Aleksandar Štulhofer

Štulhofer, Aleksandar

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIDražen LalićTORCIDA: POGLED IZNUTRAA. G. Matoš, Zagreb, 1993,336 str. s prilozima.Iako moram priznati da s nogometom nemam baš nikakve veze, doktorska diserta­cija splitskog sociologa Dražena Lalića (1960.), sada objavljena u vizualno pri­vlačnom džepnom izdanju, po mom je sudu jedna formalno i sadržajno poučna knjiga.Kriza nogometnog sporta, mjerljiva pa­dom broja posjetitelja, dobrim je dijelom i posljedica rastućeg nasilja navijačkih skupi­na, kolektivne agresije (usp. Buford, B. /1992/ Among the Thugs, New York.) koja ukida ulogu stadiona kao mjesta na kojem se otac i sin — kao, uostalom, i u Lalićevoj biografiji — zbližavaju, podučavaju i međusobno otvaraju. (Američki su očevi tu sretniji jer je baseball još uvijek »siguran« sport.) Propitujući fenomen »Torcide«, Lalićeva se studija tako bavi onime što Jack Katz (Seductions of Crime, New York, 1988.) zove »zavodljivošću nasilja« — razot­krivajući združivanje u avanturi (simboličnog- i-stvamog) nasilja kao temeljni smisao navi­jačke mobilizacije, te »vrhunac navijačke ek­spresije«.Na Lalića, kao sociologa subkulture (usp. Lalić, D., Leburić, A i N. Bulat /1991/ Grafiti i subkultura, Split.), metodologija ostavlja daleko jači utisak od teorije. U tom smislu, temeljna zamjerka ovoj knjizi proi­stječe iz »bezopasnog« tretiranja teorijskih modela (str. 32—45); nedostatak operacio­nalizacije (koja bi doprla do razine hipoteza) čini sva četiri modela, koja autor ukratko predstavlja, nedovoljno iskorištenima. Ni opširnije pozivanje na subkulturni model — kojem je Lalić očito ponajviše sklon — ne uspijeva zaobići uobičajenu uopćenost. Također, Lalićevom modeliranju nogometne subkulture kao ritualizirane konstrukcije ado- lescentskog identiteta nedostaje čvršće soci- jalno-psihološko utemeljenje, kakvo se,primjerice, može naći kod Richarda Parkera (Bodies, Pleasures, and Passions, Boston,1991.). Možda bi, pri tome, od koristi bio i pregled sociobiološke literature o agresivno­sti i evolutivnoj koristi koju je zajednica nekoć mogla imati od »kontroliranog« (ri- tualiziranog) uvježbavanja nasilnosti mladih članova.Iz navedenih nedostataka proističe, čini mi se, i »preskromna« težišna hipoteza knji­ge prema kojoj je nogometno nasilje u nas »prije svega uvjetovano drastičnim međuna­cionalnim i političkim napetostima« (str. 54.). Tu će pretpostavku, u skladu s očekiva­njem čitatelja, Lalić u zaključku otpisati kao bitno ograničenog dosega, ustvrdivši da je »vrhunac (nogometnoga) rituala« nasilje kao takvo — bilo ono ispolitizirano ili ne (usp. str. 268 i 279).Prije no što se pozabavim brojnim vrli­nama Lalićeve knjige (i krenem s pohvala­ma), moram uputiti još dvije zamjerke. Prva je marginalna i odnosi se na nesklad između sadržaja jednog letka i komentara kojim je popraćen (usp. str. 350). Druga je ozbiljnija i tiče se nekih teorijskih i praktičnih impli­kacija Lalićevog istraživanja. Naime, zadržimo li se na zdravorazumskom povezivanju (o kojeme govori i sam autor — usp. str. 122 i 275) kreiranja identiteta kroz čin nasilja i kulturnog stila radničke klase, onda nam Lalićeva tvrdnja da se navijači re­grutiraju iz svoh društvenih slojeva još ništa ne govori. Ipak, problem je dublji od toga. Iako Lalić (str. 123) »srednji sloj« identificira kao dominantnu društvenu nišu iz koje se re­grutiraju navijači »Torcide«, njegovi podaci sugeriraju drukčiji zaključak (usp. str. 121— 2.).Sto se pak vrlina ove studije tiče, pro­stor bitno ograničava njihovo izlaganje. Kre­nimo s metodološke strane. Lalić ispisuje sjajno poglavlje o osobinama i važnosti kva­litativnog istraživačkog instrumentarija (str. 57—82), kojeg će u narednim poglavljima spretno (i neortodoksno) dopuniti »pozitiv- nijim«, kvantitativnim metodama; usp. ra­spravu o strukturi navijačke skupine. Tih dvadesetipet stranica na kojima se — pod postmodernističkim naslovom »Blizina pruža103RECENZIJE I PRIKAZIočaravanje pogledu« — rasprvlja o dobrim i lošim stranama promatranja s učestvova­njem, valjalo vi staviti na popis seminarske literature za sve studente koji moraju »proći« kroz metodologiju društvenih istraživanja.Sljedeća važna odlika Lalićeve studije jest elegantna sistematizacija koja mu, »dražima« sudioničkog promatranja i empa- tiji usprkos, osigurava objektivnost. Argu­mente tome u prilog ponajbolje sažimlju poglavlja »Struktura navijačke grupe Torci- de« i »Navijački ritual«. Rasprava o hijerar­hiji unutar navijačke skupine, tipovima navi­jača, oblicima grupne komunikacije, te živo­pisna analiza navijačkog rituala — njegove ikonografije, zvukovlja i tjelesnosti — pružaju detaljnu sliku navijačke subkulture, koja je temelji uvjet ne smao za sociološko razumijevanje fenomena navijačkog nasilja već i za odgovarajuću društvenu akciju. (U tom je kontekstu zanimljivo da, prema Lalićevim nalazima, tek jedna trećina navi­jača drži ishod nogometne igre najhitnijim razlogom za odlazak na stadion.).Posljedni dio knjige sadrži originalan uvod u političku ekonomiju mladenačkog nasilja. Inzistiranjem na preciznoj uspored­noj analizi političkih i navijačkih zbivanja na prijelazu iz 80-tih u 90-te godine, te ocrtom kratke ali burne romanse hrvatskih navijača s HDZ-om, Lalić predlaže svojevrsno resour­ce mobilization tumačenje. Povoljni situacij- ski elementi (kao što je političko stigmatiziranje), pomažu navijačima da brže, jasnije i nasilnije prepoznaju žrtvu. Budući da je ritualizirano kolektivno nasilje uvijek u potrazi za »neprijateljem«, svako izvanjsko obilježavanje »nas« i »njih« nova je prilika za svetkovinu.Posljednje poglavlje (»Torcida živi i bez baluna«), glasan iskaz Lalićeve sociološke imaginacije, donosi dva važna razmatranja. Dok prvo uglavnom gleda unatrag, uzimajući za predmet značajnu ratnu aktivnost članova »Torcide«, drugo nastoji naslutiti buduću di­namiku navijačkog nasilja 'u Hrvatskoj. Ako vas zanima jesu li mogući ozbiljniji unutar - hrvatski navijački sukobi — hoće li, primje­rice, navijači istarskih klubova imati nevoljana gostovanjima — pročitajte dvanaest za­ključaka (str. 272—84) kojima Lalić završava svoje empirijsko istraživanje. Ondje je ponuđena većina potrebnih informacija.Vrijednost knjige »Torcida: pogled iz­nutra« iskazuje se, naposlijetku, i u obilju li­kovnih priloga (usp. dnevni raspored »Torci­de« na dan utakmice, str. 157—8.), posebice onih fotografskih koji bi mogli poslužiti kao začetak u nas potpuno zanemarene »vizual­ne sociologije«.Ne dovodeći u pitanje zadovoljstvo i ponos »Torcide« koja je, nakon Bad Blue Boysa (usp. Fanuko, N., Magdalenić, I., Ra­din, F. i Z. Zugić /1991/ Zagrebački nogo­metni navijači, Zagreb.), dočekala svoju mo­nografiju, sklon sam tvrdnji da je najviše ipak dobila naša sociologija. Prije svega, smanjiva­njem zaostatka u razumijevanju složenih veza između mikro i makro razine sociološke analize.Aleksandar ŠtulhoferMilan MesićOSJETLJIVI I LJUTI LJUDI — HRVATSKE IZBJEGLICE I PROGNANICIUred za prognanike i izbjeglice Vlade Republike Hrvatske i Institut za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb1992. g.Kada je neko društvo suočeno s ratom može se reći da se nalazi u nekoj vrsti izvan­rednog stanja. Mnogi normalni i uobičajeni tokovi i procesi društvenog života naglo su narušeni i dovedeni u pitanje. Ljudi se suočavaju s iznimnim situacijama koje ih eg­zistencijalno, fizički i duhovno, iscrpljuju. Po­red pojedinačnih, neposrednih trpljenja i muka i ostali pripadnici nacionalnih i104

Dražen Lalić, Torcida: Pogled iznutra

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia