APOLOGIJA NOVOM HRVATSKOM INSOLVENCIJSKOM PRAV U

Abstract

Stečajni zakon donesen je u svibnju 1996. (NN 44/96) i nakon toga mijenjan (dopunjavan) sedam puta (NN 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12 i 45/13 - dalje: SZ). Donošenje Stečajnoga zakona po uzoru na njemački Insolvencijski zakon (Insolvenzordnung) od 5. 10. 1994. (Bundesgesetzblatt, 1994., I, str. 2866; posljednja izmjena Bundesgesetzblatt, 2011., I, str. 2854.) i prestanak važenja Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji (NN br. 53/91 i 54/94) predstavljalo je korjenitu promjenu načina na koji se provodio stečajni postupak u Republici Hrvatskoj. Kod gotovo svih promjena bilo je riječ o namjeri prevladavanja „akutnih“ problema u praksi i unaprjeđenju sustava ostvarivanja stečajno-pravne zaštite, i to funkcionalizacijom, ubrzanjem i smanjenjem troškova stečajnoga postupka. Međutim, kako je razdoblje nakon donošenja SZ-a vrijeme ekonomskoga rasta, posljedično nije postojala svijest o potrebi da se spoznaju i stečaju daju i druge funkcije osim da služi samo kao instrument naplate dospjelih potraživanja od dužnika nesposobnih da izvršavaju svoje obveze, što za krajnji rezultat ima njihovu likvidaciju. Ipak, česte financijske krize uvjetovale su potrebu za radikalnom reformom stečajne regulative, a budući da tehnika provođenja stečaja nije dala pomake i da se u stečaj ide, u pravilu, bez stečajnoga plana, javila se potreba za implementiranjem novoga zakona, Zakona o financijskome poslovanju i predstečajnoj nagodbi (NN 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13 (71/15 i 78/15)). Iako je donošenjem ZFPPN-a 2012. znatno izmijenjen stečajni postupak u Republici Hrvatskoj, u njegovoj dvogodišnjoj praktičnoj primjeni uočeno je niz problema u tumačenju i učincima pojedinih odredbi i instituta, što će se pokušati otkloniti donošenjem novoga Stečajnog zakona (NN 71/15). Kako je „novi“ SZ drukčije od staroga definirao ovlaštenja i odgovornosti stečajnoga upravitelja, bilo je, prema shvaćanju zakonodavca, nužno i nomotehnički urediti pitanje nagrade operativnih tijela stečajnoga postupka novom uredbom, a na temelju ovlaštenja iz SZ-a (Uredba o kriterijima i načinu obračuna i plaćanja nagrade stečajnim upraviteljima objavljena je u NN 105/15). Nadalje, iako indikativna metoda utvrđivanja činjenica ukazuje kako željeni ciljevi funkcionalizacije stečajno-pravne zaštite još nisu ostvareni, pred zakonodavcem je novi/stari zadatak - implementacija instituta potrošačkoga stečaja kroz rješenja Zakona o stečaju potrošača (NN 100/15). Štoviše, radi usklađenja s novim SZ, a u želji i daljnjega ekonomsko-socijalnoga poboljšanja najugroženijih u stečajnom postupku, dakle radnika, zakonodavac je po hitnom postupku drugi put novelirao Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca (NN 86/08, 80/13 i 82/15). Svakako smatramo bitnim istaknuti kako prostor koji ovdje imamo ne dopušta detaljnu raščlambu ove problematike pa smo prinuđeni ograničiti se isključivo, po mišljenju autora, na najvažnije aspekte nove insolvencije regulative. Štoviše, rezultat koji autor ovim radom želi postići jest učiniti jedan doprinos potpunijem i cjelovitijem shvaćanju pitanja koja se mogu postaviti (i pojaviti) u vezi s novim institutima. U cilju što sveobuhvatnijega odgovora na samu temu struktura ovoga rada je tomu morala biti prilagođena. Ovaj rad mogao je biti podijeljen na četiri dijela, ali to formalno nije učinjeno