Blaženka Despot

Despot, Blaženka

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

u svojoj knjizi »Sociologija i socijali­zam« ukazuje na to da se Marksova mi­sao kretala u okviru problema koje da­nas obuhvaćaju tri osnovne društvene nauke: sociologija u užem smislu (kao razvoj društvenih struktura i formacija), socijalna psihologija (kao istraživanqe ljudske društvenosti uopće) i socijalna antropologija (kao konfrontacija ljudske društvenosti i kulturnih vrednota kroz historiju).Dušica SeferagićGünter RohrmoserHUMANITÄT DER INDUSTRIEGE­SELLSCHAFTVandenhoek & Ruprecht, Göttingen, 1970.Pojam, pretpostavke i konzekvencije razumijevanja humani teta bitno su upo­rište rasuđivanja istne bitka i istine bit­ka čovjeka, traže radikalno promišlja­nje, posebno izazvane formalnim prizi­vanjem na humanitet svih suvremenih ideologija. Bez pretpostavki se odnose afirmativno prema humanitetu, što zna­či, ili ne reflektiranju vlastite pretpos­tavke ili ih samoideologiziraju. U sa­dašnjosti, pogotovo u obliku politike moći postavlja se pitanje tko je opu­nomoćen definirati što čovjek može bitii što treba biti. Evangelička teologija i teologija uopće zabrinjavaju odgovore ovim pitanjima, ili ih barem postavljaju svom težinom, ne uvijek prisutnom u ne-svetom svijetu. »Humanitet industrij­skog društva« Güntera Rohrmosera isto je tako rezultat seminara pod naslovom »Karl Marx i njegovi sadašnji učenici«, koji je sazvan od Evangeličke akademi­je Tutzing 1970.Dijalektika humaniteta i industrijskog društva, »drugog posvjetiteljstva« 20 st. kako autor naziva — utemeljena je na novovjekovnom promišljanju F. Ba- cona, na »regnum hominis«, na emanci­pati vnom društvu, koje je ozbiljenje hu­maniteta. Telos modernog emancipa- tivnog društva je ozbiljenje humaniteta, društvena proizvodnja slobode čovjeka. Princip je indiferentan i univerzalan pre­ma religijskom i uopće ideologijskom tumačenju, što mu osigurava emanci­pirana država, država dovedena do svog pojma: kao pravna država garantirajući pojedincu formalne uvjete pravne slo­bode, i socijialna država koja osigurava sadržajnu, materijalnu mogućnost ovog formalnog prava na slobodu. Aporija na­staje u sadašnjosti, u tehnologijskom društvu, jer je pojedinac kao subjektivi- tet ukinut ili integriran u univerzalnost principa, pa se nužnošću nameće tema- tiziranje supstancije humaniteta i odno­sa prema industrijskom društvu.Ovaj se odnos kreće u rasponu dija­lektike kraja humaniteta i mogućeg is­punjavanja humaniteta u sadašnjosti, kao i u pozitivističkom pokušaju neutra- liziranja te dijalektike. Sa stanovišta kraja humaniteta, odnosno izjednačenja pojma humaniteta sa sadašnjim druš­tvom. uopće nema smisla govoriti o sup- stancijalnom humanitetu. Za autora je geneza ovog razumijevanja u teologijskoji filozofijskoj tradiciji: bitak-čovjek raz­riješen je od čovjeka kroz podruštvovlje- nje, nema unutrašnjeg određenog poj­ma bića čovjeka. U sadašnjem društvui političkim uvjetima vodi totalitarnoj vladavini. Autor pri tome ne primjećuje da je ova totalitarna vladavina također totalna u svojoj socijaldemokratskoj provinijenciji visoko razvijenih zema­lja, čiji je totalitarizam u suglasnosti s isnunjenjem humaniteta totalnom teh- nifikacijom. Težinu prigovora ovoj teži autor iznalazi u gubitku bića prema unutrašnjem osvjedočenju tradicional- noghmaanizma, (od Platona de Hegela), da se čovjek ne može svesti na puki pri­rodni fakt, nego ima sposobnost trans- cendencije. Da je taj bitak izgubio svje­doči njegovo mjesto u optoku od pro- ddukcije kunzumpciji, od kunzumpcije produkciji.Drugi pol dijalektike, moguće ispunje­nje humaniteta u sadašnjosti pretpos­tavlja čovjekovu ovisnost o prirodi i na njoj zasnovani princip hijerarhije gos­podstva čovjeka nad čovjekom, dakle, nemogućnost ispunjenja humaniteta u tradicionalnim, predmodernim pred- znanstvenim društvima. Po Rohrmoseru to je i smisao Marxovog shvaćanja per­manentne revolucije kroz moderno gra­đansko društvo, kao i zemlja u razvo­ju. Bitnu primjedbu, koju moramo sta­viti autoru u shvaćanja marksizma, jest da ga ne razumiie u transcendentalnom poimanju rada-bitka i tehnike kao nje­govog modaliteta. Ujedno, ukoliko se uopće marksizam razumije drugačije, po­gađaju sa sve autorove primjedbe.Sam dijapazon problema do pozitivi- zma koii. po Rohrmoserovom shvaćanju, neutralizira dijalektiku kraja i mogućeg123ispunjenja humaniteta, mogao bi se svesti na pozitivizam jer obje strane dijalektike svjedoče njegov duh. Duh pozitivizma nije samo modema zna­nost i njene metode, već taj je duh dje­lotvoran, ako je teorija ograničena na racionalnu organizaciju društva, čime je data mogućnost određenja čovjeka kroz iracionalne odluke. Metodička ograniče­nost principa racionalnosti, kojemu zna­nost zahvaljuje svoj uspjeh, prepolov- ljava racionalnost u faktičnom stanju znanosti unutar odnosa društveno eko­nomske i političke ovisnosti.Relevantnost određenja konkretnog sadržaja humaniteta autor je lucidno analizirao u aporijama, koje se nalaze u dominantnim shvaćanjima čovjeka:a) kao bića potrebe, b) kao bića od­govornosti, c) kao bića društvene prak­se. A) afirmativni karakter industrijskog društva koje zadovoljava potrebe ostaje na aporiji određenja potrebe same. Ili je čovjek postavljen na prirodne potre­be, kataolg potreba — time je negirana sloboda, ili na neodređene prirodne po­trebe, koje su otvorene, onda je nemogu­će reći o sadržaju humaniteta zbog pro­mjenljivosti potreba u povijesti. B) Ute­meljenje humanosti na autonomnosti znači da je nehumano ako je čovjek objekt odluke, ako je ne donosi auto­nomno, što znači ako nije u skladu s foralnim samoodređenjem. Formali tet ovog određenja humanosti leži u prin­cipu autonomij esame. Hiatus se ukazu­je kada se formalitet pokušava kompen­zirati kroz odgovornost, »čovjek je biće odgovornosti« za sebe samoga i svijet. Pri tome se ne nadilazi formalitet auto- nomnog principa, a prizivanje na odgo­vornost spram pojedinaca opet je apori- ja: posljedice nisu jednoznačne, buduć­nost sama treba biti kroz odgovornost kao princip nešto principijelno novo i drugo. C) Marxovo shvaćanje čovjeka kao bića, koje samo sebe producira u po­vijesnoj, društvenoj praksi bazira se na novovjekovnom emancipativnom shva­ćanju društva, u shvaćanju korijena čo­vjeka u sebi samom. Građanske socio­logije, 'kao npr. Gehlen koji određuje čovjeka kao biće manjkavosti, ontologi- ziraju pojam otuđenja na prirodnu kon­stantu neuništivu u povijesti. Ako se marksizam ne promatra kao ontokozmo- antropologija već kao antropologija, sve ga aporije obuhvaćaju s nerješavanjem filozofijske aporetike određenja huma­niteta, kao npr. u Blooha neodređeno- šću Još-ne-bitka, u Sartrea, ili u Marcu-124sea koji transcendira u obličju utopij­skog postulata apstraktnog i bez posred­ovanja.Uz temeljitu analizu tih problema u Marcusea (»Erziehung und Terror in der politischen Theorie H. Marcuse«), Ador­na (»Der Verfall des Fortschritts in der Negativen Dialektik«), Horkheimera (»Die Theorie der Zweiten Aufklärung«)i Habermasa (»Subkultur und politische Praxis bei Habermas«), autor naglašava izmjenu funkcije i telosa u suvremenom društvu, njemu imanentnih. Per defini­tionem, emancipativno društvo je druš­tvo napretka dok producira samo u se­bi uvjete za ozbiljenje humaniteta. Iz gornjih je izvođenja vidljivo samoideo- logiziranje »prosvjetiteljstva 20. st.«, jer se društvena funkcija uzima kao telos, dijalektika, koju je radikalno reflekti­rao Fichte u prelazu od učenja znanosti u filozofiju religije. U ograničenju svo­jeg emancipativnog samorazumijevanja negira se supstancijanli subjektivitet sam, kao uvjet koji mora biti pretposta­vljen za ozbiljenje humaniteta. Svaki hu­manizam, koji teži mjestu humaniteta, razriješenom od strukture ove dijalekti­ke, vodi u traženju subjekta unutrašnjo­šću u utopiju, nemoć. Totalno ozbilje­nje emancipacije je moguće kroz zabo­ravljanje subjektiviteta, kao što je to domislio pozitivizam i time bio kraj vlastitih pretpostavki emancipativnog društva.Aporije subjektivitet — društvo, volja— ostvarenje pojam — činjenica, neri­ješene su u emancipativnom društvu antropologijom samom. Stoga odgovor na pitanje: tko će odrediti neodređeni pojam humaniteta u društvu sadašnji­ce: tehnokrati, demokratski izabrani po­litičari, komunistički ideolozi, zapadno društvo, koje raspolaže komunikacionim sredstvima ili kršćanska crkva, visi, po našem mišljenju, između marksizma i kršćanske teologije.Rohrmoser je usprkos ozbiljnosti pre­laženju problemima prekratko istuma- čio marksiizam sveden na antropologiju,i tako se odlučio u ovoj dilemi za teolo­giju u sadašnjosti, i koja je kraj'eman- vipacije, kraj njenih pretpostavki i mo­gućnosti. Usprkos primjedbama koje mu možemo staviti, ova nas knjiga, ne­velika opsegom, vraća na razmišljanje pretpostavki u čijoj sjeni stojimo.Blaženka Despot

Günter Rohrmoser, Humanität in der Industriegesellschaft

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia