Hrvojka Paljan

Paljan, Hrvojka

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Hrvojka Palj an»Industrogradnja«, Zagreb, Savska c. 66Otvorena pitanja urbanog stanovanjaPrikaz i komenar nekih stajališta u urbanoj sociologiji»Ne postoji pravi život u krivom.«AdornoU posljednjih nekoliko godina pojavile su se brojne studije o stanu i stano­vanju, i to kao rezultat ispitivanja u stambenim naseljima što su nastala u prvom naletu intenzivne planske stambene izgradnje negdje između 1950-tih i 1960-tih go­dina.Osim toga, pokrenuta je cijela mašinerija kritika, optužbi i upozorenja koja su (iako još uvijek bez dovoljno utjecaja na samo planiranje) uspjela osvijetliti taj problem sa stajališta raznih interesa.Karakteristično je za te studije da one ne promatraju stan i stanovanje izo­lirano, kao zasebne cjeline, nego unutar određenog procesa, odnosno kao rezultat odluka i djelovanja određenih utjecajnih sila.Sile koje djeluju u planiranju mogu se prema tim studijama u biti podijeliti na nematerijalne (ciljevi u planiranju, političke odluke, administrativni zakoni) i ma­terijalne sile (tehničke, građevinske, planerske — osobni pogledi planera), ali se naglašava primarna važnost nematerijalnih sila. »Kako ćemo sutra živjeti u ovom svijetu, ovisi u prvom redu o tome tko postavlja ciljeve u planiranju, koji će se faktori pri tome uzeti kao važniji i o načinu na koji će oni biti preneseni u planske realizacije«.1To su nove misli u prikazima (osobito arhitektonskim) o stanovaniu. Ulogu i važnost tih sila isključivala su iz svojih razmatranja i tako kapitalna djela urbane sociologije kao što su »Humaner Städtebau« i »Die moderne Gressstadt« H. P. Bahrdta, te se tako stvarala suviše optimistička slika o kompetenciji pojedinih pro­fesija. Međutim, vrijednost ie tih diela još uvijek u poticanju na kritičnije i pro- dubljenije razmišljanje.U tim se studijama osobita pažnia poklanja ispitivanju čovjekovih psihičkih osobina i utvrđuju se uzroci zbog kojih se u dosadašnjem planiranju o tome nije vodila dovoljna briga. U ispitivanju tih uzroka časopis »Baumeister« odigrao je pio­nirsku ulogu. U njemu objavljena sistematska razmišljanja i proučavanja zahva­tila su i razotkrila srž tih problema: Corbusierov »Modulor« i mjere dobro obliko­vanog čovjeka prema Neufertu nemaju zajedničko s Leonardovim »Kanonom pro­porcija« i s traktatom Vitruvia samo to da im je ljudsko tijelo baza svih harmo­ničnih proporcija, nego i to da promatraju čovjeka (koji bi prema njima trebao biti »mjerilo svih stvari«) ne kao cjelinu, dakle kao jedinstvo psihičkoga i fizičkoga1 Patellis Nikitas und Hoffmann Pierre, »Die Betroffenen sollen ihre Umwelt selbst bestimmen« u »Urbanes Wohnen«, Siedlungsverband Ruhrbezirk, Essen 1971, str. 113.70nego kao na centimetre izmjerivo živo biće. »Psihička svojstva čovjeka, dakle živi čovjek sa svojim individualnim i ostalim karakteristikama, bio je u svim tim uče­njima o proporciji, a na koje se danas oslanjaju sve vodeće arhitektonske meto­dologije, potpuno ignoriran«.2Zanemarivanje tih momenata dovelo je do funkcionalizma u arhitekturi, tj. u stanovanju, za kojeg je odavno Chombart de Lauwe hladnokrvno rekao: »Riječi funkcija pridaje se u stanovanje suviše tehnički smisao koji potiskuje svu slobodu pojedinca, kao da se radi o smještaju pokusnih štakora ili zečeva«.3Na isti problem upozorava Lucions Burckhardt u poznatom predavanju održa­nom povodom izložbe »Tatbestand Wohnen« u Zürichu, kada kaže: »Poskupljenje, ne bez utjecaja funkcionalističkog načina gledanja, dovelo je do velikih ograničenja. Mjere stana i namještaja sve su se više međusobno prilagođavale. Posljedica je toga nesatanak prostora za igru, za fantaziju stanara, za spontane manifestacije i potrebe stanara, stanar nema više mogućnosti oblikovati vlastiti dom prema vlas­titim željama«. I nastavlja: »Većina danas planiranih stanova napravljena je za tzv. standardnu obitelj s uvijek malom djecom i vječno zdravim roditeljima«.4U netom iznesenom citatu moguće je pronaći uzroke za mnoštvo nehumanih selekcija i ponašanja koje primjećujemo u današnjem stanovanju. Ograničenje stambenog prostora potpuno je eliminiralo tradicionalnu veliku obitelj koja je pružala i velikima i malima, i starima i bolesnima osjećaj sigunosti i osobne vri­jednosti. To je otjeralo stare ljude u geta staraca stvorivši od njih gotovo ljude nižeg reda.Međutim, ovdje treba izrazito naglasiti da funkcionalizam u arhitekturi, dakle i u stanovanju, nije sam po sebi toliko opasan koliko njegova zloupotreba, kao i zloupotreba činjenice da je stanovanje elementarna životna potreba (za razliku od cijelog niza sekundarnih potreba što ih stvara industrijsko društvo). Ta je zloupo­treba pogotovo opasna u društvu u kojem je — kako to oštro primjećuje glaso­vitosti ekonomist i sociolog J. K. Galbraith — »maksimalan profit postao mjerilom svih stvari«.5Pojeftinjenje stambenog prostora, koje se s pravom moglo očekivati, jer ga je omogućila moderna tehnologija, nije uslijedilo, i to zbog pohlepe za profitom.U Zapadnoj Njemačkoj uvriježio se već pogrdni naziv »Profitopolis« za tako nastale gradove. U imenu je sadržana sva drama nemoći i protesta. Opirući se tak­vom stanju stvari napredne grupe arhitekata, umjetnika i sociologa organizirale su stalnu putujuću izložbu pod nazivom »Profitopolis ili treba li čovjek drugačiji grad«. Izložba je obišla gotovo sve veće gradove Zapadne Njemačke i naišla na go­lem odjek. Posjetioci su bili suočeni s razornom ulogom profita, i u njima se nas­tojao probuditi interes za akcije koje ne poduzimaju službene institucije, a koje bi vodile onemogući van ju takva stanja. U katalogu stoji: »Ovo je izložba o bijednom stanju u našim gradovima i o potrebi da se ono promijeni, kako bi čovjek u svome gradu opet mogao ljudski živjeti«.6Opterećivanje stana brojem stanara može postati uzrokom pataloških ponaša­nja, o čemu govore istraživanja Omera R. Gallea, Waltera R. Grovea. orofesora so­ciologije na Univerzitetu u Nashvilleu (SAD) i njihova suradnika J. Miller McPherso- na. Njihova se istraživanja oslanjaju na rezultate ispitivanja A. Schorra, koji je rekao da loši uvjeti stanovanja vode do pesimizma i pasiviteta, neprekidnog neza­dovoljstva, cinizma prema društvu i individuumu, a to dovodi do poteškoća u vođe­nju domaćinstva i odgoju djece.U raznim dijelovima Ćhicaga oni su promatrali slijedeće forme patološkog ponašanja: asocijalno i agresivno ponašanje, psihičke deformacije, mladenački kri­minal, odlazak u nervne klinike, nebrigu za djecu, te natalitet i mortalitet kao biološke manifestacije.Gustoća stanovništva raščlanjena je bila na njene strukturalne faktore koji čine različite kombinacije s obzirom na klasnu i etničku pripadnost. Patološko2 Panayotis Alexiu, »Instrumentarium schaffen«, u »Baumeister« No 3, 1973, str. 272.3 Chombart de Lauwe, »Soziologie des Wohnens«, u »Bauen und Wohnen«, No 5, 1961, str. 139.4 Lucius Burckhardt, »Tatbestand Wohnen«, Bauwelt, No 10, 1971, str. 423.5 Galbraith, John Kenneth u predavanju: »Die Zukunft der Städte im modernen Industriesystem — Konzept der organischen Stadt«, povodom urbanističkih savjetovanja, München 1971.6 Tekst na naslovnoj strani kataloga izložbe »Profitopolis — ili treba li čovjek drugačiji grad«, Die neue Sammlung, Staatliches Museum für angewandte Kunst, München 1972.71ponašanje promatrano je s obzirom na: broj osoba koje žive u jednoj sobi, broj soba u jednoj stambenoj jedinici, broj soba u stambenoj strukturi i broj stambenih struktura na jedinici površine.Rezultati ispitivanja pokazali su da je broj »osoba u jednoj sobi« najvažniji faktor mogućeg patološkog ponašanja. To je razumljivo, jer se povećanjem broja osoba koje žive u jednoj sobi ograničavaju individualne želje, a to se manifestira u pretjeranoj razdražljivosti, umoru i apatiji. Može se isto tako pretpostaviti da je ponašanje ljudi koji žive u takvoj sredini reakcija na njihovu sadašnju situaciju i da oni ne vode dovoljno računa o tome kakove bi to posljedice moglo imati nji­hovo ponašanje u budućnosti. Na drugo mjesto prema važnosti dolazi faktor »broj stanova u stambenoj strukturi«, dok su faktori »broj soba u stanu« i »broj stambe­nih struktura na jedinicu površine« gotovo neinteresantni za patološko ponašanje.Odlazak u nervne klinike kao oblik patološkog ponašanja bio je najjače vezan uz faktor »broj soba u stambenoj strukturi«. Vjerojatno je to rezultat ponašanja osoba iz različitih stanova, te posljedica tehničkih nedostataka u izvedbi stanova (slušanje susjedovih televizijskih programa, svađa, dječjeg plača i si.).Zbog aktualnosti problema i kompleksnih metoda primjenjivanih u istraživa­nju, rad spomenutih autora, iako još spekulativne naravi, objavljen pod nazivom »Gustoća stanovništva i patološko ponašanje«,, zaslužuje da se prevede na naš jezik.Rezultati ispitivanja koji su objavljeni u tom radu mogu se ujedno shvatiti kaoupozorenje na posljedice koje bi sa sobom mogao eventualno donijeti tzv. mali stan: garsonijera, jednosobni i dvosobni stan, broj kojih samo u Zagrebu iznosi oko 70% ukupnog broja stanova koji se momentalno izvode.Promatrano u svjetskim razmjerima, trajno prisutan fenomen neprekidnog porasta stanovništva pretvara i onako ogroman nedostatak stambenog prostora u još složeniji problem.Akciona grupa »Urbano stanovanje« u Mtinchenu predlagala je kao svoj prilog ublažavanju spomenutog problema fleksibilne stambene strukture. Navedimo samo neke nazive i autore predlaganih projekata: »Meta-Stadl Bausystem« od R. J. Di- tricha, »Stanovanje u Saarlouisu« autora H. Ohla i C. Schneidta, te »Grad kao pros­torno lančana konstrukcija« od Götz-Haydar-Alya.Uz tehničke i oblikovne novitete koje su ova rješenja donijela, uz poznate jeprostorije stana bio predviđen i čitav niz prostorija za zajednički boravak i aktiv­nosti (prostorije za učenje, prostorije za sport i prostorije za televiziju). Korištenje tih prostorija značilo bi živjeti i naučiti se živjeti u grupi, a to donosi sa sobom čitav niz drugih pitanja. Novija razmatranja o stanovanju vode o tome računa i ne dozvoljavaju da ona ostanu nespomenuta.Socijalni psiholog G. Hillmann naglašava da smo daleko od rješenja života u zajednici ako su ostvareni samo tehničko-organizacioni preduvjeti; on upozorava na činjenicu da su do sada svi pokušaji sa stambenim zajednicama, radnim i stu­dijskim grupama i si. pokazali kako svako grupiranje posjeduje vlastitu hijerarhiju, vlastitu sankciju i suparništvo, te kako pojedinac prihvaća život u grupi samo onda ako ga može i odbiti.Dakle, i samu ideju, pamakar i o djelomičnom stanovanju u zajednici, društvo dočekuje potpuno nespremno. Uzrok je tome, smatra Richard Hauser, direktor »Center for Group Studies« u Londonu, što naš trenutačni školski sistem potpuno zanemaruje socijalne kvalitete, ne zahtijeva socijalnu inteligenciju, nego samo teh­ničku i apstraktnu te vrlo malo stvaralačku. Posljedica je toga nepostojanje tzv. aktivnog zajedničkog duha (pasivan duh uvijek postoji) koji je bio vrlo važna so­cijalna karakteristika grada. Hauser predlaže da se u školu uvede predmet soci­jalni odgoj, koji bi sadržavao vježbe iz komuniciranja, organiziranja, istraživanja, akcija i slično. Odraslim ljudima predlaže jače povezivanje u tzv. »Peer groups«, dakle grupe sa sličnim problemima i interesima (majke školske djece, grupe istih zanimanja i si.) i upozorava:»Stvarno mjesto gdje je naše društvo zatajilo jest ono na kojemu je zakazao planer kada je čovjekovim socijalnim potrebama prestao posvećivati odgovarajuću pažnju«. I dalje: »Ljudi su utrpani u nova naselja a da im se nije pružila prilika72da postanu uspješni građani; oni su osuđeni na sociomatsko umiranje, da kao po­jedinci i grupa tragično i nepotrebno vode neispunjen život«.7Time ujedno dolazimo na pitanje, koje se vrlo često postavlja u prikazima o novim stambenim naseljima, pitanje identiteta niihova stanovništva. Abraham A. Moles iz Instituta za socijalnu psihologiju Sveučilišta u Strassbourgu kaže: »Svi mi poznajemo velika naselja. Neki od nas stanuju u njima. Te grupe stambenih bloko­va na rubovima gradskih jezgri nisu ni grad ni selo. U posljednjih nekoliko godina oni su postali sastavni dio naših gradskih pejsaža i pitanje koje možemo postaviti glasilo bi: nisu li te izrasline, ti sitemi sa svojim tvrdim kontrastom u stilu i sta­novništvu mjesto gdje se rak rana brzo širi, a koja bi mogla nanijeti težak udarac cjelokupnoj civilizaciji grada«. U nastavku Moles se pita: »Ne znači li njihovo pos­tojanje nešto što ne ulazi u tradicionalan pojam grada (koji je značio život, rad, promjene, vremensko postojanje centra i karakterističnih sadržaja, kao i toplinu samoodbrane anonimnosti)«.8On postavlja i niz drugih pitanja, kao npr.: kakove će posljedice snositi sta­novnik novih naselja kao sudionik i svjedok u procesu u kojemu se njegovo slo­bodno vrijeme limitira prostornim ograničavanjem, i što znači za njega to što nie- govo naselje ne pripada centru koji je bio jedna od njegovih najjačih motivacija koja je savladala mnoge prepreke, sve dok se nije pojavilo vozilo koje grad nije povezalo nego zauvijek podijelilo.Pod pretpostavkom da će se stanovnici novog naselja prema okolici ponašati tako dugo pasivno dok ne budu uključeni u njeno stvaranje, pokušalo se pri pla­niranju aktivirati javnost. Današnje gotovo »diktatorske« metode u planiranju pre­tvorile su prosječnog stanovnika u čistog konzumenta, opterećenoga s »imati« a ne sa »biti«. Međutim, tradicionalne metode aktiviranja javnosti putem raznih an­keta (obično plebiscitarnog karaktera), zatim činienica da liudi uopće nisu bili svjesni problema za koji su bili upitani, prebrzo i jednostrano kvantificiranje rezul­tata te mogućnost njihova manipuliranja, dovodilo je često do krajnje problema­tičnosti rezultata.Poznati su slučajevi iz SAD, gdje se usprkos primjeni priznatih znanstvenih ili sociologijskih i urbanističkih metoda nije spriječilo da se saniranjem jednog područja, drugo ne pretvori u slum. Uzrok tome bio je gotovo prozaičan. Povećana stanarina u novim stanovima pri istim prihodima dovodila je do općeg pada stan­darda. Novi stanovi sami po sebi ne poboljšavaju opće uvjete života, ukoliko osku­dica nije eliminirana drugim metodama. Radi se ovdje, dakle, o nedostatku kraj­njeg cilja u planiranju što je dovelo do toga da, usprkos svim dobrim namjerama, urbanizam i socijalno planiranje nisu djelovali sinhrono te rezultati nisu i ne mogu biti adekvatni. Rezultati aktiviranja javnosti, koje je je potakla akcija »Profitopolis«, još uvijek nisu poznati.Isto je tako napisan veliki broj socioloških i sociopsiholoških studija o utjecaju oblikovnih forma na čovjeka i o njegovu ponašanju kao rezultatu tog utjecaja. Iz­nesene teze oslanjaju se na djela A. Mitscherlicha »Die Unwirklichkeit Städte« i »Thesen zur Stadt der Zukunft«, zatim na djelo H. Berndta, A. Lorenzera i K. Horna »Architektur als Ideologie«, a pogotovu na djelo K. Lyncha »The Image of City.«Oblikovne bi forme morale, prema zahtjevima iznesenim u studijama, omo­gućiti orijentaciju, pružiti osjećaj pripadnosti, produbiti znatiželju i stvoriti estetska zadovoljstva.Mogućnost orijentacije u okolici pružit će čovjeku samopouzdanje i sigurnost, dok će se čovjek »bez čvrstih orijentacija, bez osjećaja da se kreće u oblikovanom, povući u samoga sebe i postići će niži stupanj socijalizacije, ukoliko se već i neće asocijalno ponašati«.9 Kakvu će duhovnu emotivnu sliku imati čovjek o svojoj oko­lici ovisit će o tome koliko će se on moći poistovjetiti s formama u njoj. To je preduvjet za stvaranje osjećaja pripadnosti i zavičajne topline. »Stabilnost odnosa prema objektu jedan je od najvezivnijih elemenata u ljudskom društvu.«10 Okolica7 Hauser, Richardt, »Das unsichtbare Gemeinwesen«, »Baumeister«, No 10. 1790, str. 1184.8 Moles, A. Abraham, »Psychopathology of Big Housing System«, u »Education and Culture,« No IS, 1972, i u »Mit Augen eines Psychologen — Psycho-Pathologie grober Wohnsiedlungen«, Bauwelt, No 50, 1972, str. 1909.9 Mitscherlich, Alexander, »Thesen zur Stadt der Zukunft«, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1971, str. 40, 46.1B Op. cit.73mora sadržavati u određenoj mjeri novosti, raznolikosti, nešto što je neočekivano i nepredivdivo. Ako toga nema, nema ni duhovnog poticaja. »Monotona okolica re­ducira znatiželju i ne omogućava oblikovanje kritičnog stava i spontanog izraza.«11 Istodobno optužbe, koje same po sebi nalijeću, kada imamo pred sobom sliku ne­kih poslijeratnih stambenih naselja, glase: »Nezainteresiranost za objekte koju da­nas primjećujemo kod velikog broja ljudi može se pripisati monotoniji njihova ži­vota, a nju povećava rugoba industrijskih stambenih naselja, radnog mjesta, mjesta za zabavu, dakle cjelokupna izgrađena okolica«.12 U praksi se o svemu ovome vodi vrlo malo računa. Prohtjevi za racionalizacijom (sociolozi to nazivaju funkciona- lizmom), koja bi trebala pojeftiniti proizvodnju stanova, često onemogućavaju stva­ranje umjetničkih oblika i detalja i time nehotice nastaju paradoksalna stanja. Jer to toliko obećavano pojeftinjenje nikako da se (iz poznatih ili nedovoljno poznatih razloga) pojavi, dok istodobno tjednik »Die Zeit« u iznimno aktualnom tekstu upo­zorava: »Funkcionalizam nam je iz građevina izbacio ornamente kao nefunkcionalne, a mi danas vidimo, da je sa socijalnog i društveno-političkog stajališta zadovolje­nje emotivno-estetskih prohtjeva funkcionalni je nego što bi to funkcionalizam bilo kada uopće mogao biti«.13Različiti su uzroci što se u praksi olako prelazi preko prohtjeva za zadovolje­njem emotivno-estetskoga. »Još uvijek nedostaju racionalno dokazivi i empirijski potvrđeni dokazi za ispunjenje tih prohtjeva, koji bi se mogli kao opravdanje inter- -subjektivnih vrijednosti podići na nivo ciljeva u oblikovanju.«14 Poteškoća je tako­đer i u tome što su ciljevi u oblikovanju podložni procesu mijenjanja, a te su pak promjene određene prostornom kulturom i socijalnom strukturom okoline kao i psihičkim svojstvima čovjeka.A. Mitscherlich upozorio je da je zadaća planiranja okolice ujedno unapređe­nje integralnih znanosti.Na kraju treba spomenuti još i to da je samo u Zapadnoj Njemačkoj održan niz znanstvenih skupova i savjetovanja na kojima su razmatrane teme koje se u prikazima o stanu i stanovanju najčešće susreću: političke odluke i ciljevi u plani­ranju; sociološko-psihološki aspekti stanovanja; uključenje javnosti u planiranje; pitanje i uloga oblikovanja. Nastojalo se pronaći nove puteve u rješavanju vrlo slo­ženog problema stana i stanovanja, jer »živjeti u okolici sivih kompromisa« ne može više nikoga zadovoljiti.L I T E R A T U R A1. Bahrdt, Hans Paul, Humaner Städtebau, Wegener Verlag, Hamburg 1968.2. Bahrdt, Hans Paul, Die moderne Grossstadt, Rowohlt, Hamburg 1961 i Wegener Verlag, Hamburg 1971.3. Berndt Heide, Alfred Lorenzer und Klause Horn, Architektur als Ideologie, Suhr- kamp, Frankfurt am Main, 1968.4. Hillman, Günther, »Gruppenprobleme des Urbanen Wohnens« u »Baumeister«, No 10, 1970.5. Galle, R. Omer, Growe R. Waller, McPherson und Miller, »Bevölkerungsdichte und Pathologie« u »Bauwelt«, No 1, 1973 i »Science« No 176, 1972.11 Op. cit.Op. cit.13 Romeiss, F. L., »In der Welt grauer Kompromisse«, iz tjednika »Die Zeit«, No 11, 1973, str. 32. Diei neue Sammlung, Staatliches Museum für angewandte Kunst, München 1972.14 Trieb, Michael, »Ziele der Stadtgestaltung« u »Stadt-Bauwelt,« No 35, 1972, str. 197.74

Otvorena pitanja urbanog stanovanja – Prikaz i komentar nekih stajališta u urbanoj sociologiji

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia