Ivo Kalinski

Kalinski, Ivo

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

147Kronika kajkaviana / Osvrti, prikazi - KAJ, XLVIII, Zagreb 3-4 (2015)nije čudo što se mali Petar opredijelio za sport. Doduše, odabrao je hrvanje i dizanje utega i u tim je disciplinama od 1927. pa 20 narednih godina, kao član teškoatletskog kluba Herkules iz Zagreba, ostvario više nego zavidne sport-ske rezultate. Bio je prvak Kraljevine Jugosla-vije, prvak Savske banovine, Dravske banovine i Dunavske banovine, prvak Hrvatske i Slavo-nije i prvak FNRJ. Sudjelovao je kao član repre-zentacije na balkanskim i srednje europskim igrama i balkanskom prvenstvu u Istanbulu, te bio prvak kluba Herkules. Osvojio je više od 150 zlatnih, srebrnih i brončanih medalja. Iz društvenog života Zeline početkom 20. stoljećaPrema ustaljenom obrascu, u prvom su dijelu izložbe izložene preslike fotografije iz društvenog života Zeline s početka XX. stolje-ća na kojima su uz Franju Janeša i mnogi tada viđeni Zelinčani. U drugom dijelu desetak je preslika fotografija s različitih takmičenja na kojima je Janeš u društvu svojih “suboraca” iz teškoatletskog kluba Herkules, a koje je muzeju ustupila obitelj Palković, čiji je jedan član bio također atletičar i član Herkulesa. Najzanimlji-viji dio izložbe svakako su Janešove osvojene medalje, ponajprije one zlatne. Prema riječima Mladena Houške, ravnatelja muzeja, izgovore-nim na svečanom otvaranju izložbe, zahvale za uspješno ostvarenje ovog projekata idu obitelji Jendriš i Palković, te muzejskim djelatnicima; Romani Mačković kustosici, Ani Knez i Ivanu Kamenariću i, naravno, Dragutinu Milivoju pl. Domjaniću i Petru Janešu čije smo stvaralaš-tvo i postignuće baštinili. Otvorenju izložbe nazočio je i gradonačelnik Hrvoje Košćec koji je pozdravio prisutne, zahvalio zaposlenicima muzeja na dobro obavljenom poslu i istaknuo kako je ponosan što je gradonačelnik grada koji je u svojoj povijesti dao velikane kao što su Domjanić i Janeš. Izložbu je prigodnim riječi-ma, povezujući Domjanićevo i Janešovo stva-ralaštvo, otvorio potpredsjednik Matice hrvat-ske Stjepan Sučić. Dramski umjetnik Vid Ba-log recitirao je Domjanićeve stihove, a sopra-nistica Tea Zec, uz pratnju violinista Krešimi-ra Marmilića, otpjevala je njegove dvije manje poznate uglazbljene popevke.                           Radovan BrlečićFILOZOFIJA LANDRANJA I POTEPANJA, PUTOVANJA  RADOVANA BRLEČIĆA(Radovan Brlečić: “SIM PA TAM PO PRI-GORJU i falačecu k njemu pridržečega Hrvat-skog zagorja ili Zapis o potepanju Prigorjem i Zagorjem”. POU Sv. Ivan Zelina, Mala bibliote-ka “Dragutin Domjanić”, knj. 76, 2015.)***Nakon oveće knjige putopisa Istarski puti opet i iznova, objavljene 2013. godine, knjige koja je u stanovitu smislu suvremena replika putopisa Istarski puti Franje Horvata Kiša od prije stotinjak godina, Radovan Brlečić u rela-tivno kratkom vremenu, ni godinu nakon prve, podario nam je također poveću, svoju drugu knjigu putopisnih zapažanja Sim pa tam. Išči-tavajući prvu knjigu, iznimno dobro prihvaće-nu od čitatelja, pa i kritike, štivo bogato razno-vrsnim podacima o kopnenom dijelu istočne Istre, uz djelomično obasezanje njezina pri-morskog dijela – moglo bi se reći: ako je obuze-tost Istrom njegova “velika ljubav”, onda je ova druga autorova knjiga putopisa Sim pa tam ne-očekivanom neobičnošću verbalne, tematske, čak i psihotematske strukture onaj “dodatni as iz rukava” kojim autorovo tzv. landranje zapra-vo naknadno ne samo da se “još jednom ljuba-vi” dijelom suplementira nego se i supstituira novim podacima iz sasma drugog geoprostora: s jedne je strane prvom knjigom putešestvija Istrom – s druge strane drugom knjigom (pro-širenim) svetoivanskim zelinskim prigorjem, u smislu domicilnog inicijalnog poticaja: Svoja ću putopisanja započeti Svetim Ivanom. A onda 148ću landrajući malo sim malo tam, iz njega sve dalje i dalje kroz javu i uspomene. Zbog takvog plana, ali i zemljopisnog položaja Zeline, često ću pri odlascima i povratcima morati dijelom po istim putima. Da bih u opisima izbjegao ponav-ljanje, ali i stvorio što intrigantniju priču, zapisi gdjekad ne slijede kronološki red putovanja.Punim naslovom putopisanija Brlečićeva glasi: Sim pa tam po Prigorju i falačecu k njemu pridržečega Hrvatskog zagorja ili Zapis o pote-panju Prigorjem  Zagorjem. Iz Kazala pak na kraju knjige vidljiv je daleko širi tematsko-sa-držajni okvir jer sadrži šest (većih ili manjih) poglavlja i dvadeset i pet (većih ili manjih) potpoglavlja koja putopisnu naslovljenu gra-đu znatno proširuju. Tu prije svega mislim na V. poglavlje Samoborsko i plešivičko prigorje s potpoglavljima Fašnička republika Samobor i Jaskanske gorice. Možebitno da će korisnicima nekajkavci-ma neke upotrijebljene kajkavske riječi u tekstu (germanizmi, hungarizmi itd.), za koje s obzi-rom na temu i podneblje mislim da su funkcio-nalizirane, već u samom naslovu i u slijednom tekstu pri razumijevanju sintagme ili rečenične cjeline zadavati problem, no autor se pobrinuo da u rječniku pri kraju knjige taj problem zna-čenja nepoznatih riječi izbjegne tumačenjem na jezičnom standardu.Dakako, putovanje, hodnja određenim kra-jem ili krajevima za ono što se putovanjem u svijesti onoga koji putuje čini – traži zabilježbu, slovo na papiru, većeg ili manjeg opsega, ovisno o onom koji putuje i njegovim namjerama zašto čini to što čini. Jednostavno, reklo bi se: putova-nje onog koji putuje - traži priču. Ali i priča ima, ili traži da ima, svoju strukturu, u ovom slučaju svoju narativnu “fiziologiju”. Ovisno o autoru, ta priča bude više ili manje uspješna, manje ili više koherentna. Očito je, Brlečić, kako sam kaže, in-zistira na priči. U putopisu Sim pa tam, garniranom mno-gim popratnim fotomaterijalom i skicoznim crtežima – promatranjem, isticanjem određe-nih detalja, a izostavljanjem onih za koje misli da nisu nužni za isticanje onoga za što misli da ne treba isticati, Brlečić spretno izbjegava trivi-jalizaciju i teme i žanra. To je, mislim, važno ne samo zato što njegovo iskazivanje tekstom time dobiva na funkcionalizaciji nego i zato što i au-tora prezentira u kojem smjeru njegova motivi-ranost ide. Otkrivanjem i razotkrivanjem mo-tivacije putovanja, landranja, jasno je da autor, htio ili ne htio, otkriva i razotkriva osim fizičke i onu duhovnu svoju stranu, i to je naprosto i inače teško zatajiti. Putopisac, ovdje autor, osobnu sklonost prema ovom ili onom podatku, čak i detalju, čak i prema minucioznoj razradi detaljiziranja ili pak prešućivanju onog što se ne uklapa u osobnu procjenu – potencijalnim korisnicima podastire, moglo bi se ugrubo reći, na dva na-čina: diskretno i izravno, pa bi se iz tog moglo zaključiti da se čitatelju na raspolaganje ostavlja klasični putopis, njegova struktura; pojednostav-ljeno rečeno sretan i spretan balans, uspostava ravnoteže između onoga što bi se kolokvijalno moglo nazvati komunikacijskim “mostom” iz-među subjektiviteta i objektiviteta, što će reći između fikcionalnoga i činjeničnoga. Taj i ta-kav izbalansirani “most” između subjektiviteta i objektiviteta nije nimalo lako postići. Mislim da je Radovan Brlečić znatnim dijelom u tome uspio. S obzirom na obuhvat geoprostora i građe koja se nameće Brlečić, vidljivo je, na mnogim mjestima namjerno ili nenamjerno opisom za-tomljuje istinsku privrženost prema podacima predmeta putovanja, suzdržavajući svoj emoci-onalni zanos, a potencirajući opis, objektivitet. Premda ponegdje, što je i razumljivo, subjek-tivni odnos spram teme ne taji niti želi izbjeći: putovanje je ljubav samo po sebi i tom se puto-vanju i toj ljubavi, premda kontroliranoj, nema što dodati ni oduzeti. Tu prije svega mislim na autorovu zabrinutost koja se odnosi na obuhvat spomenika kulture, spomeničku baštinu: na dvorce, dvorove, kurije, crkve, crkvice i pilone, obuhvat u kojem se predmetni svijet s kojim se susreće opire jednom drugom, samosvojnom mentalnom slikom, onom koja u svijesti onoga koji je opisuje može izazvati ili izaziva vrlo širo-ke reperkusije. Velika je šteta, prati se autorova misao, zašto općedruštvenom nebrigom velik dio naše nematerijalne kulture, naše spomenič-Kronika kajkaviana / Osvrti, prikazi - KAJ, XLVIII, Zagreb 3-4 (2015)149Kronika kajkaviana / Osvrti, prikazi - KAJ, XLVIII, Zagreb 3-4 (2015)ke baštine iz dana udan sve više postaje ruina? Zato duboko vjerujem da putopisac često svoj intimni emocionalni zanos čuva za sebe i ne na-mjerava ga, ma bilo i u tekstu, dijeliti s drugima, ni s velikim ni sa sićušnim tuđim životima. Brlečićeva knjiga Sim pa tam jednostavnim jezikom iznesenih društveno-povijesnih, uop-će obazrivih kulturoloških opisa i razmišljanja puna je vrijednih i raznovrsnih podataka, za-pravo naslaga podataka - ne samo onih s povije-snom okomicom nego i onih iz sadašnjosti, onih o kojima čak i neposredni dionici sadašnjosti pojma nemaju. Bez obzira na upotrijebljenu pomoćnu (stručnu i znanstvenu) literaturu, bez obzira na nužan fusnotarij koji tome ide u prilog, bez ob-zira na apostrofiranje znatnih imena naše proš-losti od onih književnih do stručno-znanstve-nih, neovisno o kompoziciji i stilizaciji skupljene građe Brlečićevo putopisno štivo komprimirano u ovoj knjizi ima i obilježje pionirskog rada, jer se u biti – neovisno o strasti i pasiji putovanja - zapravo radi ne samo o isticanju neprijepornih i lako utvrdivih prirodnih zanimljivosti, ljudi i događanja, bogatstava i ljepota naših krajeva nego i o upornom krčenju mentalnog provin-cijskog blata naše stvarnosti (da parafraziramo Krležu!) i mnogih upita koji pritom vrebaju sa strane (...). (Iz uredničkoga pogovora: Putovanje, lan-dranje i potepanje kao vid životne filozofije) Ivo KalinskiZRCALNA SIMBOLIKA TRAGOVA DAŽDEVNJAKA  IVICE GLOGOŠKOGA(Hrvatska udruga “Muži zagorskoga srca”, knj. 15;  urednik –  Ivica Cesarec, Zabok 2015.)TRAGOVI DAŽDEVNJAKA svojevrsni je autorski poetski retrovizor, i to složenije struk-ture postavljenih zrcala (imajući u vidu simbo-liku ključnih riječi prethodnih autorovih zbir-ki: ‘ogledala’, ‘odrazi’, ‘u zrcalu’). Izborom iz vlastite standardnojezične i kajkavske poezije – za svečarsku prigodu, uz životnu 60-ljetnicu – te izborom iz (mahom objavljenih) prijevoda francuske (simbolističke) lirike, kao i prijevoda klasične i novije slovenske poezije – Ivica Glo-goški još jednom provjerava, otvoreno supo-stavlja karakteristične odslike svojih stihovnih kompetencija. Uz pridodanu likovnu kompe-tenciju u ilustracijama knjige (portretni crteži Dantea i Baudelairea)! Raspolažući, takoreći, četverojezičnim iskustvom (primarnim i se-kundarnim) iz svojih, sada triju, zbirki (stva-ralačkih i sustvaralačkih)  – I. Glogoški prije-vodno i autorski, dakle, iskazuje svoj književni izbor, ukus, književni uzor, vlastitu filozofiju i projekciju poetskoga teksta, uglavnom na pri-jelazu 19. u 20. stoljeće (kad je o francuskim kanonima riječ) – kao što iskazuje i izbor nje-ne označiteljske prakse, opredjeljujući se prije-vodno za hrvatskojezičnu stilizaciju ponovno toga doba, ili čak raniju (romantičarsku). Probirući vlastitim tragovima dobre lekti-re, Glogoški čitatelja nuka, navodi na povratak njegovoj osobnoj lektiri, u širem smislu i na – povratak  mladosti.Sva “ozrcaljenja” vođena su, kanda, istom poetikom, pa je teže razlučiti utjecaj prijevod-noga predloška na osobnu kreaciju, ili domi-naciju autorskoga pečata nad prijevodnim re-alizacijama. Kao da je autorovo stvaralaštvo hrvatskoga standardnoga i kajkavskoga jezika produžetak prijevodnoga iskustva - u idejno-motivskom, ekspresijskom pogledu - ili obrnu-to...! Pritom valja pohvaliti simbolske dosege sretno izabranog naslova knjige Tragovi daž-devnjaka, osobito oprečnu dvojnost vode i va-tre koju animalistični znak, daždevnjak, u sebi sažima (a pisac predgovora Ivan Borić već ju je, tu simboliku, senzibilno aktualizirao).

FILOZOFIJA LANDRANJA I POTEPANJA, PUTOVANJA RADOVANA BRLEČIĆA

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia