkih i pravnih
instrumenata, ekonomskih mehanizama i široko postavljenog finansijskog plana
nastojati da postignu razvojne ciljeve preusmeravanja ekonomskih politika u pravcu
uvođenja novih, efikasnijih, održivijih i legitimnijih modela ekonomskog razvoja koji
će voditi više računa o klimatskim promenama i zaštiti životne sredine, kako bi se u perspektivi uspostavilo socijalno pravedno, ekološki održivo i ekonomski stabilno,
integrisano i prosperitetno evropsko društvo „zelene i digitalne“ ekonomije