Blaženka Despot

Despot, Blaženka

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Klaus HornPSYCHOANALYSE — KRITISCHE THEORIE DES SUBJEKTSRoter Druckstock, Frankfurt M. 1972.»Psihoanaliza — kritička teorija subje­kta« samim naslovom provocira koordi- niranost, kontrarnost i kontradikciju o- dnosa marksizma i psihoanalize, povije­sno kao i neposredno prisutno. Da se odnos psihoanalize i marksizma do da­nas nije zadovoljavajuće riješio, čim vi­še, da nema do danas odgovarajućeg di­jaloga, svjedočenje je ambivalentnosti određenja, kako marksizma tako i psi­hoanalize.U ovako kratkom prikazu, ne rnogav- ši ulaziti u spornost svih problema, re- ducirat ćemo se na djelo Klausa Horna, koje bi se moglo promatrati kao zasni­vanje jedne teorije shvaćanja socijaliz­ma između psihologističke sociologije (po Freudu je sociologija samo primje­njena psihologija) i sociologističke so- coilogije u smjeru Garadyjevog određe­nja, da je potrebno naći jednu »nesu- bjektivističku teoriju subjekta«.Napor frankfurtske grupe (Klaus Horn, sociologa, psihologa i psihijatara, Alfred Lorenzer, A. Mitscherlich, Dah- mer, Seughaas, K. Brede i drugi) na pu­tu utemeljenja psihoanalize kao kritičke teorije subjekta, svakako je utemeljen na tradicijama »frankfurtske škole«, shvaćanja marksizma kao »kritičke te­orije društva«, zasnovane na Frommu, Adornu, Marcuseu i Horkheimeru kao i njihovim istraživanjima u oblasti psiho­analize.Iz djela Klausa Horna, koje je zapra­vo zbir triju članaka: »Politička psiho­logija«, »Agresivitet« i »Psihoanaliza kao društvena znanost« proizlazi bitna pret­postavka svakog mogućeg dijaloga: dis­tanciranje od klasne svijesti, koja je ap­straktna samosvijest o — i za — sebe proletirijata u smislu hegelijansko-Luka- csevog rodoslovlja kao i psihoanalize shvaćanja u freudističko-psihologističko- medicinskoj teoriji prilagođavanja i ti­me »reakcionarnog iracionalizma gra­đanske dekadencije« (Lukacs: »Die Zer­störung der Vernunft«).»Ako je ispravan Hegelov govor o so­vi Minerve, koja tek u predvečerje tre­ba letjeti, tada je psihoanalizu za razu­mi jeti kao silazak herojske predodžbe građanskog individua« (str. 271). Da bi, međutim, psihoanaliza bila »zaokret te herojske predodžbe«, da bi kao teorijasubjektiviteta bila društvena znanost, ona to može samo na osnovi sam or ažu­rni je van ja društveno-znanstvenih kate­gorija u novoj dimenziji iskrivljene svi­jesti, na istraživanju subjektivnih uvje­ta objektivnog racionaliteta (str. 262 i dalje).Ne ulazeći u spornost analogije Marx- ovog shvaćanja čovjeka kao bića prakse i psihoanalitičke meta-teorije shvaćanja čovjeka kao bića nagona, koji se nuž­no socijalizira, zajedničko im je, druš­tveno prisvajanje i preradi van je izvan- ljudske i ljudske prirodnosti. Pri tome nam se čini bitnim razlika pojma »ne- svijesnoga«, kojega marksizam u duhu rousseauovske, a posebno prosvjetitelj­ske tradicije, negira, smatrajući čovje­ka svi jesnim i racionalnim bićem, a fre- udizam predimenzionira.Pa ipak, budući da psihoanaliza nu­di jednu hipiotezu razmijevanja subjek­tivne dimenzije prerađivan ja ljudske pri­rode, budući da je socijalizacija nužna, jer se kod čovjeka nagoni i njihovi ob­jekti posreduju društvenim radom, po­sebno kao teorija prisvajanja i prera­di van ja ljudske prirode u industrijskom društvu, obavezuju nas na razmišljaanje Homove »teorije subjekta«. Raspon pro­blema neprestano sugerira uspostavlja­nje teorije između metafizike povijesti društva i metafizike pukog subjekti­vnog, psihološkog. U dimenziji neslobo­de i putu oslobođenja, na putu praktič­nog oslobođenja postoje ipak metodolo- gijske analogije. Kritika se u oba slu­čaja upravlja protiv prirodno urkoče- nih odnosa: u Marxa protiv fetišizma ro­be, u psihoanalizi protiv odnosa klišeja. I dalje: u onim marksistima, koji ima­ju sluha za psihoanalizu, marksizam sam je jedna vrsta hipoteze frustruacija-agre- sija, koja sociologijski prevedeno znači: frustrirajući su odnosi u kapitalizmu (str. 159 i dalje).Ostavljajući izvan ovog kratkog pri­kaza, da li je moguće proletarijat (za razliku od radničke klase) kao samo­svijesti o — i za — sebe i njenu avant- gardu — partiju, dovesti u svezu s me- tateorijom društvene psihoanalize, fru­stracija i neuroze kao podloga, ne sa­mo mogućnosti fašizma, već i reprodu- ciranja građanskog društva poslije soci­jalističke revolucije, čine nam se rele- vantnim za prikaz.1. Klaus Ham, Alferd Lorenzes, A. Mit­scherlich, Daluner, Senghaas, K. Brede i drugi.125Naime, kako je Marcuse još utvrdio da sama forma samoupravljanja nije kvalitativna razlika proizvodnja kapita­la, kapitalističkih društava od socijali­stičkih, već smjerovi i svrhe proizvod­nje, »potrošačka ideologija«, teror kon­zumacije, zanimljivi je psihoanalitički ključ za razumijevanje manipulacije, na koju dobrovoljno pristaju radnička klasa Zapada, a u našoj aktualnosti jest opasnost etabliran ja vrednota, stranih socijalističkom društvu.Sa stnovišta »kritičke teorije subje­kta«, koja je uvijek društvenom proiz­vodnjom uvjetovana, Klaus Horn nam objašnjava »obavezu masa na trošenje«. Logika »Konzumacijskog-terora« i svije­ta roba nije nam nepoznata, pa ipak, in­teresantno je razmotriti tipične situa­cije s ocjenom, koje individualno zna­čenje i društvenu funkciju ima iskoriš­tavanje potrošnje, posebno reklama. Svakako, da je pretpostavka razumije­vanja antropologijskog određenja čovje­ka, da je on biće bez određenih društve­nih potreba. Znači, da su potrebe povije­sno uvjetovane, a samim time »ljudska priroda«, predmet manipulacije. U »dru­štvu obilja« ta manipulacija nužno mora imati i ekonomski i politički karakter.U poglavlju »politička psihologija« u- kazuje nam autor, da »ljudska priroda« nije beskonačno-racionalno manipulativ- na, prema tome, da već danas mora apelirati na »izučavanje motiva«, na pod- s vi jesno.Po našem shvaćanju, upravo u toj toč­ci gledanja marksizam i psihoanaliza nalaze zajednički jezik. Građanski svi­jet, kao svijet roba reducira i čovjeka na robu — tu je zakonitost već Marx utvrdio. Čovjek kao roba i kao apstrak­cija apstraktnog objektivno smislenog sistema ekonomskog, svrsishodnog dje­lovanja, posjeduje strah. Strah od izola­cije. Kako se ovaj strah može uspješ­no politički manipulirati pokazao je na­cionalsocijalizam. Ali kako se taj strah može depolitizirati i uspješno kanalizi­rati u održavanju i konzerviraju posto­jećeg »estashblishmenta« nepoželjna je tema građanskog društva.Serija reklama »Krawatten-Muffel« u Njemačkoj, sa senzacionalnim uspjehom povećanja potrošnje kravata, pokazala je mehanizam straha da se izdvoji iz društva (»krda«) i troši pet, šest kra­vata odgovarajućim odjelima, bez racio­nalne podloge razumijevanja za ovom vrstom »ljudske potrebe«.126Kako Klaus Horn utvrđuje, ovdje se radi o samorazumljivom primatu pro- dukcionog aparata, koji je manje pri­lagodljiv, nego subjekt, obavezan na po­trošnju. Tako se dolazi do uvjerenja da je manipuliranje nezadovoljstvom čov­jeka svedeno na robu i broj, pozitivni društveni čin, jer je frustracija depoli- tizirana i usmjerena na participaciju po­stojećeg svijeta proizvodnje zbog proiz­vodnje. Samo oni, koji svjedoče, da je beskonačna manipulacija subjekta u smi­slu funkcije kao konzumcije lažna, da tu ima nekoliko varijabla, smatraju se disidentima i opasnima. To je logika robnog svijeta kapitala per se i agrument za odčitavanje otuđenosti u socijalistič- ko-građansko-robno - konzervativno - eko- nomsko-političkoj proizvodnji roba .Ovdje ne smijemo zanemariti, da psi­hoanalitička teorija, sistemska i her- menutička nuđa izlazišno stanovište.Pruržuiranje radničke klase prije i poslije socijalističke revolucije, njezi­no depolitiziranje, zasniva se upra­vo na aktu kupnje kao »filozofiji živo­ta«, »pogledu na svijet« (Dichter). Ova­kva je, pak, kupnja moguća u projici­ranju subjekta u robe. Time se posti­že ideal cjelokupne društvene orijenta­cije na »samo«-svijest identiteta roba.Kako naglašava Klaus Horn (str. 124) ovo je naročita opasnost vremena, u ko­jem je tendencija razriješenja svih do­sadašnjih normi i traženje za čim ve­ćom tolerancijom konflikata. Mržnja pre­ma onima, koji ne prihvaćaju »toleranci­ju« ukazuje upravo na opasnost, od an­tisemitizma do pogleda na svijet kon- zumcije.Konzum-teror je pretežno političko-eko- nomski problem i izvan njegovog okvira nemoguće je sagledati oslobođenje. Pa ipak ne treba zanemariti ulogu subjek­ta, koji frustriran produkcijom roba i tehničkog svijeta, teži agresivnoj potro­šnji.Uz sve ograde, koje smo stavili djelu Klausa Horna: »Psihoanaliza kritička te­orija subjekta«, ovo nas djelo kao i cje­lokupni napor znanstvenika u današnjoj »frankfurtskoj školi« obavezuje na raz­mišljanje, da, ograđujući se od »pukog psihologizma« ne upadnemo u apstrak­ciju klasne svijesti i samosvijesti, pogo­tovo, živeći u društvu koje je počelo izvitoperavati osnovnu revolucionarnu akciju, upravo na temelju manipulacije potrošnjom i pripadajućim frustracija­ma.Niz psihosocijalnih i socijalno-psiho- loških fenomena u našem društvu, koji upojedinjuju i realiziraju socijalizam u- opće, iniciraju potrebu za jednom mark­sističkom, kritičkom teorijom subjekta, »sada i ovdje«.Blaženka DespotGrupa autoraTIPOLOGIJA RURALNIH SREDINA U JUGOSLAVIJI(Zbornik teorijskih i metodoloških radova)Zagreb, Beograd, Ljubljana, Skopje, 1972.Već nekoliko godina grupa istraživača iz nekoliko jugoslavenskih centara radi na projektu Tipologija ruralnih sredina u Jugoslaviji, čiji prvi rezultat ima­mo objavljen u obliku knjige pod istim naslovom. Smisao projekta jest u osvetljivanju opsega i pravca promje­na u ruralnim sredinama u Jugoslaviji, promjena što ih iz literature poznamo kao fenomen pod nazivima: promjene u socijalnoj i ekonomskoj strukturi, de­agrarizacija, socijalizacija, feminizacija, senilizacija, urbanizacija i si. Ove cilje­ve, ističu autori projekta, treba svestra­no, interdisciplinarno i kvalitetno ana­litički i sintetički osvijetliti i proučiti. Prvi korak je ii učinjen, što doka­zuje ne samo ozbiljnost naučnog pri­stupa istraživača, nego i interes i usmje­renost jugoslavenske sociologije na ak­tualne probleme jugoslavenskog društva i nastojanje da se uoče neke identičnosti njegova razvitka s razvitkom drugih društava, ali istovremeno i posebnosti vlastitog razvitka.Odmah na početku ovog osvrta treba istaknuti smjelost autora i institucija ko­je su nosioci projekta, da na sebe preuz­mu naučnu obavezu kao što je ova. To su četiri organizacije: Centar za sociologi­ju sela Instituta za društvena istraživa­nja Sveučilišta u Zagrebu — Zagreb, In­stitut za kriminološka i sociološka is­traživanja — Beograd, Inštitut za socio­logijo in filozofijo pri Univerzi v Lju­bljani i Institut za sociološki i politič- kopravni istražuvanja — Skopje. Posebi­ce je za pohvalu prva od spomenutih institucija, koja je do sada permanentno pratila pojave u našem selu i publicira­la postignute rezultate.Publikaciju Tipologija ruralnih sredi­na u Jugoslaviji pripremili su: Stipe Šu- var, Vlado Puljiz, Cvetko Kostić, Rada Boreli, Matija Golob, Stefan Kostovski Milan Župančić, Ruža First-Dilić, Denko Denkovski, Svetozar Livada, Petar Mar- ković i Ivan Magdalenić.Knjiga ima teorijsko-metodološki ka­rakter. Problemi tipologijske metode u sociologiji, sistematski se analiziraju, zatim konkretni primjeri njezine pri­mjene u svijetu i u jugoslavenskoj sociološkoj praksi, da bi se konačno izložila zamišljena i konkretizirana tipologijska metoda koja se ima pri­mijeniti u istraživanju što ga pripre­ma spomenuta grupa. Ovakav postupak odaje smjelost autora da izlože i ponu­de vlastiti pristup istraživanju naučnoj javnosti na ocjenu. Neka nam bude do­zvoljeno primijetiti da su takvii postupci istraživača, da prije realizacije istraži­vanja prihvate sugestije, kritike i ocje­ne javnosti o budućem radu, vrlo smjeli i pohvalni, a i u skladu s principom javnosti naučnog rada i etike istraživa­ča, ali da su, na žalost, u našoj praksi vrlo rijetki. Za naučna istraživanja se danas u svijetu, a i u Jugoslaviji, troše velika sredstva društvene zajednice, a rezultate i dostignuća tih istraživanja javnost vrlo ečsto nikada ni ne sazna. Ima ne samo istraživača nego i organi­zacija koje se bave naučno-istraživačkim radom kojega čitalac ne može na ova­kav način upoznati. Nauka i naučni rad­nici ne smiju se ponašati po principu tajne, jer je to princip birokratskog po­našanja. U naučnom radu nikakva se zatvorenost ne može opravdati niti do­biti podršku šire zajednice, a ni puni status naučnog rada. Tipologija ruralnih serdina u Jugoslaviji je dokaz da se mo­že raditi i drugačije, pa već i zbog toga zaslužuje pohvalu.Ovaj zbornik sadrži pet poglavlja s Dilić. Oni navode logičke i teorijske zah- prilozima. Prvo poglavlje nosi naslov »Ti­pologijska metoda u sociologiji«, a na­pisali su ga Milan Župančić i Ruža First- Dilić. Oni navode logičke i teorijske zal- tjeve koji se postavljaju pred sociolo­ga u stvaranju klasifikacija i u konstrui­ranju pojedinih tipova, oslanjajući se na McKinneya, čija se orijentacija u suštini podudara s Weberovim idealnim tipovima. Kod obojice navedenih teore­tičara suština »tipa« jeste u namjerno- sti njegovog konstruiranja kao pojmov­nog obrasca u sociološkoj eksploataciji.127

Klaus Horn, Psychoanalyse – Kritische Theorie des Subjekts

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia