Silva Mežnarić

Mežnarić, Silva

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Mežnarić, S.: Teor. moder., kr. i rek. jav. sf., Rev. za soc., Vol. XI (1981), No. 3—4, str. 229—233Informacije UDK 141.82:371.336TEORIJE MODERNITETA, KRIZA MODERNITETA I REKONSTRUKCIJA JAVNE SFERESilva MežnarićBio je to tečaj za studente postdiplomskog studija na sveučilištima — članovima Interuniverzitetskog centra za postdiplomske studije u Dubrov­niku, održan početkom travnja. Ali, bilo je to i mnogo više bijaše to, u stva­ri, estrada jednog usmjerenja suvremene marksističke filozofije i sociolo­gije ili socijalne filozofije u zapadnom svijetu.Prema tradiciji, vodstvu i osnovnim temama tečaja moglo bi se zaklju­čiti da se radi o pangermanskoj verziji osuvremenjivanja frankfurtskog kru­ga. Tečaj o modernitetu, naime, već niz godina vodi Jürgen Habermans, tečaju prisustvuju marksisti raznih usmjerenja koji se pozivaju na tradiciju frank­furtske škole; tečaj se, kao ljetos na primjer, usmjerio slijedećim temama: Normativne osnove kritičke teorije — odnos između normativneg, koncep­tualnog i empirijskog u teorijama moderniteta, Novi socijalni pokreti, Kriza države blagostanja, Državni socijalizam — struktura i izgledi, Sumrak sub­jekta, Autonomna i postautonomna umjetnost, Modernitet u evolucionisti- čkoj perspektivi: historijski materijalizam i njegovo nadilaženje, Treći svi­jet: alternativni oblici modernizacije, Demokracija, sistemički kompleksiteti rekonstruiranje javne sfere, Nove perspektive racionaliteta. Kako se čini iz opredijeljen ja tema tečaja proizlazi da osnova promišljanja moderniteta, zaustavljena kritičkom teorijom frankfurtske tradicije nalazi svoje prota­goniste u novoj iracionalnosti novog svijeta osamdesetih godina. I ovdje je teren historije prihvaćen kao područje eminentno filozofskog (pa i sociolo­gijskog) zanimanja. Osnovni problemi) suvremenog (razvijenog zapadnog svijeta pokušali su se osmisliti promišljanjem povijesnog bivstva. Napor, iako ukorijenjen tradicijom kritičke teorije, ipak bremenit neđomišljenošću uslijed prevelike bliskosti ili premale udaljenosti događaja. Ali, upravo za­to, problematiziranje moderniteta kao što je Poljska, masovni mirovni, fe­ministički pokreti, potencijali demokratske tradicije zapada zadani u od­nosu između ci vi te ta i države, nasilje i suvremena država — pokazuje vali- dacione i perspektivne potencijale kritički orijentirane frankfurske verzije marksizma. Njezin kategorijalni aparat, te osnovna antipragmatička i anti- logičkopozitivistička orijentacija, vođena antropološko-historijskim promiš­ljanjem suvremenog, razvijenog svijeta čine da se spomenuti problemi (na­šeg) moderniteta mogu misliti otvoreno, u cjelini usmjereno na područje za koje su frankfurtski mislioci smatrali da je bitno za promišljanje čovje­kova mjesta u svijetu — na područje povijesti. Stoga se spomenuti pro­229Mežnarić, S.: Teor. moder., kr. i rek. jav. sf., Rev. za soc., Vol. XI (1981), No. 3—4, str. 229—233blemi moderni teta i mogu promišljati središnjim kategorijama svake mark­sističke filozofije za koju je povijesna praksa ontološko-antropologijska ka­tegorija: alijenacijom, represijom, tolerancijom, humanitetom. Tako je, sma­tramo, istovremeno i opredijeljena relevantnost toga tečaja i za marksisti­čku suvremenu sociologiju.Klasifikacija rasprava i predavanja na tečaju prema osnovnim već spo­menutim temama dat će nam pregled interesnog usmjerenja i rasprostra­njenosti kritički orijentiranih marksista danas u zapadnom svijetu. U radu tečaja sudjelovali su:— na temu normativnih temelja kritičke teorije: Thomas McCarthy (fi­lozof, Boston): Racionalnost i relativizam: Habermasovo »nadilaženje« her- meneutike; Richard Münch (sociolog, Düsseldorf): Evolucije moderniteta sa stajališta akcijske teorije; Jürgen Habermas (filozof, Frankfurt); Mit i pro­svjetiteljstvo; rasprava o »Dijalektici prosvjetiteljstva« te: Modernitet i di­jalektika prosvjetiteljstva; Richard Bensteien (filozof, Haverford, USA): Koja to razlika čini razliku? Gadamer, Habermas, Rorty; Cornelius Castoriadis (psihijatar, Pariz): Problem zauzimanja stajališta prema aktualnoj historiji; Gunnar Skirbekk (filozof, Bergen): Situacionalni i univerzalni vidici validi- rajućeg uma; Albrecht Wellmer (filozof, Konstanz): Um i utopija;— na temu novih socijalnih pokreta: Andew Arato (filozof New York): Imperij protiv civiteta: Poljska 1981—1982; Jean Cohen (filozof, Vermont, USA): Institucionalna reforma između rukovođenja krizom i socijalnog po­kreta; Klaus Eder (filozof, München): Pokreti i kolektivni procesi učenja; Rose Tekel (Sociolog, Montreal): Feminizam i materinstvo;— na temu krize države blagostanja, sistemičkih kompleksa i rekons- truiranja javne sfere unutar demokracije zapada: John Keane (London): »Sumrak« individue; birokracija i suvremeni problemi ligimiteta; 0fsti Au- dun (filozof, Trondheim): Dva pogleda na demokraciju i racionalitet; Ant­hony Giddens (sociolog, Cambridge): Nasilje i nacionalna država: Helmut Dubiel (Max Planck, München): Politički antimodernizam kao populizam: razvodnjavan je metafore;— na temu historijskog materijalizma: Mihajlo Marković (filozof, Beo­grad): Historijski materijalizam i njegovo nadilaženje; Anthony Giddens: Dekonstruiranje historijskog materijalizma;na temu sumraka subjekta, autonomne i postautonomne umjetnosti: Richard Woline (filozof, Berkley): Estetika iskupljenja: Benjaminov put Trancispielu Nancy Fraser (filozof, Evanston, III)' Foucaultov jezik tjelesnosti: posthu- manistička politička retorika; Joel Whitebook (psihijatar New York): Auto­nomija ega i problem sreće;— na temu strukture i budućnosti real-socijalizma: Zagorka Golubović (sociolog, Beograd): Koncepti real-socijalizma; György Konrad (književnik, Budimpešta)': Intelektualci u državnom socijalizmu; Ivan Kuvačić (sociolog, Zagreb): Intelektualci i strukture moći; Andras Hegedüs (sociolog, Budim­pešta): O modernizaciji ideologije u istočno-evropskim zemljama. Prikazat ćemo one doprinose koji pokazuju inovativno usmjerenje tečaja u promiš­ljanju moderniteta. Stoga se nećemo osvrnuti na egzeheze i homagee Haber- masu, koje variraju teme iz njegove najnovije knjige Theorie des Komuni- kativen Handelns, (Subrkamp, F. am Main, 1981).230Mežnarić, S.: Teor. moder., kr. i rek. jav. sf., Rev. za soc., Vol. XI (1981), No. 3—4, str. 229—233Osnovna je želja Welmera da pokaže kako Marx, misleći na budućnost čo­vječanstva kao nadilaženje kapitalističkog Uma, nije izbjegao utopijski ele­ment, ostavši tako u utopijskom racionalizmu. Misleći, da je izbjegao zam­kama hegelijanstva, promišljajući društvo budućnosti kao komunističko, imanentno razvojnoj logici dotadašnjeg kapitalizma, Marx pokušava preva- zići nemoć i arbitrarnost utopijskog mišljenja konstruiranjem buduće eman­cipacije čovječanstva pomoću historijskog materijalizma i dijalektike. »Ipak, nastojeći da teorijski eliminira svu, mišljenju dostupnu kontingenciju na putu iz sadašnjeg kapitalizma prema budućem komunističkom društvu, Marx se u stvari vraća natrag na bespuća utopijskog mišljenja; ali, u zamaskira­nom obliku.« Jer, po Wellmeru, Marx ipak nije bio u stanju pokazati kako će i zašto planirana ekonomija, koja će naslijediti kapitalizam, postati ko­munističko društvo. I tako je »ideja komunizma ostala isto toliko utopijski ideal u njegovoj teoriji kao i u ranijim teorijama socijalista utopista i anar­hista . Saobraćanje među ljudima koje je dotada bilo saobraćanje među ljudi­ma povodom stvari, pretvorit će se u saobraćanje među individuama kao takvi­ma — što znači, u neposredovano institucijama. Tako Marx u stvari ne izlazi iz­van okvira Hegelove »apsolutne slobode« negira neke od osnovnih uvjeta egzis­tencije čovjekao kao finitnog i historijskog bića, čija se sloboda može promiš­ljati samo zajedno s preprekama koje su na putu njena ostvarenja. Te kon­kretne historijske prepreke, smatra Wellmer, moraju se misliti zajedno s mi­šljenjem slobode, i to ne zato što se ne mogu prevazići, već zato što je njihovo prevazilaženje konstitutivni element slobode. Iako izbjegava Marxov »slabi imanentizam«, frankfurtska škola, zagovarajući oslobođeno društvo do kojeg će doći »kolektivnom konverzijom«, prekidom s racionaliziranim veberijan- skim progresom itd. ipak nije uspjela izbjeći utopijsko promišljanje buduć­nosti. Ni Marx niti frankfurtarijanci nisu uspjeli, po Wellmeru, uspostaviti inteligibilnu svezu između ideje oslobođenog odnosno besklasnog društva i društva svojih dana. Wellmerov prijedlog je: nova kritička teorija društva mora pronaći srednji put između »zatvorenog sistema u prošlost zrele apo- logetike industrijskih društava (Marx) i zatvorenog sistema u budućnost za­gledane utopijske kritike (frankfurtari)«. što znači staviti u odnos fenome­ne, koji su imanentni današnjim društvima, i ideju postkapitalističke orga­nizacije društva. A ta bi mogla biti označena kao oblik »društvene i političke organizacije u kojoj će se ponovo uspostaviti javna sfera i demokratski oblici samoorganiziranja zajedno s novim stupnjem komunikacijske kompleksnosti— to je novi oblik socijalne integracije.«Kako se to, u sasvim rudimentarnom obliku, pokušalo ostvariti u Polj­skoj 1981. godine, pokušava prikazati Aratov rad. Arato razvija dvije zanim­ljive opservacije: prvo, o reakciji građanskog svijeta na »slučaj Poljske« i, drugo, o »scenariju poraza«. Građanski je svijet, smatra Arato, prokazan »nevjerojatnom konvergencijom stavova lijevih i mirovnih pokreta te evrop­skih banaka i industrijalaca« prema Poljskoj. Tako se pokazalo da bilo koji pokret u istočnoj Evropi može računati na podršku samo onih lijevih po­kreta zapadne Evrope, koji se zbog ravnoteže sila u vlastitoj zemlji moraju oštro distancirati od sovjetskog modela. No pokazalo se i to, smatra Arato, da su tekovine pokreta u Poljskoj — tj. solidarnost, pluralizam, javno mni­jenje i participacija — značile, u stvari, proces »kojim se počelo ponovo231Mežnarić, S.: Teor. mođer., kr. i rek, jav. sf., Rev. za soc.. Vol. XI (1981), No. 3—4, str. 229—233uspostavljati civilno društvo u obliku koji ukazuje na putove prelaženja in­stitucionalizacije civiteta i na samom zapadu; to su oblici, koji su odjednom postali veoma relevantni i za demokratizaciju zapadnog političkog života.«I tu počinje »scenario poraza« poljskog pokreta.Pojava novog tipa civiteta u Poljskoj rodila je nekoliko institucionalnih inovacija: zakonitost — naglašavale su se klasične građanske slobode govo­ra, mišljenja, pisanja', sastajanja; pluralizam — koji se zasniva na dobro­voljnoj solidarnosti unutar i između različitih partikularnih interesnih gru­pa; javno mnijenje — sukob između manipulativnog i kritičkog javnog mni­jenja doveo je do ravnoteže koju dosad nije poznavalo nijedno industrijsko društvo; participacija — poljski su radnici brzo naučili da umjesto samo ekonomskih prava. zahtijevaju demokratsku participaciju u upravljanju i kontroli u proizvodnji i planovima, posredstvom nezavisnog, samoupravnog sindikata.Ali, nijedna od tih inovacija nije se uspjela nametnuti kao inherentni dio pokreta. Dualni aranžman, u kojem civitet odustaje od organiziranja države koja će odgovarati pokretu i, u želji da ostane nezavisan, aspirira samo na određenu kontrolu nad državom, nestabilan je. Opredjeljujući se za pokret a ne partiju, za samoograničavajuću revoluciju a ne političku vlast, Solidarnost se izvrgla dvostrukom riziku: nestabilnoj ravnoteži odnosa tota­litarne države i nezavisnog socijalnog pokreta i nejasno određenoj ulozi i strukturi samog socijalnog pokreta. Formula »socijalnog pokreta« bila je duboko dvosmislena; organizirati društvo kao jedinstveni pokret znači li u stvari nastaviti prekinutu revoluciju? Ili znači sve veću borbu unutar svjes­no preuzetih granica revolucije, za maksimalnu moguću društvenu i indivi­dualnu slobodu i participaciju? Pitanja, koja je tako otvorila Poljska pozi­vaju nas da razmišljamo i djelujemo, smatra Arato, »za njihovu i našu slo­bodu«.Mogućnost nekonvencionalnog promišljanja slobode, tj. promišljanja slo­bode »izvan« metafizike subjektiviteta razvijene u evropskoj humanističkoj tradiciji od Kanta, preko Hegela, Husserla, čak Marxa, Sartrea do Haber- masa, razvija Nancy Fraser komentirajući, između ostalih, trenutno najutje­cajnije djelo Michela Foucaulta — Surveiller et punir.*Humanistički pojmovi autonomije, međusobnog poštovanja, dostojanstva ličnosti i osnovnih ljudskih prava za Foucaulta su »puki derivativni produkt određenog kontigentnog, historijski specifičnog skupa lingvističkih praksa koje na tijelu obavljaju određenu moć.« Te humanističke ideale Foucault odbacuje kao instrumente gospodstva, koji se primjenjuju u okviru suvre­menog »disciplinirajućeg moć/znanje režima.« Što dakle, Foucault nudi umje­sto tradicionalne metafizike subjektiviteta? U svom opisu »karceralnog dru­štva« odbacujući posthumanističku retoriku, Foucault proklamira potrebu nove retorike društvene kritike. Ta nova kritička paradigma ne smije biti nasljednik tradicionalne normativne kritičke teorije. Ona mora težiti k na­dilaženju humanizma i namjesto njega dati nešto novo. Što i kako? Prije svega — kako, pokazuje Fraser, kako Foucault nije uspio, izbjeći tu istu* Knjiga uskoro izlazi u Sloveniji u prijevodu D. i M. Rotar, u izdanju Delavske etnotnosti2?.2Mežnarić, S.: Teor. moder., kr. i rek. jav. sf., Rev. za soc., Vol. XI (1981), No. 3—4, str. 229—233humanističku retoriku, imenujući njegovu vlastitu kao »posthumanističku političku retoriku«. Kao »dobar Derrideanac«, Foucault i sam priznaje da se, kritizirajući metafiziku subjektiviteta, stalno nalazi u opasnoj blizini »false sortia«.Analizirajući Foucaultov pokušaj nadilaženja tradicionalne retorike hu­manizma u spomenutoj knjizi, Fraser dolazi do zaključka da taj poduhvat nije uspio, da mu nedostaje »genuina politička ozbiljnost«, poželjna na leksič­kom, teorijskom i kritičkom području, želi li se obraniti neka moguća po­litička vizija. Ali zato, smatra Fraser, Foucaultu dugujemo inovaciju — hu­manizmu imanentni kontradiskurs i kritičku svijest. U tome je Foucault »učinio više, možda, nego itko poslije Marxa: izlaže i upozorava nas na ogromnu raznolikost načina na koje je bila i jeste zloupotrebljavana huma­nistička retorika«.Mnogo je toga još ostalo nedorečeno, suvremeno poimanje modernitetai demokracija, autonomija individue i sistemički racionalitet, odnos »naše historije« i historije, itd. No ipak, atmosferu tečaja opredijelila je primjedba jednog od sudionika (Arato): filozofija ne može biti snabdjevač novim druš­tvenim značenjima (meanings) za, recimo, socijalne pokrete, ali jeste, sva­kako, sposobna razvijati im moć samorefleksije i smisao emancipacije.

Teorije moderniteta, kriza moderniteta i rekonstrukcija javne sfere

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia