Marijan Kilić

Kilić, Marijan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZI/E I PRIKAZIsto otvorena scena za široki spektar stavova i mišljenja? Odgovor na ovo pitanje kada se radi o SAD, usko je vezan uz prvi amandman (koji spreča­va kongresu poduzimanje bilo kakvih akcija koje bi u sebi uključivale ogra­ničavanje slobode štampe. Stoga su masovni mediji, izuzmemo li ograni­čenu kontrolu od sitrane državnih su­dova, nesputani u korištenju vlastite moći. To uključuje slobodu podrške ili kritike vladine politike i filozofije bilo namjerno ili nenamjerno, te po­dršku ili šutnju u odnosu na proble­me pojedinih interesnih grupa. Tako to stoji u američkom ustavu. U praksi je situacija ponešto drugačija. 0 tom problemu govori prilog »Pentagon pa­pers case«, koji predstavlja dio par­nice koja se vodila između »New York Timesa« i američke vlade oko pitanja korištenja nekih povjerljivih podata­ka o vanjskoj politici SAD u toku vi­jetnamskog rata. Iako je na pitanje da li vlada može štampu spriječiti u objavljivanju materijala koji se odno­se na sigurnost nacije, federalni sud izrekao svoje »ne«, događaji u praksi išli su drugim tokom.Nakon nekoliko »vrućih« članakao istoj problematici, zbornik završava raspravom o utjecaju velikih multina­cionalnih komunikacijskih sistema na politilku i političke stavove drugih ze­malja. John C. Merrill i Herbert I. Schiller pišu o itri najveće američke TV stanice, ABC, NBC, CBS, novin­skim agencijama Associated pressu i UPI-u, kao o izvoznicima američkog političkog mišljenja u Evropu i ze­mlje Trećeg svijeta.Na kraju treba reći da zbornik »Media power im politics« predstavlja izuzetno interesantnu studiju, -koja ni­zom teoretskih ali i »empirijskih« na­pisa, čitaocu daje uvid u veći dio po­litičke svakodnevice Sjedinjenih Ame­ričkih Država. Za buduće čitaoce jedi­ni problem mogli bi predstavljati neki specifični izrazi iz američkog politič­kog života s kojima smo i mi, želeći ih prevesti, imali popriličnih proble­ma. Međutim, osnovne teze ove knji­ge, dovoljno su jasno i eksplicitno izražene.Bojan LuncerMuradif KulenovićOTKRIVANJENESVJESNOGGRADITELJI PSIHOANALITIČKIH TEORIJASuvremena misao, Zagreb, 1988, str. 367+5Ono što je odvajkada zanimalo ljude svih epoha bilo je pitanje ljud­skog življenja; pitanje samog čovjeka, njegova psihičkog ustrojstva i odnosa s drugim ljudima; pitanje istine, sre­će i samog smisla da se nastavi život, a svakako time da se spozna cjeloku­pno ustrojstvo bića spoznatog na dvo­jak način: Ikao biološke i psihološke jedinke. Prema tome postojala su i irazmimoilaženja u spoznaji, te su na različite načine pridavani atributi čo­vjeku, ovisno o ustrojstvu same spo>- znaje i primarne odrednice, koje su važne za njegovu karakterizaciju. Do jednog jedinstvenog pogleda i razu­mijevanja nije došlo, što uvijek osta­vlja perspektive novim generacijama da se iznova vraćaju na vječna pita­nja smisla, težnje, istine i sreće čo­vjeka. Ono s čime bi se većina ljudi219RECENZIJE I PRIKAZIsložila je to da »sreća ne nastaje od posjedovanja mnoštva (dobara), nego od toga kakvo je duševno stanje.«*Upravo spoznavanje ukupnog du­ševnog stanja je iznova pokrenulo no­ve znanstvene teorije, a među njima i psihoanalitičku, Ikoja se javlja na prijelazu iz XIX. u XX. st. — u mno­go čemu prijelomnog doba za nove spoznaje kako prirodnog svijeta, tako i samog ljudskog roda. Psihoanaliza nastaje kao artikulacija svih čovjeko­vih težnji da se spozna on sam u tota­litetu odnosa kako sa samim sobom, tako is drugim ljudima i odnosom prema prirodi.Kada se pitamo za nastanak neke znanstvene iteorije, nemoguće je izos­taviti pitanje njenih izvora. Za izvore psihonalize i sam njen nastanak, u cjelini mogli bismo reći da je to cje­lokupno bogatstvo kulturnog naslje­đa. No, pri tome, uvijek je uputno na­pomenuti i različitu specifikaciju sa­mih izvora za lakše praćenje i upozna­vanje sa samom znanošću.Ako govorimo o psihoanalizi i nje­nim izvorima, nemoguće je zaobići Beč toga vremena, koji je predstav­ljao vrelište ideja i genijalnih ljudi, »Duh vremena« — ozračje sveukup­nih zbivanja u umjetnosti, literaturi, glazbi, filozofiji, medioini i drugim znanostima, kao i određenu židovsku tradiciju projektiranu kroz germanski duh. Dakako, i društvene faktore koji odražavaju sveukupan odnos tih zbi­vanja. No, pođimo redom i sljedimo autorova razmišljanja i viđenja psiho­analize i psihoanalitičkog pokreta.Knjiga Muradifa Kulenovića je koncipirana od četiri velika poglavlja s uvodom i završnom napomenom au­tora (što predstavlja svojevrstan ku­riozitet: svako poglavlje prati doslo­vno stvaraoce psihoanalize i njihoveosobine); Izvor psihoanalize, Začetni­ci, Odmetnici i Sljedbenici. Autor se, prilazeći svakome psihoanalitičaru, stavlja u poziciju terapeuta, da bi sa­gledao njegovu cjelokupnu ličnost, a nit koja se provlači kroz knjigu i spa­ja sva poglavlja u cjelinu jest izvor psihoanalize ili Sigmund Freud. Ta­kvo polazište ima dvoznačan karakter: autor je htio istaći Freuda kao naj­važnijeg i onoga koji predstavlja te­melj ove znanosti i, drugi, autor je zanemario izvorište psihoanalize, a to su različiti faktori koji predstavljaju podstrek za razvoj psihoanalitičke te­orije i prakse. Nedvojbeno je da se u jednoj ličnosti ili predmetu traži po­lazna točka, koja će nam omogućiti praćenje samog toka zbivanja, ali to ima povratan utjecaj tako da zanema­rimo i ostale značajne nosioce samog učenja i predmeta. Takav način ogle­da se i u osmišljavanju pojedinih po­glavlja. (Izvor, Začetnici).Autor razdjeljujući pojedina po­glavlja i hoteći pratiti najznačajnije predstavnike psihoanalitičkog pokre­ta, povezuje imena samih predstavni­ka s njihovim najznačajnijim djelimaili bitnim karakteristikama. No, pri temeljitijem uvidu u takav način ka­rakteriziran ja vidimo da to nije i je­dina autorova zamisao. Prateći rad i život nosioca psihoanalitičkog pokre­ta, vidimo da su to i neke njihove bit­ne osobine koje su ih nagnale da se posvete psihoanalizi. Gledajući sa psi­hoanalitičkog stajališta, to je i njiho­va karalkterološka osobina koja je do­šla do svoje artikulacije u psihoana­litičkim teorijama, kao npr.: Ernest Jones ili biografija Sigmunda Freuda (129—160), Otto Rank ili mit o rođe­nju heroja (161—184), itd.Freud se, dakako, nalazi na prvom mjestu kao utemeljitelj psihoanalize.* Aristotel: »Nagovor za filozofiju«, str. 109, Naprijed, Zagreb, 1987.220RECENZI/E I PRIKAZIOn u psihoanalitičkom smislu pred­stavlja »oca« prema kome ostatak, »njegova djeca« imaju ambivalentan stav — što je velika umješnost auto­ra da primijeni »motiv oca«, koji pred­stavlja predmet obožavanja, ali isto tako i mržnje njegovih sljedbenika, koji žele zauzeti njegovo mjesto. On je neprikosnoveni autoritet porodice »Sedam prstenova«. Čovjek koji je svjestan svoga genija i velikog rada, koji nemilosrdno kažnjava svoju dje­cu na taj način da im uskraćuje »lju­bav«. On želi da se svakako poštuje, sve treba biti pod njegovom kontro­lom. Tako da isključuje osjećaje, što se i odražava na njegovoj »trening- -analizi«. Sam izbor njegovih bliskih suradnika upućivao je na takav odnos jer su svi oni bili mlađi od njega.No, simptomatično je za psihoa­nalitički pokret da se javlja kada je već dobrano uzdrman konzervativan moral, koji se nalazi u svojoj bijedi, tako da psihoanaliza predstavlja revo­lucionarnu silu ikoja svrgava »veo taj­ni« dvostrukog nazora na svijet, koja brani svoju spolnost, na jednoj stra­ni, a na drugoj brani »čiste« i »nevi­ne« odnose između spolova. Temeljno pitanje koje uvijek zabrinjava treba­lo bi se postaviti na ovaj način: ako su psihoanalitičari skinuli veo tajni čovječih zabluda i sukobili se s »isti­nom«, zašto su zadržali pravo prven­stva nad »istinom«, što se najbolje izražava u ličnosti Sigmueda Freuda? Autor nije šire objasnio socijalni kon­tekst svog vremena, židovsku tradici­ju i sve pravce u umjetnosti i knjiže­vnosti, događaje u medicini koji su bili relevantni za nastanak jednog ta­kvog učenja. Dondkle autor spominje predložak židovskog porijekla ali uz­gredno, tek da bi objasnio kakvi su važni odnosi na liniji dijete-majka, dijete-otac, majka-otac i na jednom mjestu spominje »Talmud« i iz njegacitat što nam služi kao arhetip za aso­cijativnu i interpretativnu metodu: »što on želi da ja čujem« (20). Pošto je većina utemeljitelja psihoanalize bila židovskog porijekla, trebalo se više pozabaviti tim pitanjem. Židovski narod već stoljećima živi na evrop- sikim i svjetskim marginama, odbaci­van — kako zbog svoje ortodoksije, tako i zbog okvirnog miljea vjerske netrpeljivosti, a odjednom nalazi svo­ju artikulaciju u psihoanalizi. Da li je to možda ono »kolektivno nesvje­sno« (251—279), koje se već jednom pokazalo na svjetskoj historijskoj sce­ni i dalje se prikazuje u odnosu Pale stina—Izrael (gledajući sa psihoana­litičkog Jungova stajališta)? Možda je ta upravo novo objavljena istina teži­la destrukciji kulturnog miljea koji ju je potiskivao? Maskulivni tip od­nosa je prevladao u samom odnosu Freud-sljedbenici gdje se jedan auto­ritet smjenjuje drugim (što ima psi­hoanalitičku irelevantnost), a željelo se postići potpuno ostvarenje ličnosti.Prateći život i rad Maxa Eitinge- na (203—222) cioniste po uvjerenju, koji mašta o svojoj pradomovini kao0 »dječačkom i ljudskom idealu«. (217), autor pravi omašku o drugim psihoanalitičarima, koji — iako židov­skog porijekla — nisu imali taj ideal, što se potkrepljuje savršenom adapti- ranošću na germanski duh življenja1 razmišljanja. Ako je to itako, onda je to proturječnost, jer bi samo oni lju­di istih determinirajućih faktora imali iste nazore i uvjerenja, te bi samo je­dan čovjek imao težnju, što proturječi onom prvom. No, povijesne činjenice nam ne dozvoljavaju da to izjavimo, što i sam autor navodi implicite, a u nekim napisima o Freudu iznosi ta- ikvo mišljenje. No, znamo i druge oso­be koje su dolazile iz sličnog miljea Ikao i M. Eitigen. Zašto ne i dvojstvo iz dva različita dkruženja? Ergo, te­221RECENZIJE I PRIKAZIško je sagledati sve determinirajuće faktore, odnosno psihološke determi­nante, ali uvijek moramo biti svjesni toga zašto baš nešto u tome trenutku, a ne u nekom drugom. Koji su odlu­čujući faktori za nastajanje takvog pokreta iz znanosti?Autor donekle intiminističko-im- presivno prilazi samoj obradi povije­sti psihoanalize, što i on sam implici­te navodi i što, izgleda, odražava sa­mu suživljenost i divljenje prema »pi­onirima psihoanalize« — ljudima koji su utemeljili novi pogled na svijet. No, koliko god to bilo opravdano s huma­nističkog stajališta, toliko donosi zbr­ku sa znanstvenog, i mora se postav­ljati pitanje znanstvene objektivnosti. Razmatranjem Jungovog rada i života ovakvo pitanje se nešto jasnije ocrta­va. Jer, Jungovo »kolektivno nesvje­sno« određena je znanstvena spozna­ja, i ako je on tako shvatio i ona na­šla odraz u nacizmu, nema razloga da autor staje u obranu samog znanstve­nika (Junga). Po njegovu nazoru Jun- govu teoriju su iskoristile različite propagandne nacističke mašinerije. Pi­tanje je može li znanstvenik sagledati konotacije i konzekvence vlastite teo­rije. Pa zgražanja autora: »Jung ih ni­je pobijao niti poricao« (275), može koristiti samo za razumijevanje dale­kovidnosti znanstvenika. Ideologije i- maju svoju metodu djelovanja a na samom znanstveniku ostaje da razluči kada ljude treba tretirati kao »znan­stvene objekte« (270). Isto se tako može postaviti pitanje je li Marx kriv za Staljinove čistke. Tako bi »intimi- stički« stav prema Jungu trebali raz­lučiti na dva stava: jedan bi trebao biti prema Jungu »kao običnom ljud- slkom biću, drugi sadržan u razmišlja­nju kao znanstveniku. Nepotrebno je to nivelirati na znanost. No, to je pi­tanje drugog profila samog znanstve­nog pristupa. Jer svi racionalniji lju­di su humanističmiji, međutim, izgle­da da je ono što nas muči — neizvje­sno.Nadalje, potrebno je primijetiti neke nedosljednosti u praćenju života i rada psihoanalitičara. Autor je ne­kim prilazio samo znanstvenim pri­stupom (ne isključujući »male intri­ge«), dok je druge tretirao i »obrađi­vao« kao zanimljive i intrigantne oso­be, spominjujući njihov rad kao se­kundaran, pa nam to može izgledati kao nejasna namjera ili nepravilan iz­bor strane praćenja i promatranja ži­vota i djela protagonista. To najviše dolazi do izražaja kod opisivanja ra­da Karla Abrehama (81—100), gdje se uglavnol iznose samo činjenice njego­vog znanstvenog rada, dok Ikod Vikto­ra Tauska (313—341), kojemu je po­svetio mnogo stranica s obzirom na njegov doprinos psihoanalizi, imamo suprotan primjer, tu postoji obilje »životnih intriga«, a doda li se i nje­gov život u našoj zemlji, dobiva se slika djelovanja »nesvjesnog« istica­nja samo zbog toga što je na našem tlu živio i rado se sjećao Dalmacije.Wilhelmu Reichu su, s obzirom na njegovo »odmetništvo«, dodjeljene šture činjenice (281—286) iz života i rada.Ovakve greške su dopustive ako se prihvatimo tako ozbiljnog i nada­sve obimnog djela, jer nas autor ipak obogaćuje novim saznanjem i nadasve jednim specifičnim pristupom. Čita­jući ovu knjigu, prihvaćamo jedan na­čin psihoanalitičkog pogleda na svi­jet. Počinjemo se baviti analizom sa­mih psihoanalitičara, autora koji je pisao knjigu, pa i sebe sama doživlja­vamo na psihoanalitički način, te se pitamo, što je uvjetovalo takav čin naših razmišljanja, zbog kakvih aspi­racija i poriva nesvjesnog djelovanja.222RECENZI/E I PRIKAZISve to ukazuje na činjenicu da svaka nova disciplina, koja se bavi čo­vjekom iznova može obogatiti sazna­nja o čovjeku i njegova duševnog us­trojstva. Ovo je jedan izazov za što potpunije upoznavanje cjelokupnog konstituensa čovjeka. Ono što Se na­meće iz radova psihoanalize i samog tog pokreta je: Budimo psihoanaliti­čari samog sebe da bismo unaprijedilipsihoanalizu. Koliko god bili obuzeti asocijativnim i interpretativnim teh­nikama i razilazili se u tome prilikom ustanovljavanja i tumačenja samih simbola (kao Freud i Jung), da dopri- nesemo uspostavljanju kodifikacije, da se što bolje pomogne bilo bolesni­cima, bilo nama koji se smatramo normalnima.Marijan Kilić223

Muradif Kulenović, Otkrivanje nesvjesnog: graditelji psihoanalitičkih teorija

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia