Istraživanje političkog nasilja, uključujući terorizam, moguće je općenito podijeliti u dvije faze: u prvoj, kvantitativnoj, istraživanja su tražila odgovore na pitanje: tko je što učinio, kada i gdje. Takav se pristup mnogo upotrebljavao u literaturi društvenih nauka. Druga faza vodi k produbljenom istraživanju ljudskog ponašanja postavljajući pitanja o tome zašto određene osobe učestvuju u terorističkim akcijama ili akcijama političkog nasilja. Usprkos činjenici da se uzročnost ne može generalizirati do stupnja u kojem postaje neprimjenjiva, istraživanje uzroka pokazalo se mnogo probitačnijim. Ono omogućava istraživanje problema rješavanja političkog nasilja kroz proces tretiranja njegovih uzroka, umjesto da se orijentira na kažnjavanje zbog njegovih konzekvenci. Osim toga, čini se pomak od deskribiranja i kategoriziranja onoga što se desilo k predviđanju onoga što će se najvjerojatnije dogoditi.
Podaci o političkom nasilju koji su već prikupljeni i sistematizirani čine dobar okvir za istraživanje njegovih uzroka. Međutim, zahtjev znanstvene objektivnosti traži oprez kada se analiziraju takvi podaci; informacije često nisu objektivne, a statistika je često nekomparabilna. To je istodobno i jedan indikator da konsensus o tome što je zapravo političko nasilje još nije postignut. Objektivni kriterij za njegovo definiranje često je dopunjen subjektivnim konotacijama, kao što su motivi, težnje i percepcije istraživača i javnosti uopće.
Identifikacija uzroka političkog nasilja u posljednje vrijeme privlači mnogo pažnje u literaturi o terorizmu. U osnovi, postoje četiri tipa terorizma determinirana uzrocima. Na prvom je mjestu potrebno uzeti u obzir politički i ideološki terorizam koji je često povezan s pojavom strategije nove ljevice. Drugo, terorizam je također jedan od konzekvenci etničkih i rasnih separatističkih ili emancipatorskih pokreta. Treći je tip karakterističan za aspiracije marginaliziranih društvenih slojeva kao što su studenti na pretrpanim univerzitetima, nezaposleni radnici ili radnici — migranti. Četvrti tip moguće je definirati kao patološki terorizam u koji je moguće svrstati i kriminalne terorističke akcije.
Iako terorizam ne može biti objašnjen jednim određenim brojem uzroka, budući da objašnjenje mora računati na veći broj uzroka od četiri spomenute klasifikacije, može to poslužiti za početak identifikacije njegovih uzroka.Research on political violence, including terrorism, can broadly be divided into two phases: the first one, quantitative, could be described as seeking answers to questions: who did what, when and how. That one has been extensively dealt with in the current social science literature. The second phase leads into a more thorough research of human behaviour by posing the dilemma why did particular people do such a thing as an act of terrorism or a political murder. In spite of the fact that causality cannot be traced all the way neither generalized without becoming inapplicable, research on causes is far more advantageous. It enables us to look for more definite solutions for the problems of political violence by curing its causes instead of merely punishing for its consequences. Besides, we are thus moving from describing and categorizing what has happened to predicting what is likely to happen.
Data on political violence, already gathered and systematized, form the framework for research of its causes. However, the quest for scientific objectivity requires utmost caution when analyzing such data: information is often biased, statistics are frequently incomparable. That is an indication that consensus on what political violence really is has not yet been reached. Objective criteria for its definition are generally supplemented by subjective connotations, such as motives and aims of the perpetrators and perceptions of researchers or of the general public.
Identification of causes of political violence has recently gained much attention in literature on terrorism. There are basically four types of terrorism determined by the causes established so far. First, we have to take account political and/or ideological terrorism often tied to the appearance and strategy of the New Left. Secondly, terrorism is also one of the consequences of ethnic and racial separatist or emancipatory movements. The third type could be attributed to socio-economic conditions and aspirations of marginalized social strata, such as students at over-crowded universities, the unemployed or migrant-workers. The fourth type could be defined as pathological terrorism, and criminal terrorist acts can be subsumed into that category.
Although terrorism cannot be explained by one set of causes only, as it usually falls into more than one type of the four enumerated above, such a classification serves as a beginning of identification of its causes
