Anči Leburić

Leburić, Anči

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIšto su: razlozi izbjeglištva i način napuštanja prebivališta, ocjena smještaja i pomoći, od­nos Zagreba i drugih sredina primitka prema izbjeglicama i prognanicima, psihičko stanje prognanika, pitanje povratka i pitanje budućeg života Hrvata i Srba na istom pro­storu Hrvatske.Sto se tiče psihičkog raspoloženja izb­jeglica na pitanje »Kako se sada osjećate?« bile su ponuđene tri mogućnosti odgovora:1. potpuno sam slomljen čovjek i ne vjerujem da ću više normalno živjeti,2. teško sve ovo podnosim, ali se na­dam da ću opet moći normalno živjeti i3. najgore je prošlo i vjerujem da ću ubrzo normalno živjeti.Za prvu mogućnost opredijelilo se 17,8 posto ispitanika što znači da oni sebe vide kao potpuno slomljene ljude, bez vjere u budućnost. Za drugu mogućnost izjasnilo se 55,5 posto izbjeglica, a to će reći da su se oni pomirili s položajem u kome su se našle i nadaju se da će se iz toga izvući. I najzad, za treći modalitet optiralo je 26,5 % anketi­ranih za koje bi se moglo reći da su umjereni optimisti koji vjeruju da je najgore prošlo i da skoro dolaze bolji dani.U vezi s pitanjem o budućem (su)životu Hrvata i Srba na zajedničkom prostoru Hrvatske 33,7 % ispitanika smatra da oni neće moći živjeti zajedno i da će se morati naći način kako živjeti odvojeno. Ako se ima u vidu da je riječ o ljudima koji su neposred­ni stradalnici od srpskog terorizma onda je taj postotak mogao biti i veći. Nešto više od trećine (38,25%) dopušta mogućnost poslije­ratnog zajedničkog života tamo gdje nije bilo krvoprolića i nasilja, dok je svaki peti (24,4%) ispitanik svjestan velikih teškoća u vraćanju međusobnog povjerenja, ali vjeruju da će uspostava mira i demokratskih institu­cija ipak omogućiti zajednički život.Na kraju, recimo da je autor Milan Mesić sa svojim suradnicima napravio vrlo interesantno i inicijalno sociološko iskustve­no istraživanje o izbjeglicama/prognanicima koje neće moći biti zaobiđeno u sljedećim sličnim istraživanjima. A tih istraživanja tre­balo bi biti više s obzirom na činjenicu da suse mnoge okolnosti bitno promijenile u od­nosu na vrijeme provođenja ovog istraživa­nja, kao i na činjenicu da će »fenomen izb­jeglica« biti daleko dugoročniji i kompleksni- ji nego što se u početku mislilo.Zoran MalenicaJeff CoulterETHNOMETHODOLOGICAL SOCIOLOGYAldeshot (Great Britain), Edward Elgar Publishing, 1990., XIII + 562 pp. + Bibliography (sastavili: B. J. Fehr i J. Stetson, uz suradnju Y. Mizukawa)Krajem šezdesetih godina našeg sto­ljeća rasplamsavala se kritika funkcionaliz- ma, posebno onog sociološkog, koji je u značajnoj mjeri dominirao skoro puna dva desetljeća. Doduše, on ne zamire ni tada (čak kasnije ponovno oživljava u formi neo- funkcionalizma), ali aktualizira se niz drugih socioloških orijentacija, kao npr. simbolički interakcionizam, etnometodologija i dr. Prije skoro tri desetljeća, američki sociolog harold Garfinkel, objavljuje »Studije iz etnometo- dologije« (1967.), utemeljujući tako novu teorijsku orijentaciju. Taj poticajni rad bio je zbirka tekstova, koji su nastali tijekom pede­setih, te u ranim šezdesetim godinama. Djelo je izazvalo brojne nesuglasice, ali i nerazumijevanje Garfinekovog pokušaja da na sistematičan način spozna temeljne odlike sociološkog istraživanja. Ipak, u to doba, au­tor je utjecao na formiranje plodnih (kumu­lativnih) empirijskih i teorijskih istraživanja, ne samo u sociologiji, već i u srodnim društvenim znanostima, kao što su psiholo­gija, lingvistika, socijalna antropologija i dr.Impresije o dometu i zamasima u etno- metodologiji za posljednih dvadesetak godi­na, potvrđuje nam i studija Jeff Coultera,106RECENZIJE I PRIKAZIpod naslovom »Etnometodologijska sociolo­gija« (1990). Možemo je smatrati svoje­vrsnom antologijom u kojoj je Coulter selek­tirao tekstove, kojima se na ubjedljiv način svjedoči o širenju interesa za ovom teorij­skom orijentacijom, ali nas upućuju i na istraživanja koja neki autori imenuju kao »konverzacijsko-analitička«. Ista su, naime, do danas bila relativno nepristupačna, pa stoga i nepoznata. Tu je i bibliografija koju su sabrali tim povodom slijedeći autori: B. J. Fehr, J. Stetson i Y. Mizukawa. Oni su, nai­me, prezentirali iscrpan popis od 1400 samo­stalnih citata, na pet različitih jezika.Antologija je podijeljena u tri dijela. U prvom dijelu nalaze se tekstovi koji tretiraju temeljnu problematiku vezanu uz etnometo- dologijsku sociologiju. Prvi tekst odnosi se na prethodno navedeno djelo Garfinkela, u ko­jem on implicira distinkciju između konven­cionalnih koncepcija o normama ponašanja i normama prava, kao konstitutivnih obi­lježja praktičnih akcija. Zatim slijedi kontro- verzna, ali plodna rasprava Garfinkela i Sacksa. Tu se demonstriraju načini s pomoću kojih indeksirana ili kontekstualna (logička) varijabilnost praktičnih akcija, utječe anali­tički (u metodološkom smislu) na našu po­zornost spram situiranja organiziranog sva­kodnevnog ponašanja, kao i zdravorazum- skog zaključivanja i ponašanja, koje je u osnovi stvaranja (i razumijevanja) socijalnih akcija i aktivnosti. Slijedeće poglavlje tretira metodologijske aspekte tzv. konverzacijske analize. Navodeći izvore i korijene takvih analiza, Sacks nastoji uvjerljivo dokazivati da sociološka deskripcija ne bi smjela zaposta­viti zdravorazumske momente, na čijim osnovama članovi društva kreiraju deskrip­tivne kategorije. Takve i slične teze, dopu­njuju se i dalje razvijaju u poglavljima Zim- mermana i Pollnera, koji demonstriraju tvrd­nju prema kojoj se koherentno razumijeva­nje praktične akcije mora neizbježno teme­ljiti na empirijskom istraživanju »svjetovnog zaključivanja«, te na konstruiranju obilježja svakodnevnog (uobičajenog) ponašanja. Me- todologijski i konceptualni problemi, tretira­ni u ovom prvom dijelu antologije, eksplicit- no se ilustriraju u Wiederovoj zanimljivoj et­nografiji kontekstualnih rekvizita, na osnovukojih se vrši upotreba, ali i praktično za­ključivanje među osobljem i prolaznicima kroz jednu gostionicu na putu do Los Ange- lesa.Drugi dio antologije u cijelosti je po­svećen tzv. konverzacijskoj analizi. Načelno, tekstovi se nadovezuju na metodološke i teo­rijske navode iz prvog dijela antologije, ali se istovremeno prezentiraju intrigantniji uvi­di u razloge ili uzroke narastanja (interesa) i razvijanja etnometodologijske orijentacije, te njenog bavljenja tematikom upotrebe je­zika, kao i aspektima socijalne interakcije. Tako Turner, u svojoj diskusiji o radu J. L. Austin i teoriji govornog akta, jasno na­glašava etnometodologijski interes za govo­rom i interakcijskim djelovanjem. Autor za­ključuje da takav interes ne proizlazi iz ne­kog programatskog interesa »jezika per se«, već da se tu radi pretežno o dokazivanjuu teze prema kojoj upotreba jezika i interakci­ja (koju ona stvara) su vjerojatno prvobitno sredstvo (uopće) kreiranja socijalne akcije i aktivnosti unutar ljudskog društva. Tekstovi koje je odabrao Coulter u ovom dijelu, pri­kazuju veoma širok raspon analitičkih i real­nih problema, koji se javljaju u primjeni tzv. konverzacijske analize. Tu se posebno ističu Sacksov pionirski rad o kategorijalnim apa­ratima, zatim solidna Schegloffova analiza o začecima i tokovima, konverzacije, te konačno, izuzetno vješta Jeffersonova ekspli­kacija interakcijskih »managementa«. Moguće je ocjenjivati da većina ovdje pre­zentiranih tekstova otkriva bogatstvo, ali i ri- goroznost tzv. konverzacijske analize. Osim toga, što je možda i najvažije u razvoju jedne teorijske orijentacije, ovdje se eksplicitno ukazuje na otvorene mogućnosti i perspekti­ve u čijem kontekstu bi se mogla oformiti jedna, kako tvrde Schegloff i Sacks, »natura- listička, opservacijska disciplina koja rigoroz- no, empirijski i formalno opisuje detalje so­cijalne akcije(a).«U trećem dijelu antologije sakupljeni su različiti tekstovi, u kojima etnometodolozi prezentiraju interesantne rasprave. Tu je objavljeno Sharrockovo izlaganje o proble­matici primjene znanja i logičke kategoriza­cije; zatim Atkinsonova diskusija o načinima,107RECENZIJE I PRIKAZIuz pomoć kojih etnometodologija pridonosi našem razumijevanju pravovaljanog za­ključivanja, koristeći se opisima interakcija koje se razvijaju u sudnicama. Naročito inte­resantna je Sacksova rasprava na temu insti­tucionaliziranog znanja, njegove kategoriza­cije, te praktičnog rada, a koje autor ilustrira metodama koje koriste policijski časnici u postupcima sa osumnjičenima. Slijedi, zatim, Bittnerova studija o policijskoj diskreciji, u slučajevima uhićenja mentalno oboljelih oso­ba. Na kraju, Lynch, Livingstone i Garfinkel nam prezentiraju tekst o produkciji znan­stvenog znanja, u laboratorijskim uvjetima.U cijelosti, ova antologija je svakako značajan doprinos u suvremeoj sociologiji, posebno među novijim istraživačkim orijen­tacijama. Premda je Coulter na jednom mje­stu sakupio veoma različite tekstove, u sadržajnom smislu, ipak nas generalan do­jam upućuje na ocjenu o zbiru interesantnih empirijskih i teorijskih rasprava. One će sva­kako bitno utjecati na efekte etnometodolo- gijskih istraživanja u području društvenih znanosti, posebno onih sociologijske usmje­renosti. Budući se tu nalazi i spomenuta opširna bibliografija, koja nesumnjivo može olakšati sociolozima snalaženje u području niza posebnih znanstvenih (socioloških) di­sciplina, koje je moguće razvijati i u našim društvenim uvjetima, smatramo poželjnim ovu antologiju nabaviti u našim stručnim knjižnicama. Naročito, stoga, što rasprave o etnometodologiji u našim stručnim publika­cijama, još uvijek nisu zauzele adekvatan prostor. No, vjerojatno će interes prema ovoj tematici jačati, paralelno sa narastajućim kri­tikama i(li) iniciranjem polemika od strane onih sociologa, koje etnometodolozi nazivaju »konvencionalnim« sociolozima. Nezaobila­zan je, ipak, doprinos etnometodologije u onoj mjeri, u kojoj oni nastoje metodologij- ske nivoe raspravljanja isticati kao značajne i nezanemarive po razvoj suvremene socio­logije.Anči LeburićRUPPERT, HANS JÜRGENTHEOSOPHIE — unterwegs zum okkulten ÜbermenschenFriedrich Bahn Verlag, Konstanz, 1993.Studija sociologa i protestanstskog teo­loga H. J. Rupperta: »Teozofija — na putu ka okultnim nadljudima« relevantna je za so­ciologiju religije, sociologiju društvenih po­kreta, pa i ekologiju. Rad je objavljen u »Rheihe apologetische Themen« (R.A.T.), čije si je uredništvo uzelo u zadatak tematiziranje društvenih pojava suprotstav­ljenih kršćanskoj vjeri, jer su autori na sta­novništvu potrebe povjesne analize samoga kršćanstva. Služeći se povjesnom i kritičkom metodom oni su eo ipso na stanovištu suprotstavljenom fundamentalizmu, koji izopćuje povjesnu metodu težeći ka sigur­nom i bezupitnom autoritetu.Za sociologiju religije interesantan je ovakav rad po sebi, jer je teozofija oblik re­ligioznosti, koji odudara od svjetskih religija, a ovaj posebno, kao dijalog teologa s tom novom spiritualnošću. Isključivost i militan- stnost fundamentalizma, koji dovodi do nužnog odnosa religija—politika u teozofiji ima upravo suprotnost — težnju ka jednom interreligioznom pokretu smatrajući da sve religije imaju isti ezoterički prauzrok. Po au­torovom shvaćanju stvaranjem »teozofijskih društava« i njihovim interreligioznim strem­ljenjima nameće se pitanje da li su oni reli­giozni pokreti i kao takvi i društveni pokreti. I napokon, utjecaj što ga je teozofija vršila i vrši na new-age ukazuje na relevantnost pro­mišljanja teozofije, jer su najdublji uvidi u ekologiju također spiritualne naravi.Teozofija se ne zadovoljava s onim što filozofija, metafizika i teologija iskazuju o Bogu, svijetu i čovjeku već se želi vjerova­njem izdići višim oblicima spoznaje istine. Ruppert naglašava da u tom smislu postoji široka struja kršćanske teozofije od aleksan- drijskih crkvenih otaca preko Hildegard von Bingen, Jakoba Böhmea sve do F. von Baa-108

Jeff Coulter, Ethnomethodological Sociology

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia