Marijan Korošić

Korošić, Marijan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIDuško SekulićTRŽIŠTE- PLANIRANJE I SAMOUPRAVLJANJEGlobus, Zagreb 1988., str. 323.PROTIV STRAHA OD CENTRA I OD TRŽIŠTATri kategorije navedene u naslo­vu Sekulićeve knjige analiziraju se, kako je navedeno u podnaslovu, kao proturječnosti, sukob i razvoj među njima. Ja bih rekao da ove kategori­je spojene u trokut predstavljaju pra­vu »crnu rupu« svih socijalističkih zemalja, od samog početka stvaranja socijalizma kao projekta i »poželj­nog« društva. Taj prostor, »odakle se ne može otisnuti ništa što bi stiglo do udaljenog promatrača« (definicija prema Stephen Hawkingu, Kratka po­vest vremena, Otokar Keršovani, 0- patija, 1988, str. 115), prava je drama za cijelo jugoslavensko društvo. Teži­šte trokuta se stalno pomiče, čas pre­ma jednom kutu, čas prema drugom, što dotiče svakog stanovnika gotovo sudbonosno. Iskustvo koje smo već u stanju dobro analizirati nije samo drama male zemlje u srcu Evrope. U istočno-evropskim zemljama umjesto »samoupravljanja« u trokutu stoji »socijalizam«, ali zbog stalnog volun- tarističkog pomicanja težišta gotovo da to uopće nije važno. U socijalizmu se događa da se po koja karika lan­ca ljudskom rukom prekine, a onda nema konzistentnog prostora. Kod njih se govori, na primjer, o »tržiš­nom socijalizmu«, ili o »plansko-tr- žišnoj privredi«, što je slično, ako ne i isto s metaforom sastavljenom od tri kategorije koje se nalaze u na­slovu Sekulićeve knjige. (Neću ovdje ulaziti u obrazloženje kako bi trostra­ni prostor trebalo zbog cjelovitosti dopuniti još nekim kategorijama —tipom vlasništva, državom, i federa­cijom, na primjer).Autora poznajemo kao vrsnog e- konomskog sociologa. Ako je dopu­šteno ovdje definirati tu znanstvenu disciplinu, onda bih rekao da se ona bavi pitanjem zašto se ljudi ponaša­ju onako kako se ponašaju. To pona­šanje uključuje ne samo akcije, mo­tive i sklonosti, već i društvene in­stitucije koje su važne za ekonomsko ponašanje, kao što su država, vlas­ništvo, ugovor i slično, koje sam ma­lo čas i spomenuo. (Vidi: Joseph A. Schumpeter, Povijest ekonomske a- nalize, Informator, Zagreb, 1975, str. 18).Meni kao ekonomisti, koji se po definiciji bavim time kako se ljudi ponašaju u bilo kojem vremenu i do čega to dovodi, bliski su radovi eko­nomskih sociologa, pa mi je blisko raspravljati i o ovoj najnovijoj knjizi iz te oblasti. Sekulićevoj knjizi valja, po mojem mišljenju, odmah odredi­ti mjesto na bibliotečnoj polici: ona spada u desetak najboljih radova »kri- zologije«, kako je Sekulićev kolega s Filozofskog fakulteta iz Zagreba na­zvao jednu vrstu literature u Jugo­slaviji.A sada da nešto kažem o postav­kama i nalazima te »krizološke«, a to znači i empirijski i kritički vođe­ne analize, što je po mojem mišlje­nju jedini put do teorije. Izlažem se opasnosti da u rezimiran ju nalaza po­griješim, jer je to na malom prosto­ru uvijek moguće. Ipak, vrijedi po­kušati.Po Sekuliću, tržište valja shvati­ti kao regulativni mehanizam koji se ne može izjednačavati s kapitalizmom. S druge strane, planiranje ne mora biti opozit tržištu. To su dva bazična načina regulacije koji se međusobno mogu prožimati na razne načine (str. 8).559RECENZIJE I PRIKAZIIzmeđu dva osnovna sistema re­gulacije može se interpolirati niz ti­pova pomoću kojih možemo ocjenji­vati postojeće sisteme regulacije. Se- kulić naznaćuje šest sistema: 1) čisti tržišni sistem; 2) regulirani tržišni si­stem; 3) tržišna privreda u kojoj po­stoji planiranje; 4) planiranje koje sa­mo pospješuje djelovanje tržišta; 5) administrativni sistem koji koristi tr­žište; i 6) totalno administrativno pla­nirani sistem (str. 45—49). Prvi i po­sljednji su samo idealnotipski, iako im se postojeći sistemi približuju u različitoj mjeri.Razvoj socijalizma išao je, a to mi se čini bitnim nalazom, obrnutim putem — ne od imperfektnosti trži­šta prema planiranju, nego od imper­fektnosti plana prema uvođenju tr­žišnih elemenata (str. 97). Zašto je nalaz bitan i odsudan? Sve socijalis­tičke zemlje uključivo i Jugoslaviju, započele su izgradnju sistema sveo­buhvatnim planiranjem. Teorijsko je pitanje sasvim obrnuto. Trebalo je u- zeti tržišni mehanizam kao osnovni, pa onda postaviti pitanje koliko ši­roko se mogu uvesti planski elementi. Kao 1 u Bibliji, »prvi čovjekov grijeh« je napravljen i od njega se više ne može pobjeći. (O tome sam pisao u knjizi: Jugoslavenska kriza, Naprijed, Zagreb 1988, str. 234—235). Sve što sada radimo samo je plač zbog uči­li jenog grijeha.Sekulićeva je analiza pojedinih poslijeratnih faza razvoja — usuđu­jem se reći — paradigmatična, iako ćemo se na poslijeratni razvoj mora­ti još uvijek, i tko zna koliko dugo, osvrtati ako tražimo »korijenje«. Na­puštanje centralističkog sistema Se- kulič ne objašnjava jednostavnim u- zrokom (na primjer kod Bićanića na­lazimo mišljenje o »pritisku događa­ja«, dakle o neefikasnosti sistema). Autor s pravom naglašava politički determinizam, kolikogod ga je teškorazlučiti od ekonomskih perturbaci­ja koje su pratile sve političke pro­mjene (str. 139). I kasnije se poka­zalo — prilikom napuštanja privred­ne reforme iz 1965. godine — da su institucionalne promjene prvenstveno posljedica političkih promjena i kon­flikata, a ne toliko odgovor na nara­sle ekonomske teškoće. U političkim sukobima dolazi do redefiniran ja si­stema, koji obuhvaća nekoliko karak­teristika: aktivniju ulogu SK i sindi­kata, naglašavanje uloge radničke kontrole, povećana uloga zbora rad­nih ljudi, posebno OUR-izacija, zatim povećane uloge autonomije republi­ka i pokrajina, uvođenje delegatskog sistema, kasnije kolektivnog rukovo­đenja (str. 168). Taj se razvoj petri- ficira Ustavom iz 1974. godine. Sa sta­novišta Sekulićeva interesa nužno je naglasiti da upravo tim Ustavom pla­niranje opet postaje glavnim regula­torom društvenog razvoja, doduše ne planiranje centralističkog tipa, već na osnovi općeg društvenog dogovaranja i samoupravnog sporazumijevanja (str. 168).Iza toga sljiedi izvrsna analiza »samoupravnog planiranja«. Za taj je model karakteristično da nema po­vlaštenog centra koji postavlja plan, već da svi elementi sistema planira­ju istovremeno. To je riješeno kon­ceptom »susretnog planiranja«. Do čega je to dovelo, objašnjeno je u knjizi. Parcijalni ciljevi počinju se nametati nad ciljevima cjeline, ili pak u ime društvenosti dohotka (jer se i to priznaje) ciljevi cjeline poči­nju dominirati nad onima pojedinih dijelova. Strah od države, traumats­ke iskustvo centralističkog razdoblja, dovodi do toga da se ne želi krnji­ti suvremenost dijelova u procesu pla­niranja, sve dok ne nastupi evident­na kriza ili nemogućnost postizanja dogovora u centru. Zanemaruje se razlika između makro i mikro eko­560RECENZIJE I PRIKAZInomskog planiranja. Induktivističko planiranje, kaže Sekulić, imat će ten­denciju zanemarivanja holističke ra­cionalnosti na račun parcijalne, imat će tendenciju zanemarivanja među- povezanosti za račun rasta postoje­ćega, a kao rezultat bit će otežane strukturalne promjene (str. 219). Ni jedna jedinica, naime, ne može pla­nirati vlastito odumiranje, nego samo rast. S druge strane, ne mogu se pro­vesti dogovoreni prioriteti, jer nema snage koja bi akumulaciju usmjerila prema njima. Konačno, kaže Seku­lić, induktivističko planiranje vrlo malo vodi računa o interakciji među efektima djelovanja pojedinih grana. Iako u knjizi nema mnogo ilustraci­ja, navest ću jednu koja mi se čini prikladnom da tu relaciju učini ra­zumljivom: to je primjer izgradnje turističkog kompleksa u uvali Scott pored rafinerije nafte (iznijet na str. 221). Očevidno je da uložena sredstva u dvije jedinice dovode do poništa­va jućeg interakcijskog efekta.Istakao bih još nekoliko teza ko­je ujedno dijagnosticiraju sadašnju krizu jugoslavenskog društva. Seku­lić kaže: strah od centra onemogu­ćuje centralno planiranje, ali i regu­laciju; sve to jača ideologiju auto­nomne ekonomije (udruženog rada) u situaciji kad je očito da će ekono­mija još dugo morati biti politički regulirana; to, naravno, povećava broj i utjecaj političkih intervencija ali ne i njihovu legitimnost (str. 277). Mi­slim da u potpunosti razumijem Se- kulića, ali dodajem da ni njega ni mene, jer i ja zastupam slične teze o ekonomskim funkcijama federacije, mnogi neće razumjeti, odnosno svo­je zaključke ne žele dovesti do kraj­njih konzekvencija. Rezultati nerazu­mijevanja, odnosno odbacivanja lo­gičkih i teorijskih konzekvencija su porazni. Centralno planiranje je ne­moguće iz političkih razloga, a pla­niranje koje dolazi od potpuno auto­nomnih organizacija onemogućuju e- konomski i organizacijski razlozi. Zbog toga je, opet se služim Sekuli- ćevim riječima, nemoguće planiranje koje polazi od većih asocijacija (tzv. repodukcijskih cjelina) jer one jed­nostavno nisu u dovoljnoj mjeri eta­blirane da bi mogle postati nosioci­ma razvoja. »U takvoj situaciji eko­nomija postaje kontrolirana po repu­bličkim principima pa imamo situa­ciju nekoliko administrativnih siste­ma integriranih slabo prema unutra, ali još slabije prema vani« (str. 277).Time bih prikaz mogao i završiti, jer mislim da su osnovni nalazi pot- crtani. Ipak produžujem s nekoliko pitanja. Za raspravu, koja bi se od­mah povela, ili poslužila u kasnije analize, nameću se tri pitanja.Prvo: Da li je moguće da samo­upravno sporazumijevanje i društve­no dogovaranje bude instrument ra­cionalnije suradnje među pojedinim segmentima privrednog sistema unu­tar djelovanja tržišta? 0 tome Suku- lić govori uz ogradu da sporazumije­vanje i dogovaranje ne može biti os­novni i jedini regulator sistema (str. 230). Poziva se na L. Johansena i L. Thurovva (str. 227), odnosno na suvre­menu ekonomsku teoriju koja poči­nje od redefiniranja okvira u kojima se zbiva ekonomsko i društveno od­lučivanje. Ja nisam, naime, siguran da li su takve ideje ostvarljive u raz­vijenim društvima, a pretpostavljam da u nerazvijenim zemljama nemaju šanse, što je uostalom kratkotrajna, ali katastrofalna jugoslavenska pra­ksa i potvrdila.Drugo: Da li je moguće zahtije­vati prestanak tutorstva politike nad privredom? Ne znam da li je to mi­šljenje Sekulića, izrečeno na str. 297, ili on govori o tuđim mišljenjima. U nastavku autor raspravlja o tome ka­ko je došlo do dominacije političkog561RECENZIJE I PRIKAZIodlučivanja, prognozira pojačanje konflikata u odnosima između poli­tičkog sistema i privrednih jedinica i, što je značajnije, ukazuje na posto­janje obrnutog pritiska na politiku iz privrede da preuzme zaštitničku ulogu (str. 297—300). Moje je mišlje­nje da ne koristi traženje prvenstva politike nad ekonomijom ili ekono­mije nad politikom. Put razrješava­nja suprotnosti može biti samo po­litički i politika ne može odustati od ekonomije. Riječ može biti samo o drukčijem političkom utjecaju na e- konomsku sferu.Imam i treće pitanje: Kakav si­stem planiranja autor smatra poželj­nim? Napredujući kroz Sekulićevu knjigu, čitalac neće jasno ili barem ne eksplicitno uočiti što autor sma­tra poželjnim sistemom planiranja uz pretpostavljene druge dvije stra­ne trokuta — tržište i samoupravlja­nje. Nije riječ o nekom »idealnom« socijalističkom sistemu. Deskriptivni dijelovi Sekulićeve knjige sadrže sve­strane, duboke i valjane analize dje­luj ućeg sistema. Preskriptivni dijelo­vi nisu sasvim jasni, a čini mi se va­žnim ustanoviti razumnu graničnu li­niju, ili težište trokuta, između ulo­ge plana i uloge tržišta, između sa­moupravljanja i tržišta, te samoupra­vljanja i plana, pogotovo ako se pre- postavi da društveno vlasništvo nije predominantno. Nitko više ne može biti siguran, ali svatko se od nas mo­ra isprobati i na polju preskripcije, kao što isu to učinili spomenuti Joh­ansen i Thurow. Istraživači uvijek su­mnjaju, ali mislim da su znanstve­nici također građani i stanovnici Ju­goslavije. Pogotovo se danas ne mo­že više čekati da se dobiju rješenja iz same »prakse«, niti se može čeka­ti na »daljnju teorijsku elaboraciju«.I na kraju jedno retoričko pita­nje, na koje ne tražim odgovor. Se- kulić me naveo na pomisao. Zašto isu ljudi u socijalističkim zemljama toli­ko u strahu? On govori o strahu od centra i strahu od tržišta. Ima i dru­gih, ali to su zaista dva velika osje­ćaja, trajne bojazni, gotovo smrtni o- trovi. U svijetu ljudi pate od različi­tih strahova ,na primjer gubitka za­poslenosti, ili prisutnosti stranog o- svajača, ili očekivanja strane invazi­je, ili bilo koje druge nevolje koja nadilazi ljudske snage. Mi u Jugo­slaviji ne patimo od sličnih opasno­sti, ali u strahu smo od nečega što samo po sebi ne bi trebalo donositi nespokoj. Upravo zbog tog bezrazlo­žnog i iracionalnog straha društvo je dovedeno do polu-paralize, ili čak pot­pune paralize. Zasluga je Sekulića da je pokušao otkloniti te strahove, uz razumno ukazivanje na moguće po­sljedice centra i tržišta, ali se bojim da će strahovi i dalje ostati, štoviše da će ih utjecajni ljudi čak i širiti.Marijan Korošić562

Duško Sekulić, Tržište – planiranje i samoupravljanje

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia