Renato Matić

Matić, Renato

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIOsnovna značajka »socijalnog metabo­lizma« je niska ekološka efikasnost koja se ogleda u neposrednosti razaranja prirodnih resursa i svojstvima dobivenih proizvoda u njihovoj prera­di. Zbog toga je i razumljiv stav da »u biosferi ne postoji takav destruktivni organizam kao što je socijalni organizam« (str. 27.) Ipak, autor je za­stupnik optimističke teze te zaključuje da će »so­cijalni organizam«, s vremenom, pojačati svoju stabilizacijsku i kontrolirajuću funkciju u biosferi: »Društvo će biti prinuđeno uzeti na sebe regula­ciju proizvodnih djelatnosti, konzumenata i samih destruktora, prije svega zbog toga kako bi uvećalo svoju produktivnost«, (str. 35.) Za bolju ekološku efikasnost društva potrebno je usavršiti sam pro­ces »socijalnoga metabolizma« što bi se ostvarilo pomoću čovjekove kontrole svoje vlastite djelat­nosti, svođenjem rasipanja energije i prirodnih resursa na minimum i stavljanjem pod kontrolu maksimuma odbacivanja otpada u okolinu. Iz ovakve analize slijedi i nova zadaća socijalne eko­logije koja podrazumijeva jednako tretiranje oba elementa ovoga odnosa. Ona bi se trebala baviti problemima međusobnog organiziranja društva i prirodne sredine, tj. »cjelokupnim formiranjem noosfere« (str. 38.)U nastavku autor analizira odnos socijalne ekologije i drugih znanosti, specifičnosti koje iz toga proizlaze i međusobnu povezanost. Navodeći mišljenja nekih teoretičara, najvećim dijelom iz SSSR-a, on uspostavlja tezu o interdisciplinarnosti socijalne ekologije, ali na jedan osobit način. Za Markova je socijalne ekologija takva znanost koja objedinjuje znanja svih drugih disciplina iz ove problematike, ona je sintetička znanost. Na jed­nom mjestu on kaže: »Interdisciplinarni stupanj predstavlja socijalnu ekologiju kao sintetičku nau­ku koja je povezana s dvostrukim vezama s disci­plinama nižeg stupnja« (str. 66.) Socijalnu ekolo­giju Markov shvaća i na disciplinarnom stupnju, a onda se tu radi o pojedinim disciplinama kao što su: »teorija zaštite žive prirode«, »ekologija«, »konstruktivna geografija« i »humana ekologija«.Problem specijalizacije kadrova za ekološku problematiku autor rješava uspostavom novog sistema ekološkog obrazovanja koji bi podrazu­mijevao stvaranje međufakultetskih katedri s no­vim programima poduke specijalista u kojima bi humanistički ton bio dominantan.U zadnjem poglavlju svoje knjige Markov problematizira daljnji tok razvoja odnosa čov­jek—priroda. Po njemu taj put trebao bi ići pre­ma uspostavi harmonije ova dva, do sada, suprotstavljena elementa. Ali tu se postavlja pita­nje kriterija i cijene koje nije beznačajno. Nije svejedno pod kakvim uvjetima se može ostvariti uspješna »proizvodnja prirode«, kako pravilno i razumno postaviti njen cilj, kakvim načinim sti­mulirati takve djelatnosti i koliko sve to košta.»Ekologizacija« potreba jednog društva, koju zastupa Markov, pred već spomenutog, ovisi i o sistemu upravljanja u društvu i od kvalitete informacija. Prema autoru, neophod­no je konstantno stimulirati razvoj ekoloških potreba kod ljudi, a to je najpotpunije s pravom upotrebom sistema informiranja i upravljanja. Dok informacije imaju zadatak kreiranja eko­loške svijesti, dotad bi upravljanje rješavalo »optimizaciju prirodne okoline«, tj. praktično rješavanje neposrednih problema s kojima se ljudi susreću svakodnevno. Na taj način autor i socijalnu ekologiju čvrsto veže za polje prak­tičnosti. Ona se ne može odvojiti od životnih problema na polju praktičnosti, niti od dosti­gnuća drugih nauka na teorijskom polju. Zbog toga su i razumljive zaključne tvrdnje Markova da socijalna ekologija ne pretendira na ulogu odvojene, izolirane nauke, jer ona to ne može, niti joj to dozvoljava sam predmet izučavanja.Ljubo LepirTone StrojinUVOD V PRAVO OKOLJADelavska enotnost, Ljubljana 1987, str. 249.»Pred nama je značajno djelo, koje govorio pravnoj uredbi odnosa između društvene cje­line i njene prirodne osnove, o zaštiti čovjekove okoline. Značajno je što obuhvaća živ odnos i aktualnu tematiku kako za gospodarstvo tako215RECENZIJE I PRIKAZIi za ljude. Sadržaj prava okoline još se uvijek nadopunjuje, kao što se dopunjuju i spoznajeo uništavanju okoline, o posljedicama toga i programima sprečavanja posljedica«, piše u predgovoru Avguštin Lah.Ne upuštajući se u procjenu stručne vri­jednosti s aspekta pravnih i ekoloških znanosti, želim primijetiti kako je ovo prvi znanstveni rad, najednom od južnoslavenskih jezika, koji problem zaštite i unapređenja okoline iscrpno razrađuje terminom pravne nauke. U pogledu pristupa pojmovima i općoj problematici stječe se dojam da je riječ o klasičnom udžbeniku. Prateći naslove poglavlja saznajemo koji su temelji prava okoline. Na to se direktno vežu glede pravnih i normativnih akata, problemi njihove realizacije i mogućnosti poboljšanja.Knjiga sadrži slijedeća poglavlja: Pravo okoline — Nova pravna disciplina, Ustavno pravna ishodišta za pravnu zaštitu okoline, Načelo zaštite i unapređenja čovjekove okoli­ne, Odredbe pravne zaštite okoline, Zaštitni režim, Pravna priroda dobara općeg značaja i prirodnih bogatstava, Viši društveni interesi za zaštitu čovjekove okoline, Nositelji zaštite čov­jekove okoline, Građanskopravna zaštita čov­jekove okoline, Krivičnopravna zaštita čovje­kove okoline, Viktimizacija i zagađena okolina, Protivpravne radnje na štetu čovjekove okoli­ne, Zaštita čovjekove okoline u postupku orga­na javne uprave, Odlučivanje u izvanrednim okolnostima, Uloga ograničenog zakonodav­stva u okolini, Međunarodno pravna zaštita okoline, Uloga nomotehnike pri zaštiti okoline, Neke šinjenice o ugroženosti i stanju na po­dručju zaštite okoline, Stajališta, Mišljenja i preporuke za oblikovanje zaštitne politike, Društveni nacrt zaštite čovjekove okoline, Stra­tegija i provedba zaštite i unapređenja čovjeko­ve okoline, Normativi i standardi zdrave život­ne okoline.— Pravo okoline kao discipline nastaje i biva aktualizirano tijekom prošlog desetljeća. Objašnjavajući termin, autor napominje da je »pravo okoline« opisna oznaka koja može i zbuniti. Usporedivši ga s terminom »ekološko pravo«, zaključuje da prvi naziv, osim preven­tivnog pristupa, uključuje i oblike unapređenja čovjekove okoline. »Osnovni uzrok nastajanja prava okoline je potreba pravne zaštite pred posljedicama kaotične urbanizacije i štetnog djelovanja industrije« (str. 27.) U pravnom si­stemu pravo okoline prisutno je samo načelno. Shodno tome ono nema položaj pravne oblasti, nema izgrađene pojmove a niti jedinstven prav­ni sistem. Ono se u spornim slučajevima zapra­vo oslanja na građansko pravo.Autor naglašava interdisciplinarnost ovog područja jer je bolje od ostalih pravnih oblasti povezano s drugim prirodnim i društvenim znanostima. Ukoliko želi postati cjelovito i pravno učinkovito, pravo okoline mora odigrati integrirajuću ulogu među ostalim pravnim oblastima. Po autorovu mišljenju uloga prava okoline je: »Stvaranje svijesti o pravim vrijed­nostima okoline za čovjeka. Stvaranje novog kriterija o vrijednosti okoline znači postepeno prevladavanje uskogrudnosti čovjeka u odnosu prema prirodi.« (str. 31.) Glede ustavnog utemeljenja pravne zaštite okoline autor uka­zuje na činjenicu da Ustav niti jednim svojim članom izrijekom ne jamči pravo građana na zdravu životnu okolinu, već to spominje načel­no.S pravnog aspekta »okolina« i »prostor« su apstraktni pojmovi, koje je moguće konkre- tizirati bilo s vrednotama koje ih čine bilo u akcijskom obliku. Iz toga slijedi pitanje: »Da li je bolje pravnu zaštitu postaviti kao cjelovitu ili kao resornu?« (str. 35) Uobličiti pravnu osno­vu zaštite okoline, znači u krajnjoj liniji posta­viti osnovu sistema zaštite čovjeka pred one­moćalom i propadajućom okolinom kao i zašti­tu okoline od izrabljivanja. Zato se mora imati u vidu dva objekta: čovjeka i okolinu tj. čovjeka u okolini.— Pojam zaštite čovjekove okoline posta­je diskutabilan, ako ga shvatimo u konzervativ­nom smislu: ništa mijenjati, ništa iskorištavati. Treba ga shvatiti kao načelo namijenjeno zdra­vom, zaštićenom i stvaralačkom življenju sa­dašnjih i budućih generacija. Provedba zaštite stvara uvjete za: »Razvoj prirodnih i radom dobijenih vrijednosti, rad, stanovanje, odmor i216RECENZIJE I PRIKAZIrekreaciju te sprečavanje po zdravlje štetnih posljedica koje nastaju u industriji i prometu.« (str. 41.) Načelu zaštite okoline mora biti stra­no bilo kakovo sklapanje kompromisa.Iskorištavanje prirodnog bogatstva kroz tehnološki zastarjele, tzv. prljave industrije au­tor naziva »neokolonijalizam«, te zaključuje kako je samo načelo nesvrstane vanjske politi­ke ekološko načelo. Navodeći nositelje zaštite okoline (federacija, republike, zajednice općina, udruženi rad te građani) autor posebno izdvaja mogućnosti građana: građanska tužba, upravne zaštite, prijave protivpravnih radnji, aktivnosti u društvima, oglašavanje u masov­nim medijima, te upozorenja društveno poli­tičkim zajednicama. Razvoj građanskopravne zaštite čovjekove okoline autor vidi još u načeli­ma Rimskog susjedskog prava, koja su preuze­la i mnoga moderna prava. Civilni kodeksi Au­strije, Njemačke, Italije i Švicarske usvojili su pravilo daje svaki vlasnik zemljišta dužan trpje­ti imisije koje ne odstupaju od uobičajenih. Krivičnopravna zaštita modulirana je prvo kao inspekcijski nadzor, a tek kasnije kao krivično pravna zaštita, koja se dijeli na: zagađivanje (vode, živog svijeta i nasada) i ugrožavanje oko­line.U poglavlju »Viktimizacija i zagađena okolina« autor navodi šest općih uzroka vikti- mizacije: prirodne nesreće, društvo (nezapo­slenost), proizvodnja i energetika (otpad i za­gađivanje), promet, uzročnici protivpravnih radnji i same žrtve. Uloge žrtve su disponirana, participirajuća i provokativna. Okolina je žrtva koja trpi. Žrtva okoline je nova kategorija u pravnom smislu i širi se po opsegu.— Socijalna funkcija okoline je najviše zanemarivani aspekt prava okoline. Vezni član između prava i socijalne funkcije okoline je kultura. Zagađena okolina ne humanizira i ne kultivira, zato pravo okoline uz pomoć socijal­ne funkcije okoline pruža čovjeku mogućost usklađivanja svog odnosa s prirodom. Razma­trajući međunarodno pravnu zaštitu okoline autor procjenjuje kako su internacionalni akti produkt nekoliko zadnjih desetljeća kao pos­ljedica rušilačkog zadiranja u prirodu. Takoviakti su po opsegu višestrani na globalnoj razini, subregionalni, regionalni i dvostrani, a mogu se podijeliti na međunarodne konvencije, međunarodne deklaracije te programe međunarodnih organizacija. One sadrže obve­ze država, područja i oblike sudjelovanja i čov­jekova prava u uvjetima u kojima živi. Uloga nomotehnike, kao vještine izvođenja pravnih akata, je od osobite koristi. Autor je cijeni kao najbolje sredstvo zaštite od nesmotrenosti čov­jeka u prostoru. Nomotehnika predstavlja sredstvo društvene prisile.Drugi dio knjige obuhvaća zadnjih tride­setak stranica, gdje se među ostalim navode neke činjenice o ugroženosti i stanju na po­dručju zaštite čovjekove okoline. Prve značaj­nije, organizirane akcije na zaštiti okoline u nas, javljaju se tek od sedamdesetih godina. U Slo­veniji je prva pobuda za očuvanje prirode poz­nata od 1908. kao inicijativa za zaštitu Triglav- skih jezera. Autor nadalje iznosi teze o potrebi podruštvljenja zaštite, o uređenju prostora, teo potrebi usmjeravanja i racionalizacije proiz­vodnih djelatnosti u prostoru.U zadnjem poglavlju riječ je o normativi­ma i standardima koji određuju uvjete zdrave životne okoline. ONI odlučuju o:1. Kvaliteti posebnih dobara čovjekove okoline (prostor, naselja, zemljište, zrak, voda itd...)2. Najvećoj dopuštenoj koncetraciji i in- tezitetu za zdravlje škodljivih sastojaka i ener­gije u zraku, vodi, namirnicama i predmetima javne uporabe.3. Dopustivim i zanemarivim dozama agresivnosti okoline.4. Dopuštenom nivou i vremenu trajanja buke i vibracija.5. Dopuštenom broju ili koncentraciji agensa u zraku, vodi, pitkoj vodi i zemlji.6. Dopuštenom odstupanju od prvotnih stanja prirodnih dobara (dizanja ili pada tem­perature vode ili zraka itd.)7. Najugodnijoj mikroklimi u radnoj okolini (osvjetljenje, vlaga...).217RECENZIJE I PRIKAZIU prilogu knjige nalazi se popis knjiga, skripata, zbornika, članaka i rasprava koje je autor konzultirao pri pisanju, a koje preporuča čitaocu kao stručnu literaturu.Knjiga profesora Tone Strojina nije samo rad namijenjen pravnicima, već i svima onima koji se na bilo koji način bave ekološkom — socijalnoekološkom problematikom. Ona može poslužiti i kao primjer konkretnog an­gažiranja jedne znanosti u aplikativne svrhe.Renato MatićBlaženka Despot:EMANCIPACIJA I NOVI SOCIJALNI POKRETIICSSOHKnjiga Blaženke Despot: »Emancipacija i novi socijalni pokreti« ^ originalan je dopri­nos razumijevanju i novom promišljanju kako već »znanih«, tako i novih društvenih pokreta. Novost u pristupu i analizi tih pokreta proizlazi iz sasvim novog misaonog rakursa promišljanja ove teme, unutar kojega se socijalni pokreti promatraju u odnosu spram pojma emancipa­cije. Redefinicija pojam emancipacije, u borbi protiv volje za moć, omogućava autorici da socijalne pokrete odredi kao nove ili »stare« u odnosu na taj pojam. Polazeći od stajališta da su socijalni pokreti samo utoliko novi, ukoliko se bitno suprotstavljaju staroj paradigmi koja se osnova na volji za moć kao svom ontološkom temelju, novi socijalni pokreti novi su samo onda kada polaze od nove paradigme koja u sebi uključuje suprotno značenje — oslobađa­nje od slobode kao volje za moć (ekološki i feministički pokreti).Analizom pojma emancipacije u dijelima Manta i Hegela, autorica izvodi tezu po kojoj je pojam emancipacije kao napredovanje u slo­bodi, u dosadašnjoj filozofskoj misli podrazu­mijevao značenje — napredovanje u težnji kvolji za moć. Emancipacija utemeljena na slo­bodi kao volji za moć, time bitno podrazumije­va osvajanje i učvršćivanje sistema dominacije unutar postojeće konstelacije moći (stare para­digme). Poimajući volju za moć kao osnovnu premisu zapadnoevropske kulture, ona ukazu­je na temeljni konstituens današnje civilizacije, čije posljedice se očituju kako u sferi filozofije, tako u sferi nauke, njezinih metoda, u teoriji društva, tehnologijama i u specifičnom zapad­noevropskom racionalitetu, a može se okarak­terizirati kao stara paradigma. Novi socijalni pokreti razlikuju se od »starih«, u drugačijem poimanju slobode i emancipacije i time otvara­ju put jednoj novoj paradigmi na kojoj bi se moglo temeljiti buduće suvremeno društvo. Ta nova paradigma izrasta na negaciji i suprotstav­ljanju staroj. Nasušnost nove paradigme proi­zlazi iz krize suvremene kulture i modela kul­ture izgrađenog na volji za moć, (na poimanju slobode kao neograničene volje za moć.) »Izlaz iz ove krize još se i ne nazire. Ono što je još nemoćno spram te strašne nasilne armature su gibanja novih socijalnih pokreta« (str. 14).Obilježja »desno« i »lijevo« kojima se najčešće označavaju »novi« socijalni pokreti, ona zamjenjuje pojmom »naprijed«, koji sim­bolizira nadilaženje »naprednog« i »nazadnog« unutar stare paradigme, čime ovaj pojam zado- bija svoje puno značenje samo onda kada se novi socijalni pokreti promišljaju u odnosu spram nove paradigme — oslobađanje od volje za moć. »Kriteriji za odmjeravanje novosti, a ne puke novotarije, u pokretima su: 1. odnos pojmljene emancipacije spram volje za moć u državi i volje za moć u razaralačkom odnosu spram prirode i 2. u mjeri nadilaženja starog, ukinutoga i dignutoga na višu razinu« (str. 104). Samo u tom smislu ekološki i feministički pokreti danas se javljaju kao »istinski novi po­kreti, jer dovode u pitanje instrumentalni prin­cip volje za moć« (str. 97) na kojem je uteme­ljeno suvremeno društvo. Oni to čine suprotstavljajući se dominaciji kao osnovnom obilježju današnje kulture koja je »ozako­njena« u svim svojim aspektima, prvenstveno u odnosu spram prirode, te spram žene.218

Tone Strojin, Uvod v pravo okolja

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia