Nikša Minić

Minić, Nikša

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

171-398 | Ocjene, prikazi, izvješća     263 jezik, odnosno lokalni govori, što autorica pomno obrađuje donoseći pregled istraživanja jezika i dijalekata kroz vrijeme te recentna istraživanja dijale-kata u Istri. Ističući blisku vezu govora i identiteta, Ivona Orlić promišlja na kraju ovoga dijela kako bi se istarski dijalekti mogli ponuditi turistima da im se približi kultura regije koju su posjetili. Slijedi analiza tradicijske glazbe i plesa Istre te odnos prema turizmu. U dijelu posvećenom prehrani autorica se posvetila analizi odnosa identiteta i prehrane, posebno naglaša-vajući odnos tradicijske prehrane i turizma. Analizirala je njihovo preplita-nje i posljedice kakve je taj odnos imao na današnju ponudu hrane u Istri. Knjiga završava poglavljima „Zaključna razmatranja“ (199-204) i „Epilog“ (205-206), gdje je na inzistiranje autorice uvršten samo malen dio elektroničke prepiske između autorice i urednice Olge Orlić, recenze-nata Jadranke Grbić Jakopović i Sandija Blagonića te Marka Ljubešića i Ive Pleše. Ta prepiska daje samo malen uvid u količinu posla koji je bilo potrebno obaviti da bi se knjiga pripremila za tisak. Tanja Kocković ZaborskiNevio Šetić, Ostvarenje suvremene hrvatske države: od pojave višestranačja 1989. do nastanka samostalne, međunarodno priznate i teritorijalno cjelovite Republike Hrvatske, Pula: Geaidea / Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, 2013., 486 str.Iz pera hrvatskoga povjesničara Nevija Šetića izišlo je 2013. djelo Ostvarenje suvremene hrvatske države s ciljem prikazivanja okolnosti u kojima se odvijao proces hrvatskoga državnog osamostaljenja. Međutim, zbog niza subjektiv-nih stavova i rečenica koje podsjećaju na retoriku hrvatske političke scene devedesetih godina 20. st., neizbježno se čitatelju nameće pitanje u kolikoj se mjeri ovo djelo može ubrojiti u objektivnu znanstvenu ili stručnu literaturu. „Uvod“ (9-50) je autoru poslužio za kratak pregled povijesti hrvat-skoga naroda i hrvatske državnosti. Osvrnuo se na ulazak hrvatske države u personalnu uniju prvo s Ugarskom, a kasnije s Habsburškom Monarhi-jom. Iznoseći osvrt na ove događaje, autor je posebno istaknuo elemente koji su potvrđivali kontinuitet hrvatske državnosti poput organizacije teri-torijalne uprave i sudstva, formiranja i upotrebe vlastite feudalne vojske (u 264     Histria, 4, 2014. | Grupa autoraslučaju personalne unije s Ugarskom) te obavezne krunidbe habsburškoga vladara kraljevskom Krunom sv. Stjepana, što je značilo da Habsburgovci priznaju „državnost Kraljevine Ugarske i državnost s njom od 1102. godine združene Kraljevine Hrvatske.“ Jednaku ulogu autor je dodijelio i Hrvatskoj pragmatičnoj sankciji iz 1712., kojom je, prema Šetiću, Kraljevina Hrvatska „kao državnopravni subjekt pokazala svoje pravo i na samostalno odlučiva-nje.“ Međutim, sam napominje kako su se hrvatski staleži i redovi osjetili pozvanima da se izjasne o tom pitanju, dakle nisu bili pozvani da iznesu svoje mišljenje, a u prilog tome ide i činjenica kako je car Karlo donio svoju Pragmatičnu sankciju godinu dana poslije. Autor je bio neoprezan s formu-lacijom kako su se u nametanju njemačkoga jezika kao službenoga u javnim ustanovama usprotivili i Hrvati i Mađari, čime se stječe dojam o protivljenju cjelokupnoga hrvatskog naroda, a ne hrvatske staleške nacije čiji je nositelj bilo plemstvo.Prvo poglavlje „Socijalističke zemlje Europe do demokratskih pro-mjena“ (51-98) bavi se državama bivšega Istočnog bloka počevši od perja-nice SSSR-a i nastavljajući s Poljskom, Istočnom Njemačkom, Mađarskom, Rumunjskom, Čehoslovačkom i Albanijom. Zatim se autor osvrnuo na poli-tičko i vojno povezivanje europskih socijalističkih zemalja pod vodstvom SSSR-a, „gibanjima koja su najjasnije upućivala na nestabilnost i jednou-mlje komunističke arhitekture“, a naposljetku je završio opisivanjem sloma europskih komunističkih sustava u zemljama istočnoga lagera. Šetićev opis procesa sloma društveno-političkoga sustava u Sovjetskom Savezu i ostalih europskih komunističkih sustava temelji se, kako sam napominje, na pisanju i obavijestima iz zagrebačkih dnevnih novina Vjesnik i Večernji list, a ne na stručnoj literaturi, čime se potpuno izgubila objektivnost analize složenoga povijesnog procesa.Drugo poglavlje „Potresi i raspukline u društveno-političkom životu jugoslavenske socijalističke države“ (99-164) analizira ulazak i položaj Hrvatske u drugoj Jugoslaviji. Autor objašnjava kako Hrvatska nije mogla proglasiti samostalnost 1918. i 1945. zbog nepovoljnih političkih okol-nosti. I u ovom poglavlju donose se podaci kojima se traži potvrda kon-tinuiteta hrvatske državnosti, poput Ustava Narodne Republike Hrvatske iz 1947., kojim se ona definira kao narodna država republikanskoga ure-đenja, a njezin Sabor kao predstavnik narodnoga suvereniteta i vrhovni organ državne vlasti NR Hrvatske. Taj kontinuitet potvrđuju i Ustavi iz 171-398 | Ocjene, prikazi, izvješća     265 1963. i 1974. godine. Šetić se osvrnuo i na progone i kažnjavanje političkih protivnika, poput Alojzija Stepinca i Andrije Hebranga. Naposljetku se u ovom poglavlju dotaknuo i porasta srpskoga radikalnog nacionalizma, krize jugoslavenskoga sustava i raspada Saveza komunista Jugoslavije nakon 14. izvanrednog kongresa 1990. godine.U trećem poglavlju „Osnivanje nekomunističkih stranaka u Hrvatskoj i njihova pobjeda na izborima 1990. godine“ (165-191) Šetić se bavi korije-nima višestranačja u Hrvatskoj počevši od Hrvatske skupine Međunarodne helsinške federacije osnovane 1988., koju su sačinjavali bivši politički zatvo-renici i ljudi koji će oblikovati cjelokupan život hrvatske države devedesetih godina 20. stoljeća, poput Franje Tuđmana, Dražena Budiše, Vlade Gotovca i Vladimira Šeksa, nastavljajući do osnivanja Hrvatske demokratske zajed-nice (HDZ), iako napominje da je prva nekomunistička stranka u Socijali-stičkoj Republici Hrvatskoj bio Hrvatski socijalno-liberalni savez, osnovan u svibnju 1989. godine. Ukratko je iznio okolnosti koje su pratile osnivanje HDZ-a te je usput u sažetom obliku predstavio programsku deklaraciju Osnivačke skupštine HDZ-a. Govoreći o prvim višestranačkim izborima u SR Hrvatskoj propustio je opširnije predstaviti ostale stranke koje su sudje-lovale na tim izborima, kao i njihove političke programe. „Korekcije Ustava SR Hrvatske i donošenje Ustava Republike Hrvat-ske“ (183-190) četvrto je poglavlje, koje se bavi korekcijama staroga ustava i donošenjem novoga nakon pobjede nekomunističkih stranaka i konstituira-nja prvoga višestranačkog Sabora. Autor je u ovom poglavlju iznio pream-bulu hrvatskoga Ustava, u kojoj je prikazana hrvatska državnost u različitim državnim oblicima. Navode se elementi kontinuiteta hrvatske državnosti poput „hrvatskih kneževina u VII. stoljeću“ (!), samostalne države iz 9. sto-ljeća, Hrvatskoga Kraljevstva iz 10. stoljeća i ostalih elemenata koji su spo-menuti u prvom poglavlju knjige.Poglavlje „Izvanjski poticaji bunjenja hrvatskih Srba i neki od prvih iskaza pobunjeničkog terora“ (191-216) započinje Šetićevim osvrtom na povijesnu suradnju Hrvata i hrvatskih Srba, poput borbe protiv Osman-lija, parlamentarne koalicije hrvatskih i srpskih stranaka od 1906. do 1918. te koalicije Radićeve Hrvatske seljačke stranke i Pribićevićeve Samostalne demokratske stranke između 1927. i 1931. godine. Velikosrpsku ideju autor je pojednostavio ne ponudivši kontekst vremena u kojem je nastala i kako se oblikovala. Opisuje uvjete u kojima se odvijalo obilježavanje šeststote 266     Histria, 4, 2014. | Grupa autoraobljetnice Kosovske bitke na Gazimestanu 1989., a kasnije i zaoštravanje hrvatsko-srpskih odnosa. Napominje kako su zahvaljujući protuhrvatskoj propagandi iz Beograda hrvatski Srbi počeli vjerovati da su zaista ugro-ženi. Međutim, potrebno je reći da, unatoč tome što nema sumnje da je Miloševićev propagandni aparat bio vrlo jak i utjecajan na hrvatske Srbe, stvaranju osjećaja ugroženosti nisu odmogle ni izjave Franje Tuđmana tije-kom predizborne kampanje prije održavanja prvih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj poput „neki tvrde da je moja žena Srpkinja, a ja sam sretan da ona nije ni Srpkinja ni Židovka“ ili „u Hrvatskoj su svi ravnopravni, ali treba znati tko je domaćin, a tko gost“.4 Zbog ovih i sličnih propusta stječe se dojam subjektivnoga prikaza političkih okolnosti kojima se autor bavi u ovom poglavlju.U šestom poglavlju „Nastajanje samostalne i suverene hrvatske države, njen obrambeni rat i međunarodno priznanje“ (217-284) Šetić nastavlja s izrazitom subjektivnošću opisivati daljnje događaje i političke sudionike. U rečenici „Kakve je posljedice imalo hrvatski misliti, osjećati i djelovati u socijalističkoj Hrvatskoj osjetio je Franjo Tuđman i na vlastitoj koži“ nije pojasnio što podrazumijeva pod hrvatskim mišljenjem, djelovanjem i osje-ćanjem. Dalje nastavlja: „Kao čovjek, povjesničar i političar Tuđman nikada nije stavljao znak jednakosti između srpstva i velikosrpstva. Srpstvo je za njega, kao i za svako logično i zdravo razmišljanje bilo prirodni nacionalni osjećaj pripadnosti srpskome narodu.“ Ovo je u najmanju ruku dvojbeno, kako zbog spomenutih izjava tijekom predizborne kampanje, tako i zbog činjenice da postoje i drugačiji opisi Franje Tuđmana koje je autor trebao uzeti u obzir ako je težio objektivnom prikazu prvoga hrvatskog predsjed-nika. Evo što o Tuđmanu kazuje Warren Zimmermann, posljednji američki veleposlanik u SFRJ (Zimmermannove riječi su važne jer se autor poslije osvrnuo i na njegov rad i mišljenje o raspadu Jugoslavije): „Fanatični hrvatski nacionalist Tuđman, mrzio je Jugoslaviju i njezine multietničke vrijednosti. Želio je hrvatsku državu za Hrvate i nije bio spreman jamčiti jednaka prava za 12 % hrvatskih građana koji su bili Srbi.“5 Ostaje otvoreno pitanje zašto se u opisu Tuđmana nije koristio i Zimmermannovim memoarima unatoč tome što je, prema autoru, Zimmermann „živeći u Beogradu i kontaktirajući uglavnom s ljudima iz jugoslavenske i srpske vrhovne vlasti (...), gledao na 4 Ivo Goldstein, Hrvatska povijest, Zagreb 2013., 418.5 Warren Zimmermann, Izvori jedne katastrofe, Zagreb 1997., 15.171-398 | Ocjene, prikazi, izvješća     267 zbivanja u Jugoslaviji pretežito pristranim viđenjima tih ljudi.“ Međutim, Zimmermann nije propustio, unatoč svom boravku u Beogradu, nazvati pojedine sudionike srpske političke scene devedesetih godina upečatljivim epitetima. Tako je za njega Vojislav Šešelj psihopatski razbijač, a Slobodana Miloševića naziva glavnim pokretačem rušenja Jugoslavije. Autor jest kori-stio Zimmermannove memoare, ali služio se rečenicama izvan konteksta kako bi posijao sumnju u njegovu objektivnost. To je vidljivo na primjeru gdje autor tvrdi da Zimmermann „s divljenjem citira riječi jednog Srbijanca koji mu je kazao: ’Moji su preci jeli zlatnim vilicama, dok su Francuzi još jeli s prstima‘.“ Stavljena u kontekst, Zimmermannova rečenica dobiva sasvim drugačiji smisao: „Srbi poput nekih drugih naroda, imaju navadu da protežu svoju obožavanu povijest preko njezine istinske dimenzije. Mnogi Srbi su mi govorili: ’Moji su preci jeli sa zlatnim vilicama dok su Francuzi jeli s prstima.‘“6 Autor naposljetku opisuje početak ratnih stradavanja, razaranje Vukovara i napad na Dubrovnik, a završava s popisom zemalja koje su pri-znale samostalnu i suverenu hrvatsku državu.Poglavlje „Oslobodilačke akcije Hrvatske vojske i tijek uspostave teri-torijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“ (285-316) prati događaje koji su se odvijali poslije sporazuma o prekidu vatre potpisanoga u Sarajevu 2. siječnja 1992. godine. U ovom je poglavlju autor predstavio Vanceov i Plan Z4, nije propustio nabrojati oslobodilačke akcije Hrvatske vojske koje su izvedene unatoč suprotnim sugestijama Europske zajednice, a naposljetku je opisao oslobodilačke akcije „Bljesak“ i „Oluju“. Istaknuo je kako su pojedinci unu-tar Hrvatske vojske počinili zločine nad srpskim stanovništvom. Na kraju poglavlja donio je i statističke podatke o broju prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj (1996. – 1998.), ukupnom broju poginulih u Domovinskom ratu te broju uništenih i oštećenih objekata Katoličke crkve u Hrvatskoj.Slijedi „Završni osvrt“ (317-331), a potom sažetak na engleskom jeziku (333-349), „Prilozi“ (351-459), „Literatura“ (461-470), „Kazalo osobnih imena“ (471-480) i „Životopis autora“ (481).Djelo Ostvarenje suvremene hrvatske države nije osobito uspješan poku-šaj prikazivanja puta do hrvatske samostalnosti ponajviše zbog nedostatka širega konteksta u kojem se on odvijao, selektivnoga pristupa literaturi, oso-bito o predsjedniku Tuđmanu, kao i visokoga nedostatka (samo)kritičnosti prema politici HDZ-a tijekom Domovinskoga rata. Ostaje dojam da je autor 6 Isto, 27.268     Histria, 4, 2014. | Grupa autorasvjesno krenuo prikazivati predsjednika Tuđmana i Hrvatsku demokratsku zajednicu kao jedine zaslužne političke sudionike burnih i složenih događaja hrvatske povijesti devedesetih godina 20. stoljeća. Također, prava je šteta što je autor propustio priliku osvrnuti se makar ukratko na političke doga-đaje u Istri tijekom procesa raspada SFRJ i nastanka samostalne Hrvatske.Nikša MinićZbornik u čast Petru Strčiću, ur. Maja Polić i Elvis Orbanić, Rijeka: Povijesno društvo Rijeka, 2012., 732 str.Zbornik u čast Petru Strčiću objavljen je povodom sedamdeset i pete obljetnice života te pedesete godišnjice znanstveno-stručnoga rada uvaženoga akade-mika. Zamišljen je kao interdisciplinarna edicija koja sadrži znanstvene i stručne članke hrvatskih i stranih znanstvenika te stručnih djelatnika. Na samom početku stoji poznati Strčićev citat: „Nitko nikada ništa nije naučio – iz povijesti!“, koji u bitnome sažima zaključke njegova cjelokupnoga život-nog i radnog iskustva. Uvodnu riječ potpisuje akademik Daniel Rukavina, predsjednik Uredničkoga savjeta Zbornika. U njoj se ukratko navodi povod ovom izdanju te ističe značaj prinosa Petra Strčića za razvoj povijesne zna-nosti zapadne Hrvatske.Zbornik je podijeljen na pet osnovnih cjelina sastavljenih od raznih članaka znanstvene i stručne tematike. Većina je objavljena na hrvatskom jeziku, uz nekolicinu na slovenskom. Sažeci članaka prevedeni su na talijan-ski i engleski jezik.Prva cjelina sastoji se od članka „Akademik Petar Strčić. Leksikon-ska biobibliografija. U povodu 75. obljetnice života i 50 godina znanstveno-stručnog rada“ (3-23) fra Franje Emanuela Hoška i Maje Polić, koji se bavi životom i djelom akademika Petra Strčića – pružen je kratak pregled nje-gova života, obiteljske povijesti, školovanja i usavršavanja, profesionalnoga i stvaralačkoga rada, mnogobrojnih aktivnosti i funkcija koje je obavljao i obnašao. Uz to su navedene razne nagrade i priznanja, ali i kazne koje je tije-kom života dobivao. Naveden je i popis 67 knjiga kojima je autor ili koautor. Spomenuta je i literatura o Strčiću, u koju spadaju razni pozitivni i negativni tekstovi te izjave o njemu.

Nevio Šetić, Ostvarenje suvremene hrvatske države: od pojave višestranačja 1989. do nastanka samostalne, međunarodno priznate i teritorijalno cjelovite Republike Hrvatske, Pula: Geaidea / Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, 2013., 486 str.

Nevio Šetić, Ostvarenje suvremene hrvatske države: od pojave višestranačja 1989. do nastanka samostalne, međunarodno priznate i teritorijalno cjelovite Republike Hrvatske, Pula: Geaidea / Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, 2013., 486 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia