Željka Šporer-Andričević

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJEGrupa autoraPrilozi izučavanju društvenog sistemaBiblioteka »Čovjek i sistem«, Odsjek z.a sociologiju Filozofskog fakulteta,Zagreb 1975.Revija za sociologiju, God. VI, 1976 (2—3, travanj—rujan): 102—105Godine 1975. objavljena su prva tri sveska biblioteke »Čovjek i sistem«. Oni su plod zajedničkog rada grupe sociologa, ekonomista, psihologa, filozofa i poli­tičkih radnika, koja od 1971. godine nastoji na znanstveni način razmatrati osno­vnu društvenu problematiku, prvenstveno našeg društvenog sistema — i to sa sta­novišta teorije sistema i organizacije. Teži se boljem teorijskom i praktičnom uvidu u složenu društvenu problematiku suvremenosti, te nastoji povezati opći razvoj znanstveno-teorijske misli sa našim konkretnim društvenim iskustvom.Osnovna je karakteristika grupe višedimenzionalna i interdisciplinarna otvo­renost prema problemima. Od 1971. na ovamo predmet proučavanja i raspravlja­nja bile su proizvodne organizacije, ekonomski sistem, te neke posebne teme (dru­štveni sukobi, razvoj kulture, društvene vrednote, razvoj ideje samoupravlja­nja i si.).Publikacije su objavljene kao radni materijali polemičkog karaktera bez de­finitivne i jedinstvene riječi o zajedničkoj problematici.Prva je publikacija Teritorijalno-politički sistemi. Prilog definiciji teritori- jalno-političkog sistema dao je u radu Teritorij alno-politički sistemi Eugen Pusić. Pusić raspravlja o raskoraku između teorijskih i empirijskih opservacija u izuča­vanju ovih sistema. Način da se teorijska i akciona analiza približe i učine plod­nijim bio bi poći od trodijelne sheme varijabli (praktičnog funkcioniranja terito­rijalnih sistema, sistemskih značajki teritorijalno-političkih institucija i sistemskih značajki lokalnih zajednica). Na te je točke potrebno usmjeriti teorijsku analizu i prikupljanje empirijskih podataka, te konstrukciju hipoteze o njihovoj poveza­nosti. Ono što bi takvo izučavanje teritorijalno-političkog sistema praksi moglo dati jeste da je učini osjetljivijom »za granice njezina manevarskog prostora, na problematične točke, neuralgična područja,, za procese koji tendiraju prema kri­znom zaoštrenju« (str. 17). Po Pusićevu mišljenju imati odgovor i rješenja za sve buduće situacije zaista je nerealna ambicija.Drugi dio bavi se primjenom općih postavki teorije sistema na teritorijalno- -politički sistem. Tu nalazimo raspravu H. Teunea i Z. Mlinara »Politički, društve­ni i kontrolni sistemi«, rad S. Bolčića »O kriterijima efikasnosti političkog siste­ma«, te tri diskusije E. Pusica i jednu S. Bolčića.102RECENZIJEOsvrnimo se na rad S. Bolčića. On pokušava naći kriterije za ocjenu efika­snosti političkog sistema. Adekvatne bi spoznaje iz tog područja pridonijele bržem rješavanju problema sa kojim se susreću politički sistemi. Analiza bitnih funkcija političkog sistema i utvrđivanje temeljnih rukovodećih principa realizacije tih funkcija jedan je od mogućih pristupa analizi efikasnosti političkog sistema. Bol- čić navodi tri bitne funkcije političkog sistema: (1) određivanje ciljeva društvenog razvoja, (2) usklađivanje različitih interesa, i (3) aktiviranje masa u realizaciji ci­ljeva. Za naš politički sistem bitni principi su demokratičnost i dominantni inte­res radničke klase. Funkcije se trebaju ispunjavati vodeći računa o ova dva principa.Autor daje i osnovne napomene za određivanje ciljeva društvenog razvoja. Prva je da se društveni ciljevi ne smiju postavljati voluntaristički, nego u skladu s usvojenim sistemom društvenih vrijednosti (kako bi se te vrijednosti koristile za efikasniji društveni razvoj). Drugo, ciljevi društvenog razvoja moraju biti realni (ni suviše apstraktni ni vremenski neodređeni), jer o njihovom karakteru ovisi motivacioni sistem datog društva, tj. minimum integracije za ostvarenje zadanih ciljeva. Ciljevi društvenog razvoja moraju biti određeni u skladu sa osnovnim principima na kojima sistem počiva odnosno moraju biti određeni demokratski, samoupravno a ne forumski u uskim krugovima.Efikasnost nekog sistema ovisi o uspješnosti usklađivanja razlitičih interesa u skladu sa temeljnim principima društva. Pri tome treba voditi računa o inte­resima radničke klase. Adekvatna analiza »različitih, suprotnih«, »protivuriječnih« interesa (prema Bolčićevoj klasifikaciji) pridonijela bi spoznaji naše interesne strukture i količine društvene moći koja osigurava realizaciju interesa različitih grupa. Sukobe interesa politički sistemi su rješavali dominacijom, dok bi samo­upravnim odnosima odgovaralo sporazumijevanje i dogovaranje različitih nosioca interesa.Bolčićev članak ističe potrebu da naučnu spoznaju slijedi efikasna politička praksa kako bi se maksimalno realizirali proklamirani ciljevi. Dok bi se u ovom dijelu s autorom složili ipak smatramo da pored toga što sociološka analiza mora biti objektivno-kritička, ona treba poći dalje — nuditi alternativna rješenja i pred­vidjeti njihove posljedice.Bio bi to ne samo kritički nego i konstruktivno-sociološki pristup.Treći dio obuhvaća priloge o teritorijalno-političkom sistemu Jugoslavije. Općem razvoju teritorijalno-političkog sistema posvećeni su radovi V. Cvfetičanina (»Prilog izučavanju političkog sistema«) i F. Bučara (»Naše upravno-političke insti­tucije«), a obradi slučaja Slovenije prilozi M. Jezernika (»Pojam i logika koncepta dugoročnog razvitka SR Slovenije«), V. Rusa (»Specifične karakteristike institu­cionalnih struktura malih nacija«) i Z. Mlinara (»Neka pitanja i dileme u vezi s regionalnim prostornim razvojem SR Slovenije«).Četvrti dio sadrži rasprave o komunalnom sistemu, i to: Z. Mlinara (»Socio­logijska konceptualizacija za proučavanje teritorijalno-društvenih sistema«, I. iII. dio) i E. Pusića (»Komunalni sistem«). Priložene su im diskusije E. Pusica, F. Bučara i R. Supeka.Dakle, linija prikazivanja i sistematizacije priloga ide od globalnog, makro- -pristupa ka parcijalnoj mikro-analizi. Tekstovi se, međutim, ne nadovezuju, ne nadopunjuju, a niti ne problematiziraju. Prije bi se govorilo o konglomeratu raz­ličitih tema i pristupa. Činjenica je (što ju i sami urednici naglašavaju) da se radio vrlo širokoj problematici. Iako to omogućuje raznolikost, ipak je ne nalaže. Po­treba za sistematizacijom pogotovo proizlazi iz deficitarnosti ovakvog teorijskog pristupa u našoj publicistici.103REVIJA ZA SOCIOLOGIJUDrugi i treći svezak biblioteke objavljeni su pod nazivom Proizvodne organi­zacije i samoupravljanje.Drugi svezak ima tri dijela. U prvom se obrađuje problem proizvodnih orga­nizacija i društvenog totaliteta. Tu nalazimo radove R. Supeka (»Proizvodna orga­nizacija i društveni totalitet«) i J. Županova (»Samoupravno poduzeće«), te disku­sije E. Pusića, F. Bučara, S. Bolčića i J. Županova. R. Supek promatra poduzeće kao jedinicu koja u društvenom totalitetu brani svoju autonomiju i istodobno na­stoji povećati utjecaj na okolinu. Zato poduzeća razvijaju različite mehanizme obrane i ekspanzije.Druga se grupa radova odnosi na samoupravnu proizvodnu organizaciju i nje­nu relevantnu društvenu okolinu. Centralni je rad V. Rusa (»Novi model samoupra­vljanja i njegova relevantna društvena okolina«), te diskusije J. Županova, F. Bu­čara i E. Pusića. U radu V. Rusa znanost nuđa alternativna rješenja. Rus kon­struira jedan model samoupravljanja sa svim njegovim konsekvencama. Vrlo je interesantno vidjeti kako Županov u svojoj diskusiji pronalazi neke konsekvence predloženog modela koje bi dovele u pitanje i same razloge njegov uvođenja. Na­ravno, čitava je ova diskusija hipotetska pošto razvoj sistema samoupravljanja u Jugoslaviji uopće ne ide u smjeru u kojem predlaže Rus.Treći dio sadrži empirijske radove pod zajedničkim naslovom Neki aspekti sociologijske analize samoupravnog poduzeća. To su radovi V. Arzenšeka (»Legiti­mitet managementa; Pokušaj institucionalne i konsenzualne analize«), J. Županova (»Evolucija i involucija samoupravnog poduzeća — jedan nacrt za tipološku ana­lizu«) i S. Bolčića (»Preduzetništvo kao determinanta ekonomskih odnosa«).Ukratko ćemo se osvrnuti na rad J. Županova u kojem on daje periodizaciju razvoja jugoslavenskog poduzeća. Za temelj svog modela uzima četiri osnovne di­menzije i promatra kako se one transformiraju u funkciju društveno-ekonomskog razvoja. Te dimenzije su: (1) stupanj autonomije poduzeća u odnosu na državnu vlast, (2) oblik upravljanja, (3) poduzetnički ulog uz koji su vezana prava dono­šenja odluka i (4) ciljevi poduzeća, odnosno interesi kojima ono prvenstveno služi. Diskontinuiteti u razvoju dimenzija omogućuju Županovu da govori o četiri etape razvoja jugoslavenskog poduzeća. Prva faza ili model je etatistički sa veoma ogra­ničenom autonomijom, oblik upravljanja je suupravljanje radnika i države, po­duzetništvo kao takvo ne postoji, a ciljevi poduzeća su ispunjenje državnih pla­nova. Drugi model je grupno-poduzetnički, radni model koji se temelji na isključi voj autonomiji poduzeća, predstavnički organ kolektiva upravlja poduzetničkom ulogom živog rada i ciljeva kolektiva. Grupno-poduzetnički kombinirani model (koji sa vrijednosnog stanovišta predstavlja devijaciju grupno-poduzetničkog rad­nog modela, a konture su mu se počele javljati prije ustavnih promjena) zasnovan je, također, na potpunoj autonomiji poduzeća, na kombiniranom upravljanju pred­stavnika kolektiva i ulagača sredstava. Prema tome prerogativi upravljanja pri­padaju kombiniranju rada i kapitala, a poduzeće nastoji ostvariti svoje ciljeve na tržištu.Ako bi devijacija prevladala i postala princip dobili bismo grupno-poduzet- nički akcionarski model. I taj model polazi od autonomije poduzeća ali njime upravljaju predstavnici ulagača sredstava uz participaciju radnika. Poduzetnički input je dakle kapital, a cilj poduzeća je ostvarenje dobiti za ulagače sredstava. Ono što se sada ostvaruje Županov naziva globalni samoupravni (klasni) model. U tom modelu jedinice nisu potpuno autonomne, ali im se isto tako ne mogu na­metnuti odluke u čijem donošenju nisu sudjelovale. U osnovnim jedinicama postoji neposredno a na višim nivoima delegatsko upravljanje. Pravo na odlučivanje pro­izlazi isključivo iz rada, a svaka jedinica ima vlastite ciljeve koje ostvaruje u okviru zajedničkih (samoupravni sporazumi, društveni dogovori).104RECENZIJERazrađen model služi autoru da bi mikro-nivo organizacije doveo u vezu sa makro-organizacijom privrede. Postoje četiri osnovna idealna makro-modela: diri- gistički, tržni, mješoviti i globalni samoupravni, kojima odgovaraju pojedini mi- kro-modeli. Zavisno o cjelokupnom društvenom razvoju dolazi do nekonzistencije u odnosima makro i mikro-modela kao i u nekim njihovim dimenzijama u njima samima.Posljednji, treći svezak sadrži samo dva obimnija rada. Prvi je prilog Veljka Rusa pod naslovom »Radna organizacija kao otvoreni sistem«. Tu se na sistemat­ski način daje pregled teorija organizacije sa stanovišta otvorenog sistema. Ključ­na varijabla koja objašnjava ponašanje organizacije je okolina, koju Rus inače vrlo tautološki definira ako » . . .  područje međusobne interakcije organizacije i faktora, koji se nalaze izvan nje«.Drugi prilog je rad Josipa Obradovića »Participacija — rezultati istraživanja i teoretski model«. Obradović pokušava konstruirati model koji bi obuhvatio sve varijable i njihove međuodnose, a koji su relevantni za objašnjenje participacije u procesu samoupravljanja.Možemo reći da ovi materijali predstavljaju doprinos teorijskom promišlja­nju koje u polemičnom i nezavršenom obliku pokušava postaviti pitanja o nekim mogućim teorijskim pristupima značajnim problemima suvremenog društva.Željka Šporer-Andričević105

Grupa autora, Prilozi izučavanju društvenog sistema

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals