Ivo Kalinski

Kalinski, Ivo

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

20 BRANKI JAGIĆ (NEKROLOG BEZ NEKROLOGA)!Ivo Kalinski, ZagrebPjesnikinja Branka Jagić nije nepoznato ime u suvremenoj nacionalnoj knji-ževnosti, pogotovo kajkavskoj. Bila je godinama čak i ove godine, aktivna sudio-nica mnogih recitala suvremenoga pjesništva na standardu i kajkavskom izričaju, često nagrađivana, pa je tako svojom poezijom zastupljena u recitalnim zbornici-ma u Sv. Ivanu Zelini, Bedekovčini, Varaždinu, Mariji Bistrici, Zagrebu, Krapini i Kloštar Ivaniću.U svom prekratkom životu dosad je tiskom objelodanila šest knjiga, pet zbir-ka pjesama (Napušteni dvorac, Ubijaju mi Hrvatsku, Ravnica u srcu, Traganja oko šutnji, Pijesek cajtof i zbirku Stijen naravnosti; ove dvije posljednje napisane kajkavštinom konjščinskoga kraja), što će reći da autorica s jednakim žarom, predanošću i lako-ćom ispisivala je stihove na hrvatskom standardnom i hrvatskokajkavskom.U kajkavskim i štokavskim pjesmama Branke Jagić nema slatkorječivosti, nema sladunjave lepršavosti, to je poezija koja se temelji na onom što bismo mogli nazvati traumom osjećaja i spoznaje raskorjenjivanja, pjesme natopljene osjećajem neumoljive prolaznosti svega, osjećajem protoka vremena, osjećajem rezigniranosti, bespomoćja, izgubljenosti, usamljenosti, tjeskobe i straha. Zalud je u njima tražiti razdraganost i veselost, kamoli kakvu raspojasanost, kamoli kakvu erotičnu pikanteriju. Njezina poezija, i štokavska i kajkavska, čitatelju niti traži niti daje gotova rješenja, ona nije ni protestna ni manifestna, niti cmizdravo tugaljiva. Ona je, prije svega, refleksivno-filozofična reakcija na onu vrstu uta-mničenja koje je zadano svakodnevnom egzistencijom: (...) odlazimo/ u jutarnje magle/ u podnevni ili večernji pakao/ u osobna izdajstva/ u nužnosti dana/ odlazimo/ primo-rani bezvoljni/ nekamo — nikamo/ u znano nam/a strano beznadno/ u nove osame samoće (...) — reći će pjesnikinja u jednoj svojoj pjesmi iz štokavskog ciklusa. U kajkav-skom izričaju, da kažem - u kajkavskom materinskom jeziku, tj. u domaćem govor-nom štihu, nema lagodnosti, nema lebdenja, nema lepršavosti, nego sve nas upu-21I. Kalinski: Branki Jagić (nekrolog bez nekrologa) - KAJ, XLVIII, Zagreb 3-4 (2015)ćuje na nesigurnost i strepnju kojih je život i inače prepun, htjeli mi to priznati ili ne. Taj stalno prisutan osjećaj neumoljive prolaznosti života, na koncu i svega živoga, ta stalna gorčina i oporost same biti zagorskog podneblja ona je crta na rubu ponora koja graniči s bijesom i poniženjem čovječnosti koja se premetnula u svoju suprotnost. Otud se porađa spoznaja o protoku vremena; (...) se sou cajtovi kotači, sve je vrtnja ukrug, vrtnja bez svrhe: (...) i cajt vrti se /se vu krouk se vu krouk (...), kako kaže autorica. Ipak, nekakva, kakva-takva nada tinja: (...) nek mi same stijen vu glave se ne zgasi (...), veli ona u jednoj svojoj pjesmi. Ta tragična spoznaja života, ta istina kojoj je teško pogledati u oči, neprekidna je opsesija kojom, usu-dio bih se reći, Branka Jagić barata vrlo suvereno. Ipak, treba reći kako u njezinoj i štokavskoj i kajkavskoj poeziji ima emotivnog oduška, ima predaha. To su, prije svega, stihovi upućeni rodoslovnom stablu, npr. ocu: (...) otišel si oča/i nije te/ al ja te stalne vidim/ vu tvem praznem stolcu (...), ali i oni upućeni rodnom krajoliku, kako je u pjesmi Zagorje moje: (...) branim te branim blate/ pri srcu si mi/ pak mi je za te (...). Tu je, također, i emotivna prisutnost onoj drugoj čovjekovoj strani, naime na svoj način privrženosti kršćanskoj vjeri i odanosti marijologiji: (...) to je Bistrica/ i Nada i Srce i Duša Mati Buoža/ vu zagorskem zelenem vrhu/ kak dišeča ruoža (...).Bez obzira na motive koji je pokreću, bez obzira na teme kojima se bavi, bez obzira na traženje koordinata o smislu ili besmislu ljudske opstojnosti - poezija Branke Jagić organizirana je tako da tekstom nigdje ne otvara mjesto nekakvom jef-tinom dodvoravanju i lažnoj spektakularnosti. Što se tiče jezika, jezika kajkavskoga, svojim djelom ona od prvog dana pledira za njegovu nepovredivost; otud njezino poštivanje fonetske i fonološke strane organskog govora svojega Peščena ali i šireg konjščinskog kraja, otud njezina brižnost u očuvanju starokajkavske sintakse.Zato nam je vjerovati da će književnoestetska vrijednost i gotovo ikonička opsjednutost organskim kajkavskim izričajem njezinih pjesama u nekoj budu-ćoj antologiji hrvatskokajkavskoga suvremenoga pjesništva naći svoje zasluženo mjesto. Tu prije svega mislim na pjesme Spoznavajnje, Stijen naravnosti, Spomejnek s čkominu, Najti svoju goru i Se sou cajtovi kotači. Jer, na koncu konca, Branka Jagić u jednoj pjesmi jasno je izrekla svoju stvaralačku, aksiomatsku misao: (...) dua svuoj oče biti/ sam do kraja muora iti. Draga naša Branka! Otišla si zauvijek s ovih naših predjela. Mi koji smo volje-li tvoju poeziju, mi koji smo voljeli tvoju plemenitu narav — zadržat ćemo te u trajnom sjećanju, nadajući se da ćeš se i dalje, ma gdje bila, družiti sa svojim stihovima, sa svojim riječima, u koje si jedino istinski vjerovala! Zato - neka ti je mir i spokoj u duši!(Oproštajno slovo u ime Kajkavskoga spravišča na groblju u Hrašćini, 31. 07. 2015.)

BRANKI JAGIĆ (NEKROLOG BEZ NEKROLOGA!)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia