Sandi Blagonić

Blagonić, Sandi

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

258     Histria, 4, 2014. | Grupa autorakako su se programi pripremali, tko je nabavljao informacije, kroz čije su ruke tekstovi koji su trebali biti pročitani prolazili itd., pružajući tako čitate-lju mogućnost konkretnoga uvida u proces stvaranja radijskoga programa za vrijeme vrlo dinamičnoga društveno-političkog razdoblja između kraja Drugoga svjetskog rata i Londonskoga memoranduma. Djelo Radio Venezia Giulia. Informazione, propaganda e intelligence nella „guerra fredda“ adriatica (1945-1954) dodatno obogaćuju bogati popisi izvora koji se nalaze na kraju svake od šest cjelina knjige te vrlo zanimljiv i značajan vizualni prilog sastavljen od nekolicine slika vezanih uz rad Radija Venezia Giulia. Na kraju djela nalazi se još i popis imena sa svim najvažnijim sudionicima Spazzalijeve priče. Roberto Spazzali svojim novim istraživanjem još jednom potvrđuje svoje važno mjesto u talijanskoj historiografiji suvremene talijanske povi-jesti. Njegova knjiga zasluženo postaje pritom neizostavno štivo za sve one povjesničare i buduće znanstvenike koji se budu htjeli baviti problematič-nom političkom poviješću Istre, Furlanije i Veneta nakon Drugoga svjet-skog rata, ponajprije zbog gotovo ontološke povezanosti moderne politike i propagandnoga aparata u suvremenome svijetu. Diego HanSandi Blagonić, Od Vlaha do Hrvata. Austrijsko-mletačka politička dihotomija i etnodiferencijski procesi u Istri, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2013., 173 str.U knjizi Od Vlaha do Hrvata. Austrijsko-mletačka politička dihotomija i etno-diferencijski procesi u Istri pazinski etnolog Sandi Blagonić tematizira subet-ničke identitete na prostoru Istre koji su se razvijali tijekom duge povijesti austrijsko-mletačke podjele poluotoka. Kroz osam poglavlja autor istra-žuje problematiku stvaranja kolektivnih identiteta Vlaha, Bezjaka, Bezaka, Fućaka, Bazgona, Ćića i Kraljevaca, koji su se kao takvi zadržali i danas, iako bitno izmijenjeni.U uvodnome dijelu (7-11) autor definira tematiku i problematiku knjige ističući kako je „ovo knjiga o Bezakima, Vlahima, Bazgonima, Fućkima, Ćićima, Kraljevcima“, odnosno identitetima, subetnijama koje „karakteri-171-398 | Ocjene, prikazi, izvješća     259 zira viši stupanj spontaniteta od etnonacionalnog identiteta“ (7). Naravno, baveći se temom duže vrijeme, autor je uočio i niz problema koji otežavaju istraživanja (8-10). Istaknuo je kako je danas, s obzirom na modernizaciju društva te razmjenu kulturnih elemenata, većina navedenih subetnija bitno izmijenjena pa je tako i ranija relevantna literatura neadekvatna te su zapisi o navedenim etničkim grupama svedeni većinom na autobiografska zapaža-nja, otvorene intervjue, analizu i interpretaciju temeljenu na hipotezama (9). Dok se prvi dio bavi razgraničenjem dviju subetnija na području nekadaš-nje južne i zapadne austrijske granice prema Mlecima (Žminjština, Barban-ština, Tinjanština), drugi se dio knjige time bavi na području sjeverne Istre (Buzeštine i Ćićarije).Prvo poglavlje naslovljeno „Austrijsko-mletačka dihotomija i bande-rijski identiteti“ (12-16) opisuje povijesne odrednice stvaranja kolektivnih identiteta koji čine okosnicu autorova istraživanja i ovoga djela. Blagonić ističe kako je Istra od početka 15. stoljeća pa sve do propasti Serenissime 1797. bila podijeljena na mletački i austrijski dio te su tako banderijski iden-titeti ujedno odredili i podijelili Istru toga vremena, ali i njezine stanovnike nekad i danas.U poglavlju „Vlahi i Bezaki“ (17-66) autor pokušava razgraničiti dvije grupe banderijskih identiteta – Vlaha i Bezaka, i to u sferama zemljopisnoga smještaja te jezičnih i ponašajnih razlika. Tako se autor u potpoglavlju „Gra-nica Vlaha i Bezaka“ (20-25) bavi zemljopisnim razmještajem dviju grupa. Vlahe tako smješta dijelom na područje nekadašnje Mletačke Republike dok su Bezaki njihovi susjedi i suparnici, smješteni na austrijskom dijelu polu-otoka. Bilježeći razgovore sa sugovornicima s obiju strana, autor smješta Vlahe i Bezake u određene zemljopisne okvire te ujedno pokušava zemljopi-sni razmještaj povezati s ponašajnim i jezičnim razlikama. Potpoglavlje „O nazivima Vlah i Bezjak“ (26-31) svojevrsna je rasprava o ranijim pokušajima definiranja razlika između dviju grupa od strane raznih domaćih i stra-nih autora. Autor nekoliko puta kroz djelo ističe kako je jedan od problema bavljenja ovom temom nedostatak pisanih i govornih autohtonih izvora pa se istraživači često navode na krivi put. Ipak, uočava se konstatacija kako „Istarski Bezaci sebe smatraju starincima u ovoj zemlji, pa na Vlahe gledaju kao na nedavne pridošlice“ (26), što autor povezuje s mletačko-austrijskom podjelom poluotoka kroz stoljeća. Nakon zemljopisnoga razgraničavanja dviju grupa, sljedeće potpoglavlje okuplja markere identiteta dviju grupa 260     Histria, 4, 2014. | Grupa autora(32-56). Autor pronalazi razlike u govoru i odijevanju između dvije grupe te ih uspoređuje. Što se govora tiče, istaknuto je da se razlike „u govoru po bezački i govoru po vlaški podudaraju sa lingvističkim razlikama čakavsko-ekavskog (Bezaki) i čakavsko-štakavskog idioma (Vlahi)“ (32). Određene su razlike također postojale i u odijevanju pa su Vlahi opisani kao oni koji nose benevreke/brnavreke/brenevreke (duge uske hlače od bijeloga sukna), dok Bezaki nose hlače od tamnoga sukna (koje, za razliku od benevreka, nisu priljubljene uz nogu) (34-35). Odjevne razlike postojale su i kod žena pa Vla-hinje nose tzv. modrinu (halju) i gogran te pregaču (trveršu), dok Bezjakinje nose stomanju (dugu košulju), komešu (bluzu) i brhan (svite; suknju) (34-36). Osim odjećom i jezikom, dvije su se grupe razlikovale i ponašajno. Brojni sugovornici ističu kako su Vlahi bili lukaviji i oštriji od Bezaka te skloniji razbojništvu, čime se i bavi sljedeće potpoglavlje „Povijest razbojništva“ (57-66), a konstatacije zabilježene od strane autorovih sugovornika potvr-đene su i povijesnim dokumentima. Dok su se prethodna poglavlja bavila razgraničenjem Vlaha i Bezaka na prostorima nekadašnje južne i zapadne austrijske granice prema Mlecima (Žminj, Cere, Sutivanac, Barban, Tinjan i sl.), treće se poglavlje „Od državne do (sub)etničkih granica: Kraljevci, Bazgoni, Fućki, Bezjaki“ (67-78) bavi tim problemom na sjeveru Istre, na prostoru Lupoglava, Cerovlja, Draguća, Ročkoga Polja i dr. Potpoglavlja se ponovno bave utvrđivanjem zemljopi-snih, jezičnih i ponašajnih razlika subetnija. Autor smatra kako je razgra-ničenje Kraljevaca, Bezaka i Fućaka jasno određeno podjelom na mletački i austrijski dio (68). Također, tematiziranjem problematike jezika uočeno je kako se subetnije prvenstveno razlikuju u korištenju upitnih zamjenica kaj (u zaleđu prema Sloveniji) i ča (u unutrašnjosti) (69).Nadovezujući se geografski na prethodno poglavlje, u sljedećem se poglavlju „Ćići: ekološka vs. politička granica“ (79-88) autor bavi problemom subetnije Ćića. Za razliku od značajnoga utjecaja koje je mletačko-austrijsko razgraničenje imalo na stanovnike Cerovlja ili Lupoglava te Žminja, Bar-bana ili Tinjana, autor smatra kako takav slučaj nije bio na Ćićariji jer sta-novnici toga područja, bez obzira na graničnu podjelu, sebe nazivaju Ćićima, dok kajkavsko stanovništvo zovu Bazgonima, a čakavsko Kraljevcima (79). Definiranjem imena Ćića autor zaključuje da se njihovo ime pojavljuje u isto vrijeme kada i ime Vlaha, tijekom 15. stoljeća, kada je mletačko-austrijska granica i nastala (83-84). Što se ponašajnih i odjevnih elemenata tiče, Ćići 171-398 | Ocjene, prikazi, izvješća     261 su bliski Vlahima pa tako muškarci nose benevreke, vješti su i snalažljivi (86-88). Problem razgraničavanja i određivanja granica obrađen je u poglavlju „»Mi smo nič«: o problemima određivanja granica“ (89-111). Osim poteš-koća identificiranja pojedinih grupa, međusobno miješanje subetnija tijekom stoljeća uvjetovalo je savijanje granica i postupno miješanje i iščezavanje identiteta koji su nekad bili tako različiti. Bez obzira na brojna istraživanja teme od strane raznih autora te autorove zabilježene dijaloge sa sugovorni-cima, pripadnicima svih subetnija, teško je zaključiti gdje je granica danas, ako ona uopće postoji. Ipak, autor ponovno naglašava kako je sveprisutna konstatacija da istarski Bezaki sebe smatraju autohtonim stanovništvom, a Vlahe doseljenicima.U poglavlju „Poljubiti Trnoružicu: identiteti »od gore« i identiteti »od dolje«“ (112-124) autor nadalje određuje i identificira subetnije, ali ne više u odnosu jedne naspram drugoj već u odnosu Vlaha i Bezaka prema Hrva-tima. Kao što je mletačko-austrijska podjela uzrokovala stvaranje razlika između Vlaha i Bezaka na jednoj razini, tako je i dugostoljetna političko-upravna razdvojenost Istre od ostatka Hrvatske uvjetovala oblikovanje identiteta Hrvata kao onih drugih, stanovnika koji ne obitavaju na prostoru Istre već u Hrvatìji (116-118).Kao zaključak, posljednje se poglavlje „Od bezačkog do bezečanskog: modernizacija i iščezavanje subetnija“ (125-146) bavi problematikom Vlaha i Bezaka danas. Promjene u društvu tijekom 19., a naročito 20. stoljeća, utjecale su na rastakanje subetničkih grupa u Istri, što je autor i potvrdio razgovorima s mlađim naraštajima na tim područjima (136-137). Kraj je rezerviran za „Zaključak“ (147) u kojem autor sažima rezul-tate svojih istraživanja, popis korištene bibliografije („Literatura“, 151) te „Kazalo“ imena i pojmova koji se spominju u knjizi (167).Iako su pojmovi obrađivanih subetničkih skupina danas, naročito mla-đim naraštajima, samo priče djedova i baka, ova je knjiga vrijedan pod-sjetnik na burnu prošlost, još uvijek duboko ukorijenjenu u mentalitetu istarskoga stanovništva. Maja Zidarić

Sandi Blagonić, Od Vlaha do Hrvata. Austrijsko-mletačka politička dihotomija i etnodiferencijski procesi u Istri, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2013., 173 str.

Sandi Blagonić, Od Vlaha do Hrvata. Austrijsko-mletačka politička dihotomija i etnodiferencijski procesi u Istri, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2013., 173 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia