Blaženka Despot

Despot, Blaženka

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIuz pomoć kojih etnometodologija pridonosi našem razumijevanju pravovaljanog za­ključivanja, koristeći se opisima interakcija koje se razvijaju u sudnicama. Naročito inte­resantna je Sacksova rasprava na temu insti­tucionaliziranog znanja, njegove kategoriza­cije, te praktičnog rada, a koje autor ilustrira metodama koje koriste policijski časnici u postupcima sa osumnjičenima. Slijedi, zatim, Bittnerova studija o policijskoj diskreciji, u slučajevima uhićenja mentalno oboljelih oso­ba. Na kraju, Lynch, Livingstone i Garfinkel nam prezentiraju tekst o produkciji znan­stvenog znanja, u laboratorijskim uvjetima.U cijelosti, ova antologija je svakako značajan doprinos u suvremeoj sociologiji, posebno među novijim istraživačkim orijen­tacijama. Premda je Coulter na jednom mje­stu sakupio veoma različite tekstove, u sadržajnom smislu, ipak nas generalan do­jam upućuje na ocjenu o zbiru interesantnih empirijskih i teorijskih rasprava. One će sva­kako bitno utjecati na efekte etnometodolo- gijskih istraživanja u području društvenih znanosti, posebno onih sociologijske usmje­renosti. Budući se tu nalazi i spomenuta opširna bibliografija, koja nesumnjivo može olakšati sociolozima snalaženje u području niza posebnih znanstvenih (socioloških) di­sciplina, koje je moguće razvijati i u našim društvenim uvjetima, smatramo poželjnim ovu antologiju nabaviti u našim stručnim knjižnicama. Naročito, stoga, što rasprave o etnometodologiji u našim stručnim publika­cijama, još uvijek nisu zauzele adekvatan prostor. No, vjerojatno će interes prema ovoj tematici jačati, paralelno sa narastajućim kri­tikama i(li) iniciranjem polemika od strane onih sociologa, koje etnometodolozi nazivaju »konvencionalnim« sociolozima. Nezaobila­zan je, ipak, doprinos etnometodologije u onoj mjeri, u kojoj oni nastoje metodologij- ske nivoe raspravljanja isticati kao značajne i nezanemarive po razvoj suvremene socio­logije.Anči LeburićRUPPERT, HANS JÜRGENTHEOSOPHIE — unterwegs zum okkulten ÜbermenschenFriedrich Bahn Verlag, Konstanz, 1993.Studija sociologa i protestanstskog teo­loga H. J. Rupperta: »Teozofija — na putu ka okultnim nadljudima« relevantna je za so­ciologiju religije, sociologiju društvenih po­kreta, pa i ekologiju. Rad je objavljen u »Rheihe apologetische Themen« (R.A.T.), čije si je uredništvo uzelo u zadatak tematiziranje društvenih pojava suprotstav­ljenih kršćanskoj vjeri, jer su autori na sta­novništvu potrebe povjesne analize samoga kršćanstva. Služeći se povjesnom i kritičkom metodom oni su eo ipso na stanovištu suprotstavljenom fundamentalizmu, koji izopćuje povjesnu metodu težeći ka sigur­nom i bezupitnom autoritetu.Za sociologiju religije interesantan je ovakav rad po sebi, jer je teozofija oblik re­ligioznosti, koji odudara od svjetskih religija, a ovaj posebno, kao dijalog teologa s tom novom spiritualnošću. Isključivost i militan- stnost fundamentalizma, koji dovodi do nužnog odnosa religija—politika u teozofiji ima upravo suprotnost — težnju ka jednom interreligioznom pokretu smatrajući da sve religije imaju isti ezoterički prauzrok. Po au­torovom shvaćanju stvaranjem »teozofijskih društava« i njihovim interreligioznim strem­ljenjima nameće se pitanje da li su oni reli­giozni pokreti i kao takvi i društveni pokreti. I napokon, utjecaj što ga je teozofija vršila i vrši na new-age ukazuje na relevantnost pro­mišljanja teozofije, jer su najdublji uvidi u ekologiju također spiritualne naravi.Teozofija se ne zadovoljava s onim što filozofija, metafizika i teologija iskazuju o Bogu, svijetu i čovjeku već se želi vjerova­njem izdići višim oblicima spoznaje istine. Ruppert naglašava da u tom smislu postoji široka struja kršćanske teozofije od aleksan- drijskih crkvenih otaca preko Hildegard von Bingen, Jakoba Böhmea sve do F. von Baa-108RECENZIJE I PRIKAZIdera, Schellinga, ruskog sofiologa Vladimira Solowljeva, Nikolaja Berđajeva i Sergija Bul­gakova. Međutim — po autorovom mišljenju— moderna »teozofska društva« nastala bez biblijskoga korijena u 19. i 20. st., na tlu no­vovjekovnog okultizma i spiritualizma mogu se nazvati samo »pseudoteozofija«. Razlikovanje teozofskog okultizma od kršćanske teozofije svakako je primjereno pojmu, jer na moderna »teozofska društva«, ponajprije nastala u SAD, utječu istočnjačke religije, pa ih, osim Rupperta i drugi autori nazivaju »anglo-indijska teozofija«. U dvje­ma teozofijama »fundament« nije isti. Međutim, ulaženje u probleme povjesnom metodom — za koju se autor zalaže — i koja jedino omogućava pronicanje u bit svakog fundamentalizma, nikako nije jasno zašto bi se suvremena teozofija nazivala »pseudoteo­zofija«. U povjesnom ispoljenju ona može biti i »anglo-indijska teozofija«, razlikovvati se od kršćanske teozofije, ali još uvijek ostaje teozofija. Teozofiju ne zadovoljavaju filozo­fijski, metafizički i teologijski iskazi, jer kako je još Blavatsky naznačila ona je »treći put« između etablirane znanosti i tradicionalnih religija. Određenjem »trećeg puta« razlikovanje teozofskog okultizma i kršćan­ske teozofije ostaje u domeni interteoloških dijaloga.»Treći put« postaje interesantan za so­ciologiju ukoliko definitivno oslobađa od od­nosa religija—politika na svojim transcen­dentalnim pretpostavkama. Transcendental­ne pretpostavke »trećega puta«, a izvan in- terteologijskih rasprava, odnose se ne samo na sociologiju religije već i na sociologiju društvenih pokreta. Izlazište teozofije da sve religije imaju zajednički ezoterički korijen i time nastojanje na jedinstvenoj svjetskoj re­ligiji je sinkretički orijentirani pokret sa samorazumljivom tolerancijom. Time je teo­zofija »interreligiozni pokret«, koja samim pretpostavkama isključuje netolerantnost fundamentalističkih zasnivanja teokratskih država. Ruppert kao prvenstveno teolog, a onda sociolog tvrdi, da razgovori teozofa sa kršćanstvom i židovstvom nisu obavljeni pa da se ne može govoriti o »interreligioznim pokretima« već samo o »parareligioznim po­kretima«. Nama izgleda da se postekumenij-ski interreligiozni razgovori i interreligioz- nost teozofije bitno razlikuju upravo na on­tološkim pretpostavkama »trećega puta«. Put iznad tradicionalnih religija i ekumenij- ski dijalozi razlika je teozofijskoga monizma i razlikovanje Boga Stvoritelja i stvorenoga— čovjeka i svijeta. Teozofijsko »tajno uče­nje« svodi se na jedinstvo svijeta, čovjeka i boga — boga kao životne »snage« — »Brah­mana/Par abrahmana« njegove aktivne priro­de i faze mirovanja — pralaya. Teozofijski monizam za čovjeka znači gnostičko učenje njegovog obogotvaranja u samospoznaji. »Okultni nadčovjek« je čovjek-bog u samo­spoznaji, u dosizanju jedinstva sa »životnom snagom«, u poimanju kozmogeneze. Naći »antahtaranu« — most düge, između ener­gije najviše hijerarhije i ljudske osobnosti smisao je izbavljenja. Čovjek je Bog u stanju razvitka okultnim uviđajima u bit istine. Stvaralačko nastojanje između nižeg anali­tičkog znanja i viših mogućnosti mišljenja ozbiljuje se meditacijskim tehnikama. Koz- mogeneza upućuje da u »manventuri« posto­je »planetrani logosi« u svojih sedam utjelov­ljenja, a Sunčev je logos Bog našeg sistema. Sunce mišljeno kao duševni i duhovni orga­nizam, dakle astrološki, a ne stronomski. Krist se poima kao »avatar« u astrološkom razdoblju »Ribe« ne da bi nas oslobodio gri­jeha nego da bi nam pokazao put vlastitog samoozbiljenja u samospoznaji isamobogotvorenju — na putu u »okultnognadčovjeka«. U kozmogenezi, u astrološkom smislu, dolazi »novo vrijeme« vrijeme»Vodenjaka« a za to se vrijeme očekuje inovi Krist (Baileys).Iz razumljivih transcendentalnih i teo- logijskih pretpostavki »treći je put« za kršćanstvo neprihvatljiv. To ujedno znači da jedan interreligiozni pokret kao — uvjetno rečeno — pokret mira, koji raskida odnos religija—politika ne dolazi u obzir za vjerni­ke tradicionalnih religija. Autor će, stoga, upućivati na one autore koji o teozofiji go­vore kao o »neopoganizmu«. Kao sociolog, a sa stanovišta teologije, Ruppert govori o »pseudoteozofiji«, pseudoreligioznim pokre­tima«, o »neopoganizmu«.Ostati na putu između militantnog vjer­skog fundamentalizma i veze religija—poli­109RECENZIJE I PRIKAZItika, s jedne strane, a s druge strane, suprot­staviti se interreligioznim pokretima stvara znatne metodološke poteškoće. One se od­nose na »treći put« i onda kada se on odnosi na nadvladavanje etablirane znanosti.Etablirana znanost pripada Moderni i po svojoj je prirodi mehanicističko materija­listička i ateistička. Ta znanost utemeljena na Prosvjetiteljstvu i njemu pripadajućem shvaćanju racionalnosti otvorila je pukotinu »vjerovanja« i »znanja«, protjerala religiju u privatnu sferu građana. Dvojstvo istine: vjer­ska i znanstvena nikada nije do kraja zadovo­ljavalo niti etabliranu znanost, niti tradicio­nalne religije. U materijalističko-znanstve- nom svjetonazoru, u svijetu Moderne, vjera u Napredak supstituirala je vjerske istine — »kršćansku teozofiju«. Stupanjem Moderne u krizu, a posebno ekološkom krizom svijeta, uspostavlja se pluralizam post-moderni- stičkih svjetonazora. Teozofijsko učenje o »antarkarani« — stvaralačkom nastojanju između nižeg analitičkog znanja i viših mogućnosti mišljenja utječe na samorefleksi- ju znanosti o svojim granicama u new-ageu. New age — »novo doba« nadvaldavanje je etablirane znanosti u smislu »trećega puta«. Promijenjeni svjetonazor u poimanju čovjeka i prirode pretpostavka je posljednjih spiri- tualnih uvida u ekologiju. Tradicionalne re­ligije — u ovom slučaju kršćanska — sukob­ljavaju se sa »trećim putem« i tako se nalaze u metodičkim neprilikama jer se ne mogu zadovoljavajuće nositi niti sa materijali­stičko-znanstvenom ateističkom kulturom, a niti sa znanošću o »antahkarani«.Sa stanovišta teologa — u ovom slučaju autora — stoga se teozofija iskazuje kao »pseudoteozofija«, a »tajna znanost« o jedin­stvu čovjeka svijeta i Boga kao »neopogani- zam«.Ezoterički korijeni svih religija, barem u priznavanju primata duhovnosti čovjeka, nužno se sukobljavaju i sa etabliranom zna­nošću i sa tradicionalnim religijama. Smjera- nje teozofije, a posebno new-agea, na tran­sformaciju čovjeka, na okultnu samospozna- ju svojega o ogotvorenja postaju tako — u očima autora — »put ka okultnim nad­ljudima«.Svaka tradicionalna religija sukobljava se i sa Modernom i sa »trećim putem«. Tra­dicionalna religija nalazi se u teškoćama na- stalima iz krize Moderne: fundamentalistički militantna nepovjesnost, s jedne strane, a s druge strane, tolerantnost jedinstvene svjet­ske religije obogtorenjem čovjeka u jedinstvu čovjeka, svijeta i Boga.Studija je autora vrlo instruktivna jer nam pokazuje da i bez namjere ka militan- tnosti kritike »okultnog nadčovjeka« počiva na tradicionalnom religijskom »fundamen­tu«. Stoga će Ruppert i ocijeniti put Moder­ne do »pseudoteozofije« kao put od »seku­larnoga utopizma« do »mističnog utopizma«.Blaženka Despot110

Ruppert, Hans Jürgen, Theosophie – unterwegs zum okkulten Übermenschen

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia