Viktor Žmegač

Žmegač, Viktor

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

eto prosirene recenice. - Neke bi stvari (,vdje trebalo ispraviti: tako :r.avisna re­eenica »kjer se prepirata dva, tretji do­bieek ima« nije mjesna (str. 308), nego pogodbena. Poglavlje je 0 sintaks1- reeenice suho, gotovo u cjelini se svodi na rasporec1i­vanje i tipiziranje. Te bi probleme tre­balo prikazati zivije: sintaksa mora po­stati izvor spoznaja i stilskih varijanti slovenskog knjizevnog jezi'ka, a s tim u vezi sve manje sredstvo za urnnu gimna· stiku ili poticaj za mehanicko ueenje veznika. Isto to vazi i za »upotrebu pa­deza«, koja se nakon duljeg vremenll opet javlja u Siovnici. Zive bi veze tre­balo odvojitiod neproduktivnih, leksika­liziranih, jer samo prve saeinjavaju sistem. - Dobro je naposljetku da se Siovnica opet sjetila i Breznikovih izvr­snih razmiSljanja 0 redu rijeci , samo 8to bi ovo poglavlje trebalo jos prilicno pro­siriti . • Ako se na kraju kritike osvrnemo na cijelu knjigu, dolazimo do zakljucka da je Slovnica u i suvise mnogim pogledi­ma nedovoljna; nedovoljnd ne samo u na­ucnom pogledu nego - kao sto to druk­('ije i ne moze biti - nedovoljna je i u pedagoskom i metodskom pogledu. Nije pisana s kakvoga suvremenog ili suvre­rnenijeg lingvistickog glediita, nego je cudan konglomerat neujednaeenih sh"a­canja svojih autora . Ovo se najjace ogle­da u poglavljima o' slovemkiDl glasovnim elementima, 0 glagolu, 0 akccntu i mor­fologiji. Sintaksa je vrlo zastarjela, ne­kakva logicisticka mreza bez prave funk­("ionalnosti. Teoretska su izlaganja vise putn nesretno bespomocna, Ako se na Siovnicu pogleda kao na krajnji clan u liniji njezina razvitka, konstatiramo da je napredovala nesto u fonetici , dok je u drngome bilo stagnirala bilo bolesno apotrofirala (npr. kod adverba) u pre­mnogim pitanjima na zalost i nazadovala. To je posljedica cinjenice sto se od Brez­nika slovenskom gramatikom krijizevno­ga jezika nije u vecoj mjeri bavio nije­dan slovenski naucnLk, nego su svi posli u historizam, dijalektologiju, ctimoJogiju. U zadnjoj je cetvrtini 19. stolj. imao Skrabec mnogo muka dok nije podsjekao korijenje gramatiearskog diletantizma iz sredine 19. stoljeca, danas se lakomisleno vracamo u nj, a da toga i nijegmo svje­sni. To se dogada uz to u vrijeme ka­da Se pred knjüZevni jezik stavljaju sve veci zadacv u vezi s nauenim, druiitvenim i kulturnim prosperitetom slovenske na­cionalne zajednice! - Knjizevnome bi je­ziku trebalo da ti na slovenskome sve­ucilistu ono mjesto koje mu ide i kakvo ima npr. na zagrebackom sveucilistu gdje je jednakopravan histori,jskoj gramatici s dijalektologijom. Samo bi se tako mo­gla na pisa ti gramatika slovenskog knji­zevnog jezika koja ne samo ne Ce imati onakvih grijesaka kakve 6U ovdje kriti­zirane nego ce se latiti i proucavanja onih podrucja slovenskoga knjizevnog jezika kojih se Siovnica 1956. uopce ne dotice, npr. srilistike, fimkcionalne sin­takse, fonetike recenice, fonologije. Joze Toporisic MEISTERWERKE DEUTSCHER LITERATURKRITIK, herausgegeben und eingeleitet von Hans Mayer. I (Aufklärung, Klassik, Romantik), Berlin Rütten u. Loening, 1954; 11 (Von Heine bis Mehring), Berlin, R. u. L., ]956. Ova antalogija njemacke knjizevne kri­tike 18. i 19. stoljeca zasluzuje paznju ne samo zbog izvomosti znmisli vec i zbog lienosti urednikove. Hans Mayer, od 1950. profesor novije Dljemacke knji­zevnosti na sveucilistu u Leipzigu, i,stak­nut je marksisticki knjizevni historicar cija se djela u posljednje vrijeme pod­jednako hvale i napadaju na Istoku i 19 FILOLOGIJA na Zapadu. Od vecih radova treba 8PO­menuti monograf ije 0 Georgu Büchneru (1946, novo, prosireno izdanje 1960) i Thomasu Mannu (1950), zatim zbirke studija i clanaka Deutsche Literatur und Weltliteratur (1957) i Von Le!sing b~ Thomas Mann (1959). Knjiga 0 Mannu, bez sumnja dosad najbolji opei priku velikog pisca, predoeuje sve znacajke i 289 odlike autora ukojemuse ujedinjuje nauena tradieija marksistieke literature oa njemaekom jeziku (Mehring, Lukase) 58 mvim osjecanjem za , spreeificno um­jetnieke vrednote knjizevnoga teksta. Mayer ,je dosad najvise paznje posvetio epskim oblieima, napose novijem roma­nu, a to je podrueje koje pogoduje nje­govoj teznji da strukturalnoj analizi da­de evl'stu povijesnu odnosno soeiolosku 08Dovicu. Takav odnos prem~ knjiievnosti oei­tuje se i u koneepciji antologij e, kako u izboru tako i u urednikovu originalnoru doprinosu: u predgovoru i u iserpnim kritilekim komentarima'. Nal'ocito ce pl'edgovor u oba sveska zanimati i ono­ga Ci taoea koji nije voljan da na osno­vu odabranih tekstova prati razvojne .Lauije njemaeke krit ike od ranog pro­sV'jet iteljstva do Goetheove smrti (I sv.) i od Heinea do Mehrinlla (Il sv.). Taj predgovor po dubini i uvjerljivosti izoe­senih pogleda u potpunosti potnduje prednost pristupa kojim se Mayer sluzi, a koji mu ne. prijeci da istaknr. svoju stvaralaeku lienost. Usporedimo li taj njegov uvodni prikaz glavnih strujanja u njemaekoj i evropskoj knjizevnoj kri­ti ci s jednim drugim suvremenim radom, s golemom Povijesti kritike R. Welleka (A History 0/ Modern Criticism, prva dva sveska 1955), uoeit cemo koliko pre­imucstvo posjeduj e argumenta eija mal'­ksista . Maye r se pita, sto je zapravo knjizevuost u odredenom povijesnom ~azdoblju, kakvu ulogu ona vrsi, tko je zastupa i korne je namij enjena. Razumi­je se da ta pitanja, koja ukljucuju sve determinante drustvenih prilika i kla­sni" teinji , namecu i problem periodiza­eije; taj je problem zahvacen tako in­tenzivno da se studija moze smatrati i prilogom njernaeko'i historiografiji knj i­~evnosti s to ga gledista . (To vrijedi na­roeito za prikaz razdobl ja izmedu 1730. i 1830; raspravljanje 0 19. stoljecu, u 11 sv., medutim, usprkos ispravnom kritic­korn owrtu na , slabosti dosadasnj ih gle­d i5 ta, ne dOllosi pozitivnih lezultata. Za­to se Mayer u naslovu II sv. 'i odriee odl'edenja po epoharna te pl'ibjegava neutralnijern rasporedu grade.) Povijesne m.ijene u epohama, tvrdi autor, vrlo se jaBllo oertavaju upravo na podrueju knji­zevlle kritike, ondje, dakle, gd je inten­ei je i zahtjevi druiitva nalaze speeifiean medij, bilo da oe kristalizinju u evr­stirn estetskim normama (npr. u feudal­290 DOj i dvorskoj knjizevnoBti 17. i 18. st.) ili se 08tro manifestiraju u kritiekim pl'ogramima .. polemikama. Mayer upo­zorava da su kritika s povijesnom di­staneom, »objektivna« teorija i povijest knj:iievnosti zapravo tek proizvod 19. stoljeca, a da prosvjetiteljstvo i Goetheo­\'0 doba, usprkos snainim poeeeima po­vijesnoga gledanja u Herdera, njeguje vecinom »autoeentri':ku« kritiku. No u cemu je onda bit mijena u zadaeima i funkeiji kritike, mijena koje oVlse od razvoja u znaeenju literature uopce? Za fJredocenje razvoja koji obuhvaca pro­svjetiteljstvo, njemaeki visoki klasicillam i romantiku, Mayer se du,hovito poslu­!lio analognim odnosima stp ih nalazi u franeuskom proBvjetiteljstvu, u Monte­squieuovoj filozofiji prava. Naeelo 0 po­djeh vlasti u legjslativnu, sudsku i izvr­snu, ogleda se po Mayel'ovu misljenju i u estetici 18. Btoljeca. Cijela prosvjeti­tdjska epoha u Evropi zadojena je jos uvjerenjem da je ktitiear sudae (njem. Kllitstrichter, u 18. Bt.) koji Be poziva na ustaljene, razumne zakone - poetska pravila. A nije ni slucaj da te zakone nalazi u antiei odnosno u tradieiji ev­ropskoga humanizrna. Novi se odnosi javljaju u Rousseauovoj epohi, u nje­mackom Sturmu i Drangu, kad se ne budi samo revolueionarni individualizam vec se kritika orijentira i prema zahtje­vima i ukusu sirih gradanskjh slojeva. Nasuprot tome estetika je klasiene epo­he (Goethe, Schiller) legislativna, stva­ralacka u tdnji za vlastitim estetskim id ealom. Romanti1eari , konaeno, pribliza­va ju se n ajvise t'recoj varijanti : njihova je kritika sama izvrsna, jer kriti eka dje­Intnost uravnava put stvaralaekoj slobo­didi pjesnistva . Odbaeuje se antika, pri­roda . !Kant;' estetska mjerih romanti­eari nalaze u slobod~ kojom prilaze pie­sniekim svjedocanstvima raznjh naroda ili daleke pro s105ti. Treba, dakako, do-, da ti da u ovakvu sazeLu prikazu izvod moze biti nalik na duhovitu konstrukei­ju, i da tek poznavanje Mayerova soeio­loskoga tumaeenja u ejel"i.n i daje pravu sl iku. Na kraju valja i5taci da i ovakav si­rok izbor (oko 2000 str.) ne moze obu­hvaliti sve aspekte i Bva ostvarenja jedne bogate kriticke tradieije. Tako od vainih djela uzalnd trazimo izbor iz Herderovih Kritische Wälder ili njegov clanak 0 Shakespeareu iz 1773. lako se radi 0 tekstovima veeegll opsega, mogli su uci u antologiju, mozda i na ustrb nekih manjih, veoma poznatih i lako do­kuoivih tekstova_ No treba priznati da je izbor izvrsen po odredenom planu koji 8vakako odgovara vec spomenutoj opcoj koncepeiji. 11 sv. saddi bogat izbor za­nimljivih radova inace manje poznatih autora ili pak radove pisaea koji su tek uz put kriticari i esejisti (Grabbe, D~nzel, Keller. Fontane, Hauptmann dr.) Vinko tmegac HOLANDSKI SLAVIST 0 STAROM DUBROVACKOM JEZIKU (Christi an Alphons Van den Berk: Y a-t-il Duhrovnik, Mouton & co, Poslije Resetarove smrti (1942) nitko se ozbiljnije nije bavio proucavandem btarog dubrovaekog jezika i govora. Po­610 su u dugogodisnjoj polemiei izmeou Resetara i drugih dodirnuti raznovrsni "idovi problema i iznijete razli eite mo­gucnosü rjcsenja, kao da je Resetarovom smrcu nastalo zatisje. , Pitanje je opet nedavno pokrenuto. Radovi holandskog slavista Van de Berka izazivaju nasu paznju u prvom redu jer se rad.i 0 jednom zanimljivom pitanju nase lingvistike koje - kako izgleda - JOB nije rijeseno . Posebno je zanimljiv me­tod koji1m se holandski slavist sluzio: i zakLjucei do kojih je dosao. Slijedeci R eseratorova istrazivanja Van den Berk je prvemtveno proucavao jezik dubrovackih pisaea, ali je napravio i je­dan korak dalje, jedan novi korak. Prou­eavao je jugoslavenske dijalekte osobito u pogledu akecnta ispitujuei pri tom ak­eenatske s.is teme stokavskog i cakavskog govora i uporeoujuc-i rezultate svojih stu­dija s onim sto se moze znati 0 akeenti­ma starog dubrovaekog jezika. Upravo u studiju akeerata Van den Berk je pro­nasao bitni ,putokaz za svoje zakljucke. Nakon svojih istrazivanja, posto je prou­<'io sve sto su drugi rekli i sto je rekao Resetar, Van den Berk je zakljucio da problem nije rijesen. Za Van den Berka prije svega izdanja kojima se Resetar sluzio nisu dovoljno kriticna za moderan i suvremeni studij. On tvrdi da nije lako. pored cinjeniee da pjesniei 15. i 16. stoljeea dosl~edno upo­trebljavajo cakavizme, zakljuciti da se cakavski nije nikada govori.lo u Dubrov­niku. Cod,i se kJld Resetar pravi razliku un substrat cakavien dans le dialeete de 'S - Gravenhage, 1957.) izmeou »obi cnih « i "neobicnih« cakaviza­ma. Ne mozemo, kaze holandski slavist, prenositi u proSlost jednu suvremenu si­tuaeiju. Sam Resetar je priznao da je zaista tesko objasniti neke dubrovackc cakavizme samo izvanjskim utjeeajem. U svom iis trazivanju Van den Berk je isao trima stazama : 1. analizirao je Dzamanjieev »Nauk za pisati dobro latinskiema slovima rijeci jezika slovinskoga«, Bee, 1639. 2. slijedio je trag Reiietara, analizirajuci njegove studije i zakljucke i 3. proueavao je sis­tem akeenata kod poznatog leksikografa Ardelija della Belle (1728). * U uvodu svoje knjige, a zatim u obra­zlozenjima Dzamanjic je izradio citav je­dan ortografsko-fonetski sistem jezika u Dubrovniku. Ono ilto je pri tome najvaz­nije jest njegov odnos prema staroslaven­skom »jatu«. Dzamanjic je uvijek bio sklon tradieiji. I uvijek pokazuje veliki intere's za j.zgovor. Svoj sistem bazira na fonetie;' Iako je zetio da ti objasnjenja i upute 0 biljezenjn r,efleksa " jata«, Dza­manjic nije bio i nije mogao biti doslje ­dan. Mnogostrukost i velika sloboda upo­trebe »jata« u proslosti n'isu mu omogu­eili sistematizaciju. Ta cinjeniea pored postoj.anja prefiksa »pri« i apsolutnih ikavizama kao: doli, ovdi, gori, pokE, toli, i dr. dokazuje da je jos u Dzamanji­cevo vrijeme ikaviski refleks bio ziv. U to vrij6me on ne prevladava, povlaci se, ali jos postoji. Slijedeci drugi put Van den Berk ide putern Reiietarova studija. Reiictar m.isli 291 

MEISTERWERKE DEUTSCHER LITERATURKRITIK, herausgegeben und eingeleitet von Hans Mayer. I (Aufklärung, Klassik, Romantik), Berlin Rütten u. Loening, 1954; II (Von Heine bis Mehring), Berlin, R. u L., 1956

MEISTERWERKE DEUTSCHER LITERATURKRITIK, herausgegeben und eingeleitet von Hans Mayer. I (Aufklärung, Klassik, Romantik), Berlin Rütten u. Loening, 1954; II (Von Heine bis Mehring), Berlin, R. u L., 1956

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia