Ankica Marinović

Marinović, Ankica

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZI/E I PRIKAZIJakov JukićPOVRATAK SVETOGRASPRAVA O PUČKOJ RELIGIJICrkva u svijetu, Split, 1988, 180. str.Knjiga Jakova Jukića »Povratak svetog« bavi se temom prisutnom u posljednja dva desetljeća u sociolo­giji religije iu kontekstu rasprava o sekularizaciji, suvremenoj društvenoj krizi i revitalizaciji religije. U svojoj prvoj kinjizi, »Religija u modernom industrijskom društvu« (Crkva u svi­jetu, Split, 1973), autor, u zadnjem poglavlju, razmatrajući pitanje sudbi­ne religije u postindustrijskom dru­štvu, uz dva, u teoriji sociologije re­ligije dobro poznata koncepta, nudi treći, vlastiti, naglašavajući nesocio loški, izuzetno poetičan i dojmljiv — koncept zaboravljene religije. Nado- vezujiući se tematski i idejno na svoju prvu knjigu, u »Povratku svetog« Ju- kič irazirađuje taj koncept na primje­ru pučke religije. Po njemu je povi­jest (religije vječna dijalektika skri­vanja i razotkrivanja svetog. Već po­znatog naslova (Bell, Wilsoin), ova knjiga otkriva jedno novo viđenje pučke religije, a u kontekstu jugosla­venske sociologije religije, jedan dru­gačiji kut gledanja na religiju uopće.U ipirvom poglavlju pod naslovom »Teorijski pristupi pučkoj religiji« promišlja se antropologijsko, sociolo­gijsko i politološko viđenje pučke re­ligije. Sva tri pristupa proizlaze iz marksističkog shvaćanja religije po kojem je religija bitno društveno u- temeljcna.Antropologijslki viđena, pučka re­ligija bitno je irezultat fenomena akul- turacije (bilo da se radi o zapadnjač­kom kolonijalizmu ili postindustrij - skom koinzumizmu), a suštinski njeni poticaji proizlaze iz čovjekove potre­be za ponovnim dobivanjem kultural­nog identiteta, koji je u prošlosti je­dino u njoj prebivao.Preko kritike nedijalektičkog an- tropologij slkog pristupa pučkoj religi­ji, koji neutemeljeno romantičarski idealizira kategoriju »narod« i istica­njem dijalektički shvaćene, kategori­je klasne podjele (službena — pučka religija), sociologijski pristup odslika- va svoje viđenje, suštine pučke reli­gije. Međutim, u praksi toga pristupa, dijalektika Ikao da se gubi. Službena religija, Grkva, aktivni je subjekt u tom odnosu, pučko je potpuno pod­ređeno, oblikovano u cijelosti snagom i voljom eklezijallmog religijskog po­lja, nesamostalno.Politološki pristup vidi pučku re­ligiju posvjetovljenu, kao sredstvo zemaljskog oslobođenja ljudi, koja ra­cionalizira svoju svjetovnost aktuali- zacijom autentičnih vrednota ranog kršćanstva — univerzalizma, aktivnog i borbenog bratstva, zemaljske esha- tologije i profetizma ljudske i druš­tvene pravde. »Kritika društvenog tu­mačenja pučke religije« naslov je dru­gog poglavlja knjige, u kojem autor stavlja na iskušenje prezentirana shvaćanja bogatom argumentacijom i nagovještajem vlastitog shvaćanja pučke religije.Šok akulturacije ne može biti je­dini uzrok nastanka pučke religije, tim više što su pučki religijski pokre­ti poznati i prije evropske koloniza- cje, a postoje u mnogim zemljama i danas.Protiv sociologijskog dualističkog modela koji klasna protuslovlja odsli- kava u religijskim razlikama, vežući pučku religioznost isključivo uz pod­ređenu, a cirkvenu uz povlaštenu kla­su, autor iznosi brojne argumente i205RECENZIJE I PRIKAZIkonačno opovrgava iskustvenim poka­zateljima najnovijih socioloških istra­živanja koja navode primjere Irske, Poljske itd., gdje nikada nije bilo niti ima klasnih procjepa između narodne i službene religije.Nove pučke religije Ikoje su pred­met interesa politološkog pristupa (zapravo političke ideologije), kao što je teologija oslobođenja u Latinskoj Americi, uklopivi su dio općeg proce­sa sekularizacije. Posvjetovljene i ovo­zemaljske, u kontradikciji s autenti­čnim kršćanstvom, mada se pozivaju na njega, nikada nisu postale novim oblikom pučke religioznosti, jer kroz povijest, svaka teologija koja nije zra­čila nostalgiju za svetim, gubila je narod.Relativizirajući društvenu uvjeto­vanost pučke religije koju apostrofi­raju sve moderne teorije religije ko­je su na marksističkom tragu, autor ističe da je potreba za svetim urođe­na potreba čovjekova, bez obzira na prilike u kojima živi. »Svatko ima neotklonjivu potrebu otkrivati put u Raj, a ne samo onaj koji živi u teškim društvenim prilikama«.U trećem poglavlju »Slutnje i znakovi svetog u pučkoj religiji«, au­tor ističe kako je stvarni i autonomni religijski vidik u proučavanju religije uopće (i pučke religije), »žalosno za­pušten«. Religiju rijetko objašnjavaju njom samom.Sveto je sržna tema i dimenzija pučke religije. Potreba za svetim je iskonska čovjekova potreba čije je is­hodište u čovjekovoj naravi, u ljud­skom iskustvu, a ne u spoznaji. Za Jukića je religija »nostalgija za sve­tim, premošćivanje »ponora između Neba i Zemlje iskopanog grijehom« koji se može masovnim obredom pre­mostiti tek simbolički. To je paradoks svake religije: da sveto za kojim težimože dosegnuti samo u transcendent- nom!Sveto se zrcali u pučkoj religiji kao čuvstveno, subjektivno, samoni­klo, dobrovoljno, intuitivno, imagina- tivno, alogično, izrecivo samo speci­fičnim sakralnim rječnikom, u kate­gorijama misterija i tajne. Sintetički pojam koji je najbliži pojmu svetog, »čudesno«, tek je »šifra za jednu višu i nedokučivu zbiljnost vječnosti«.Središnje teme pučke religiozno­sti su hodočašće i blagdan, obrađene u četvrtom i petom poglavlju (Traže­nje svetog u pučkoj religiji i Slavlje­nje svetog u pučkoj religiji). Suštin­ski poticaj im je religiozan. »Blagdan je odabrani i izvanredni trenutak sve­tog vremena«, a hodočašće »uporno i zanosno traženje svetog mjesta«.U slklopu egzistencijalnog osvješ- tenja ljudske sudbine i spasenja, ho­dočašće je paradigma svake bitne ljudske situacije, sudbinski poziv sva­kog čovjeka, a vjernik ga živi u reli­gioznoj dimenziji. Kroz ontološku vi­zuru, ljudska egzistencija je nepreki­dno hodočašćenje za smislom, »meta­fora naše zemaljske kobi i usuda«. Motivi hodočašća mogu se sintetizira­ti u dvije gruipe — zadovoljenje du­hovnih i zadovoljenje materijalnih po­treba čovjeka s naglaskom na duhov­nim — prvenstveno potrebom za bes- mrtnošću i sretnom vječnošću. Ukoli­ko se (redoslijed motiva promijeni, u- koliko se cilj (sveto) zamijeni (sred­stvom (putovanje), radi se o padu u svjetovno, o zamjeni sakralnih vred­nota svjetovnim. Interesantno je Ju- kićevo tumačenje turizma u moder­nom svijetu kao svjetovnog nado- mjestka neispunjene religijske po­trebe za hodočašćenjem u sekularizi- ranom društvu.Homo religiosus je dijalektičko biće, od svojih početaka u stalnom is­206RECENZI/E I PRIKAZIkušenju da sveto zamjenjuje svjeto­vnim. Slavljenje blagdana je ispunje­nje čovjekove urođene potrebe da u vremenitom živi vječno, bar na tre­nutak. Sekularizacija je potisnula re­ligijski blagdan (koji ostaje bez sa­stojaka religijske igre) u čovjekovu privatnost, a u zamjenu je došao mno­štvom povijesnih primjera posvjedo- oeni svjetovni blagdan (koji je od re­ligiozne svetkovine po/kupio samo ele­mente igre) koji svjedoči, prema auto­ru, o nostalgiji za istinskim svetim.Obesmišljeni mehanizirani i automa- tizirani rad, konzumistička industrija i tržište prekidaju zadnju nostalgičnu vezu svjetovnog praznika s vjerskim blagdanom. Tradicionalna religijska svetkovina i gradska svjetovna sveča­nost zamiru — blagdan se pretvara u praznik (korijen riječi je prazno), u rutinu nečeg što je nelkad istinski ži­vjelo. Slavljenje postaje puko sred­stvo potrošnje. Bez zanosa, bez življe- nog zajedništva koje zamjenjuje »so- lipsistički očaj«. Homo ludens upada u krizu, jer 'je zaboravio biti homo religiosus. Blagdan je zaboravljen, ali ne i nestao, jer religioznost ne može umrijeti dok živi čovjek.Današnje oživljavanje pučkih blag­dana, »strašna glad za svetkovanjem« potrošački blagdaini, blagdanski sadr­žaji kontrakulture zapravo su prisje­ćanje na sveto i iščekivanje njegovo i potvrđuju vječnu dijalektiku skriva­nja i razotkrivanja svetog, svjedoče da se svjetovni čovjek nije oslobodio religioznog načina mišljenja i ponaša­nja, da je potreba za svetim (makar bilo i potpuno skriveno) konstanta čo­vjekova života. Današnji, suvremeni blagdan u svijetu javlja se u dva obli­ka — kao nasilje, ali i kao mističnospasenje duše i tijela, što upućuje na to da svijet pokazuje spremnost za duhovno buđenje i obnavljanje, una­toč toj zbunjujućoj viziji koja brine svojim, ponekad niti naslućenim tra­govima svetog. Autor kaže da to ne treba zbunjivati »jer religija nije ni­kad obećavala savršeni blagdan na Zemlji« i dodaje: »Zato ćemo blagdan­ska slavlja uvijek živjeti kao grešna bića: u otuđenju i slutnji. A danas je samo slutnja veća jer je otuđenje du­blje.«Jakov Jiulkić, suptilnom analizom pučke religije, daje vrlo interesantan i originalan doprinos temi o kojoj u jugoslavenskoj sociologiji religije nije napisano baš mnogo. Njegova teorija pučke religije (i religije uopće) upu­ćuje (u ovoj knjizi možda i prenagla­šeno) na njegovu kršćansku proveni­jenciju.Možda treba prim'jetiti da knjizi zapravo nedostaje neka konzistentni- ja definicija religije (autor je određu­je samo pomoću svetog). Svakako ne­što treba (reći i o stilu i jeziku ove knjige. U sociološkoj literaturi prava je rijetkost susresti ovako životan i neotuđen jezik i oživljenu sociološku terminologiju (korištenjem niza sino­nima za već pomalo islužene sociološ­ke termine, od mnogoznačne upotrebe često ispražnjene od smisla). Autorov poetični i pročišćeni stil kontinuira­no oikupira pažnju čitaoca, ali ostav­lja dovoljno mjesta za uočavanje os­novnih ideja knjige.»Povratak svetog« je osebujno vi­đenje pučke religije (i religije uopće) kršćanskog sociologa religije, vrlo in- spirativna, mada i vrlo zahtjevna knjiga.Ankica Marinović207

Jakov Jukić, Povratak svetog – rasprava o pučkoj religiji

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia