Vladimir Marušić

Marušić, Vladimir

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Alan WolfeThe Seamy Side of DemocracyRepression in AmericaDavid McKay Company, Inc., New York 1973, XII + 306 stranicaOvu analizu represije kao bitnog sastavnog dijela američkog liberalnog dru­štva, od njegova postanka do danas, Wolfe je očito pisao za svoje sugrađane, pa se katkada čini da im se neposredno obraća. Naslov je pomalo pretenciozan jer se u cijelom djelu ne izlazi iz okvira američkog društva, ali zato podnaslov bolje tumači predmet.Knjiga počinje tvrdnjom da sve više Amerikanaca, najrazličitijih društvenih položaja, otkriva mračne strane povijesti svoje zemlje. Ćak se i opravdanost dosadašnjih ratova — najsvetije od svih američkih institucija — dovodi u pitanje. »Ova je knjiga« — kaže Wolfe — »na izvjestan način dio tog prevrednovanja američke prošlosti«.Uvijek su se Amerikanzi ponosili svojom zemljom smatrajući je slobodnom od represije i pribježištem svih onih koji u vlastitoj zemlji nemaju slobode mi­šljenja, govora i bogoslužja. Danas je svakome jasno da je represija neodvojivi dio američke demokracije. Poslije Drugoga svjetskog rata u SAD se mnogo piše0 totalitarizmu i represiji u fašističkim državama i SSSR-u, ali se potpuno pre­šućuje represija u vlastitoj zemlji. Karakterističan primjer nasilnog likvidiranja nenasilne opozicione grupe, Wolfe nalazi u ugušivanju radničke organizacije Indu­strial Workers of the World (IWW). Vlastodršci su upotrijebili sva dostupnasredstva da unište IWW uključujući i masovan sudski proces protiv rukovodstvaorganizacije, na kojem su, usprkos nedostatku čvrstih dokaza o bilo kakvom kršenju zakona, izrečene teške vremenske kazne. Uz fizičku primjenjuje se i ideo­loška represija. Stvaraju se posebne organizacije koje rade na suzbijanju nepo­ćudnih ideologija. Vlasti više vole upotrebljavati »meku« ideološku represiju. Fizička se primjenjuje samo kad prva nije dovoljno uspješna. Najčešće se kombi­niraju obje (»stick and carrot«).Mnogi autori, kaže Wolfe, shvaćaju (riječ) represiju preširoko, tako da onaobuhvaća skoro sve aktivnosti vlasti. Wolfe je upotrebljava samo za one djelatno­sti kojih je svjesni cilj neutralizacija ili uništenje neke opozicione grupe, odnosno pokreta. Represivnost nije nešto naknadno dodato prvobitno nerepresivnom li­beralnom društvu pa čak ni liberalnoj teoriji. Idejnim ocem liberalizma obično se smatra J. Locke, koji, nasuprot T. Hobbesu, daje maksimalnu slobodu pojedincu1 ostavlja neznatnu vlast državi. Istina, Locke proklamira pravo na pobunu, ali samo ako je ugroženo privatno vlasništvo, jer je »očuvanje imovine« za njega i razlog ljudskog udruživanja. Zato Lookeov liberalizam znači slobodu vlasništva, a ne slobodu čovjeka. U njegovu sistemu siromašni nemaju nikakva prava na pobunu. On izričito kaže da njihova pobuna ne može biti legitimna. Razlika između Hobbesa i Lockea gotovo^ je nebitna. Hobbes više naglašava pravo suverena, a Locke pravo vlasništva, ali obojica zastupaju interese imućnih i represiju siromaš-123nih i eksploatiranih. Liberali, koji zastupaju pluralističku koncepciju društva, tvrde da je država neutralna u sukobu različitih društvenih klasa i slojeva. Da je to neistinito jedva da treba i spomenuti. Država je uvijek prisutna u korist vladajućih slojeva. Tu pristranost odlično ilustrira usporedba kazna izraženih na sudskim procesima rukovodilaca IWW i onih izrečenih rukovodiocima kompanija koje su dogovarale monopolske cijene (npr. Westinghouse). Iz razmatranja sličnih slučajeva Wolfe izvodi slijedeća pravila:a) Kada država intervenira protiv grupe iz vladajućeg sloja, radi to zbog snaž­nog pritiska potlačenih, a gledajući dugoročno njena intervencija najčešće koristi toj istoj grupi.b) U sukobu dviju grupa neprivilegiranih, država će pomoći onu grupu koja može bolje poslužiti vladajućim interesima. Ukoliko suprotna grupa postane opasna za sistem, bit će suzbijena svim raspoloživim sredstvima.c) Ako se sukobe dvije grupe iz vladajućeg sloja, država će posredovati da što prije dođe do nagodbe, kako se u konflikt ne bi uključili potlačeni.U SAD su česta suprotna mišljenja o tome tko vlada zemljom. Najčešće se vladajuću klasu (ruling class) tj. ekonomsku elitu suprostavlja političkoj eliti ili eliti moći. Wolfe kaže da je ta konfrontacija izlišna jer obje elite postoje paralelno, ali nešto kasnije zaključuje da prednost ima ekonomska elita i da joj je politička podređena. Vladajuća klasa određuje društveno-politički sistem (polity): formira okvire unutar kojih politička elita donosi i provodi odluke (policy). Politička elita ima značajnu moć, osobito u vrijeme kriza izazvanih unutrašnjim ili međunarod­nim sukobima, ali je njeno djelovanje svedeno na izbor alternativa koje je vlada- juća klasa odredila tako da učvrsti svoju dominaciju nad svim ostalim grupama u društvu, pa i političkom elitom. Zanimljivo je ovo usporediti s Millsovim pogle­dima na američko društvo: »Imamo sigurno najbolji sistem na svijetu, ali često dolazimo na pomisao da smo samo gledaoci na predstavi — s pravom da gledamo kako glumci dolaze i odlaze, s pravom da aplaudiramo i negodujemo pa čak i da promijenimo glumce. Ali nemamo pravo da promijenimo scenarij. Jer izgleda da je on napisan jednom za uvijek — i nismo ga mi napisali« (White Collar).Na pitanje kome koristi represija odgovor je nedvosmislen: samo s pomoću represije može se vladajuća klasa održati na vlasti, dok ostalim višim i srednjim slojevima (koji je provode) represija može koristiti, ali isto tako može biti upe­rena i protiv njih samih. Wolfe daje kategoričan odgovor i na pitanje pripadaju li manageri vladajućoj klasi. Dok god su oni samo manageri ne pripadaju vlada- jućoj klasi ali nije isključeno da pripadnik vladajuće klase bude i manager. Su­protno raširenom mišljenju da su sindikati veoma moćne organizacije koje sudje­luju u donošenju odluka na najvišem nivou, autor smatra da je njihov utjecaj lokalan i moć ograničena na pogađanje s drugim moćnim grupama unutar sistema po unaprijed određenim pravilima koja onemogućavaju ozbiljno ugrožavanje po­stojećega. Ipak radnici nisu najbespomoćniji članovi društva. Ispod njih se nalaze nezaposleni (većinom obojeni), omladina i većina žena (kućanice i si.). Te grupe, po pravilu, ne odlučuju ni o svojim vlastitim životima. Uzroci obespravljenosti žena i omladine nisu ekonomski, jer obje grupe imaju znatnu kupovnu moć. Te­ško se s time složiti i možda je položaj ovih dviju grupa najbolje određen Veble- novim pojmom zastupničke potrošnje.Jedna od najvećih dilema onih koji se služe represijom jest upotreba fizičkog nasilja: njegova efikasnost i rizičnost. Dosad su svi vlastodršci naučili da je Na­poleon bio u pravu kada je rekao da se na bajunetima ne može sjediti. Zato i usavršavaju nove suptilnije oblike fizičke represije, koje kombiniraju sa djelotvor­nijom ideološkom represijom. Sve značajnije sredstvo represije postaju zakoni. Oni se danas kroje po mjeri da bi služili dnevnim potrebama u suzbijanju borbe potlačenih, a stariji se zakoni tako interpretiraju i selektivno primjenjuju da bi pogodili samo opozicionare i njihove organizacije. Tako se protiv ljevičara uveliko koriste zakoni o narkoticima, o useljenju u zemlju, o javnom redu, o obavezama građana i naravno politički zakoni. Opozicionare hapse da bi ih ubrzo pustili bez ikakve optužbe. U njihove organizacije ubacuju se špijuni i provokatori, u njihove urede vrše se provale, te prepadi na političke skupove.124Ideološka represija, koje su glavni nosioci obitelj, škola i sredstva masovnih komunikacija, danas dolazi ispred fizičke. Razvijaju se specijalne privatne i držav­ne organizacije koje se bave isključivo indoktrinacijom — u zemlji i inozemstvu. Njihov je krajnji cilj da navedu potlačene da zavole svoje ropstvo i to im u velikoj mjeri uspijeva. Državna se propaganda osobito trudi oko nacionalnih manjina i javnih službenika, posebno u školstvu. Gotovo svaka grupa javnih službenika ima svoje udruženje u kojemu je članstvo najčšće obavezno pa je ono zapravo filter kroz koji ne mogu proći njihovi protivnici.Represija se, naravno, i izvozi. O fizičkoj se češće piše i govori, ali ni ideo­loška ne zaostaje za njom. Američka je vlada, između ostalog, najzaslužniji čimbe­nik poraza Komunističke partije Italije na izborima 1948. Uz produženo emitiranje »Glasa Amerike« isključivo posvećeno antikomunističkoj propagandi SAD su neposredno prije izbora (1) najavile Marshalov plan, (2) predložile Italiju u član­stvo' UN i (3) sklopile ugovor o prijateljstvu začinivši to prijetnjom kako će sve povući ako komunisti pobijede na izborima.U novije vrijeme često se čuje da je represija u opadanju i da će sasvim nestati kada liberali definitivno nadvladaju konzervativce. Wolfe dokazuje da su liberali na vlasti skloniji represiji (fizičkoj), jer u masama pobuđuju očekivanja koja ne mogu ispuniti pa time oživljavaju aktivnost osporavatelja postojećeg siste­ma. Liberalizam je u neprestanoj krizi jer u sebi nosi nepomirljive suprotnosti. On imućnoj manjini osigurava slobodu koja ima privid opće slobode. Kada ne- privilegirani posegnu za tom slobodom, silom ih se vraća na njihovo mjesto. Na­suprot tome pod vladom konzervativaca nitko i ne pomišlja na promjene, pa naizgled sve biva mirno i harmonično. To je zapravo mnogo strašnije, jer ljudi kao da su se pomirili sa svojim neljudskim položajem, dok se u prvom slučaju, iako bezuspješno, bore za bolji život. Ispada da se ne treba bojati policijske države (kao kod Orwella), nego države u kojoj će policija biti sasvim nepotrebna, jer će robovi zavoljeti svoje ropstvo i ljubomorno ga čuvati (na primjer Brave New World).Posljednja dva poglavlja sigurno su najslabiji dio knjige. Tu se autor zalaže za nekakav socijalizam za koji nije jasno kako nastaje ni hoće li ikada prerasti u komunizam. Jedino se zna da neće više postojati vladajuća klasa kao u kapitalis­tičkom društvu (tu ubraja i SSSR, nazivajući ih državnim kapitalizmom), ali će i dalje postojati represija i to s dva glavna razloga: prvo, što se upravljači (funkcio­nari) koji često griješe i dalje žele zadržati na svojim položajima; drugo, zbog borbe protiv ostataka razvlaštene vladajuće klase. Kako autor zamišlja socijalizam može se posredno zaključiti iz simpatija koje pokazuje prema kineskom i kuban­skom socijalizmu, premda upozorava da konkretni oblici socijalizma zavise u naj­većoj mjeri od specifičnih povijesnih uvjeta svake zemlje. Utoliko ni Kina ni Kuba ne mogu biti model za američki socijalizam. Wolfe ne spominje ni evropske socijalističke zemlje a ni samoupravljanje.Može se reći da je autor dao dobar prikaz i analizu represije u američkom društvu u našem stoljeću. Dao je i prihvatljive odgovore na pitanja »što ne« i »kako ne«, ali kao i toliki drugi koji se bave ovom temom, ostao je nemoćan pred pitanjem »kako da«. On ne nudi čak ni utopijsko rješenje. Njegov »socija­lizam« ne samo da nije utemeljen, razgraničen i pozitivno određen nego nije do­voljno ni negativno određen. Wolfe bi ukinuo vladajuću klasu i zadržao sve ostalo, a istodobno se divi kineskom socijalizmu zasnovanom na jednakosti siromašnih. (You cann’t eat your cake and have it too, comrade Wolfe.) Na jednom mjestu kaže da socijalizam mora biti demokratski da bi uopće bio socijalizam. Tome bi po našem sudu trebalo dodati da treba biti zasnovan na samoupravljanju da bi uopće bio socijalizam.Vladimir Marušić125

Alan Wolfe, The Seamy Side of Democracy – Repression in America

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia