Prikaz knjige Nike Ikića, Petrovska služba. Stijena jedinstva i kamen spoticanja. Povijesno teološki, biblijsko dogmatski i ekumenski pogledi, Katolički bogoslovni fakultet, Sarajevo - Glas Koncila, Zagreb, 2015.,
274 str

Ante Mateljan

Prikaz knjige Nike Ikića, Petrovska služba. Stijena jedinstva i kamen spoticanja. Povijesno teološki, biblijsko dogmatski i ekumenski pogledi, Katolički bogoslovni fakultet, Sarajevo - Glas Koncila, Zagreb, 2015.,

274 str

Mateljan, Ante

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

185Niko ikić, Petrovska	služba.	Stijena	jedinstva	i	kamen	spoticanja.	Povijesno	teološki,	biblijsko	dogmatski	i	ekumenski	pogledi, Katolički bogoslovni fakultet, Sarajevo - Glas Koncila, Zagreb, 2015., 274 str.Autor ovog djela o petrovskoj službi prof. dr. Niko Ikić, profe-sor ekumenskog i dogmatskog bogoslovlja na Katoličkom bogoslov-nom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu, svoj opširan rad predstavlja “skromnim doprinosom razmjeni i kristaliziranju teološkog mišlje-nja o petrovskoj službi, posebno pod visom primata i nezabludivo-sti na hrvatskom govornom području. Svakako valja istaknuti da autor konzultira vrlo opsežnu i svu relevantnu literaturu o ovom pitanju, te se je potrudio prezentirati uglavnom sve značajne rado-ve na hrvatskom jeziku koji tretiraju ovu temu.Tema je višeslojna, teološki, ekleziološki i ekumenski izazovna i interdisciplinarna, kako stoji i u samom podnaslovu djela. Izazovi su višestruki, počevši od povijesnih, eklezijalnih i ekumenskih proble-ma pa sve do današnjega načelnog osporavanja autoriteta, struktu-ra i institucija. U svemu tome izrazito je vidljivo osporavanje i same petrovske službe. Stoga je važno shvatiti kako se ta služba teološki tumačila i kako se danas tumači, te kako se u Crkvi prakticira. Stoga autor upravlja pogled, među ostalim, na nauk i djelovanje posljed-njih papa, osobito Benedikta XVI. i pape Franje.U uvodnom dijelu autor se potrudio predočiti nam objašnjenje pojmova: papa, autoritet, primat, služba, nezabludivost. U tom dije-lu ističe primjer pojma “službe” u Crkvi, koji je u trajnom razvoju, a isto vrijedi i za petrovsku službu. Kao primjer donosi riječi pape Franje izgovorene o 50. obljetnici susreta pape Pavla VI. i ekumen-skog patrijarha Atenagore I. u Jeruzalemu 26. svibnja. 2014., koji veli da “se kroz bratski dijalog među kršćanima iznađe novi oblik djelovanja i poslanja posebne službe Rimskog biskupa” (str. 19).*U I. dijelu, naslovljenom “Povijesno-teološki pogled”, autor obrađuje temu petrovske službe u pet poglavlja. (I.1) Autoritet	u	prvom	tisućljeću analizira ulogu i značaj Rimske Crkve u pitanjima pravovjerja te dogmatskih kontroverzija u vrijeme prvih ekumen-skih sabora. Tu su i pitanja određivanja vremena slavljenja Uskrsa i kontroverzije oko ponovnog krštavanja otpalih, kao i razumijevanje apostolskog utemeljenja primata u kontekstu univerzalne eklezio-logije. Autor se posebno zaustavio na temi tzv. recepcijskog prava i 186Ante Mateljan, Petrovska služba. Stijena jedinstva i kamen spoticanja, ...činjenice autoritativne potvrde odluka općih sabora, kao i spornog pitanja pravovjernosti pape Honorija u monoteletističkoj kontrover-ziji. Nije izostavljeno ni osvjetljenje teorije “pentarhije”, prema kojoj bi rimski biskup bio na prvome mjestu - što se može različito tuma-čiti: u časnom ili u pravnom značenju. Tu dakako dolazi i pitanje tzv. Konstantinove darovnice. Iako se većinom u ovom dijelu ana-lizira rasprava o primatu između Rima i Bizanta, nisu zanemarena ni pitanja koja su se pojavila na Zapadu, kao što je odnos “trona i oltara”, te prednost duhovne nad svjetovnom vlašću. Razvoj shva-ćanja primata u prvom tisućljeću autor ovako zaključuje: “Autoritet od prednosti prerasta u prvenstvo, a prvenstvo prerasta u primat, primat u jurisdikciju” (str. 53).U sljedećem poglavlju (I.2) Autoritet	u	drugom	tisućljeću pogled je upravljen pitanjima i problemima koji se susreću prevalentno na Zapadu, a pojačani su zbog “apsolutističko-centralističkog shva-ćanja” osnaženog formulacijom vicarius	Christi, a ne tek succesor	Petri, te na humanističkom mišljenju kako “sve druge vlasti u Crkvi participiraju na Petrovoj vlasti” (usp. str. 58-59). S tim je u svezi i privilegij kanonizacije svetaca i imenovanje biskupa. Tužno razdo-blje avignonskog sužanjstva (1309.-1377.) te vrijeme izbora protu-papa upućuju na veliku konfuziju iz koje se dijelom pokušalo izvući i oslanjanjem na koncilijarne ideje koje su se na kraju okrenule u koncilijarizam. Zanimljivo je da Tridentski sabor nije raspravljao o primatu, ali je utvrdio dogmatske izričaje o hijerarhijskom uređenu Crkve na način da to potvrđuje primat, što je u praksi provedeno na primjer obvezom pohoda biskupa “ad limina”. Autor obrađuje i ideje galikanizma (u Francuskoj) i febronijanizma (episkopalizma, u Njemačkoj) te razvoj odnosa Rimokatoličke i pravoslavnih crkava u 18. i 19. stoljeću.Slijedi (I.3) Prvi	vatikanski	sabor	iz	kuta	primata	i	nezabludivosti	-	jučer	i	danas. Tema je iscrpno obrađena, a pod posebnim poveća-lom je konstitucija Pastor	aeternus, u svojem nastanku i oblikova-nju, te o značenju definicije o papinoj nezabludivosti, kao i o odnosu primata, pastirske službe, jurisdikcije i nezabludivosti u naučava-nju ex	cathedra. Autor ne zapostavlja teološke polemike oko razu-mijevanja odnosa nezabludivosti Crkve i nezabludivosti pape, kao ni svjetovne kritike težnje za papinskim apsolutističkim centraliz-mom, prilažući razložno teološko objašnjenje nezabludivosti od prof. dr. Stjepana Bakšića (str. 92-93), dakako, svjestan problema koje je ova dogmatska definicija sa sobom donijela.U poglavlju (I.4) Autoritet	u	svjetlu	drugog	vatikanskog	sabora tematiziran je odnos episkopata i prezbiterata, počevši od enciklike 187Crkva u svijetu 51 (2016) 1, 185-189Pija XII. Mystici Corporis (1943), u kojoj još stoji kako u Crkvi “oso-bu Isusa Krista predstavlja vrhovni svećenik”. Ivan XXIII. izbjegava pojam potestas i radije se koristi pojmom služba (officium,	munus). Rasprava o autoritetu na Drugom vatikanskom saboru puno je šira nego prije jer se odnosi i na objavu, te na trostruku službu u Crkvi, te se okreće prema “autoritetu služenja” u čijem svjetlu vidi odnos pape i biskupa, odnosno Petra i apostolskog kolegija. Autor upuću-je na Karla Rahnera, koji pokušava razjasniti ius	divinum primata i ius	divinum episkopata u smislu zajedništva, a ne odijeljenosti (str. 100-102) te na tumačenje Josepha Ratzingera koji u pojmu “rimoka-tolički” prepoznaje dijalektiku odnosa primata i episkopata u Crkvi (usp. str. 103). U prikazu Lumen	gentium posebno tumači značenje koje ima Nota	praevia o odnosu glave i članova apostolskog zbora. Drugi vatikanski jasno razlikuje vlast reda i jurisdikciju, te njegov nauk o vlasti treba promatrati kroz teologiju svećeništva, koja je pak usredotočena na biskupsku službu.U završnom poglavlju ovog dijela, (I.5) Primat	i	nezabludivost	u	poslijesaborskim	dokumentima, analizirana je izvanredna biskup-ska sinoda iz 1969. koja govori o “suodgovornosti biskupa” za čitavu Crkvu. Pitanje nezabludivosti bit će poslije doticano u nekim doku-mentima (usp. Mysterium	Ecclesiae, 1973.) dok se Katekizam	Kato-ličke	Crkve (1994.) uglavnom oslanja na Drugi vatikanski sabor. U poslijesaborskom vremenu polemiku oko primata i nezabludivosti ponovo je potaknuo Novi	(holandski)	katekizam, koji rimskog bisku-pa predstavlja kao “ovlaštenog predstavnika biskupskog zbora” (str. 117).*U II. dijelu autor izlaže Biblijsko-dogmatski	pogled u dva poglav-lja. U prvom (II.1) pruža nam Biblijsko	utemeljenje primata na teme-lju analize tzv. “izravnih mjesta”, prvenstveno njemačkih bibličara, posebno Fritza Tillmanna, Paula Hoffmanna i Franza Mussnera, o Petru u Matejevu evanđelju te o naravi ovlasti koju prima od Krista u povezanosti s ispoviješću vjere. Slijede tumačenja Rudolfa Pescha o Petrovu poslanju prema Iv 21, 15-17 te Lea Scheffczyka o znače-nju “neizravnih mjesta” koja se odnose na Petra i njegovu službu. Uz to navodi i neke komentare biblijskog ne/utemeljenja primata, poput razlikovanja povijesnog i tipološkog Petra (Josef Blank), ekle-zijalne i povijesne službe i petrovske službe kao “strukture u traja-nju” (L. Scheffczyk).(II.2) Današnje	dogmatske	interpretacije	petrovske	službe autor izlaže iz dva kuta: communio ekleziologije i iz sakramentalnog kuta. 188Ante Mateljan, Petrovska služba. Stijena jedinstva i kamen spoticanja, ...U prvoj perspektivi bitan je odnos između Kristove Crkve i Katolič-ke Crkve (Crkva Kristova “subsistit	in	Ecclesia	cattolica”), po čemu se elementi crkvenosti nalaze i izvan Katoličke Crkve, što opet tre-ba ispravno razumjeti na vlastitim razinama. Tu se javljaju prijed-lozi o “pastoralnom primatu” te o “prvenstvu na duhovnom, a ne na administrativnom polju” (Walter Kasper). Communio ekleziolo-gija (L. Scheffczyk, J. Ratzinger, W. Kasper, A. Ganoczy) naglašava ono “cum” koje uvijek ima prednost pred onim “sub” (usp. str. 143-149). U tom smjeru se kreće i “euharistijska ekleziologija”. Što se tiče sakramentalne perspektive, apostolstvo i nasljeđe uključeno je u govor o Crkvi kao “sveopćem sakramentu spasenja” (LG 48.1) te ima kristološko-sakramentalni vid. Crkva je konstitutivna svakom sakramentalnom djelovanju, u kojemu su Krist i sakramentalni čin Crkve nerazdruživi (usp. str. 150-153). *Treći dio (III.) Ekumenski	pogledi, započinje paradoksom: Petro-va služba, koja bi trebala biti temelj jedinstva, čini se najvećom pre-prekom jedinstvu (usp. str. 155). Autor prezentira najprije (III.1) Katolički	pogled, koji je već velikim dijelom izložen u prethodnim poglavljima. Slijedi (III. 2) Pravoslavni	pogled u kojem se osvrće na razloge “velikog raskola” (1054.) da bi potom predstavio neka razmi-šljanja eminentnih pravoslavnih teologa 20. stoljeća. To su: Nikolaj Afanasjev (koncept “euharistijske ekleziologije” kao puta do jedin-stva); John Meyendorff (prijedlog da bi ekumenski sabori Katoličke Crkve vrijedili samo za Zapadnu Crkvu, pa bi bilo moguće “jedinstvo u različitosti”); Aleksandar Šmeman (načelo sinodalnosti uz teme-ljenje primata na Iv 21, a ne na Mt 16,18); Damaskinos Papandreu i Paul Evdokimov. “Traženje zajedničkog katoličko-pravoslavnog stava” (usp. str. 172-175) prema autorovu mišljenju treba i jedino može ići putem uvažavanja vlastitih tradicija (usp. Carigradska sino-da 879./880.) te načela koje su predstavili međunarodna mješovi-ta teološka komisija (Ussi Vaalamo, 1988.) i “Ravenski dokument” (2007.), o odnosu crkvenog zajedništva, koncilijarnosti (sabornosti) i autoriteta. Otvorena su pitanja različitih razina zajedništva (sve do “communicatio in sacris”), te pitanje naravi i značenja tvrdnje da “Rimska Crkva predsjeda u ljubavi” (Ignacije Antiohijski), odnosno da je rimski biskup “protos” među patrijarsima. Budući da je prvi “ništa bez ostalih”, primat i sinodalnost su neodvojivi, te je nužno ići upravo u tom smjeru.Protestantsko	gledanje	na	primat podijeljeno je na anglikan-sko, u svjetlu dokumenata ARCIC I. (1976.) i ARCIC II. (1981.) koji 189Crkva u svijetu 51 (2016) 1, 185-189obrađuju temu autoriteta u Crkvi, i na evangeličko-luteransko-refor-mirano, gdje su istaknuti radikalni stavovi Martina Luthera o papin-stvu i poneko teološko ublažavanje (Oscar Cullmann). Ovdje je opet neizostavan vid biblijskog utemeljenja primata i jurisdikcije. Ipak, ekumenska nastojanja otvorila su i nove perspektive (Dokument iz Malte, 1972.) te načela koja je iznio Wolfarth Pannenberg (usp. Petro-va	služba	i	Rimski	biskup, Svesci-Communio 98/1999., 43-49). Što se tiče EVC-a naveden je dokument iz Lime (BEM, 1982.) te neki tekstovi reformiranih teologa (Jean-Jacques Allmen).*U opširnim Zaključnim	razmišljanjima	i	očekivanjima (str. 205-224) autor pledira za korak naprijed koji bi bio “povratak k izvo-rima u biblijskom smislu”, kako je to predložio Joseph Ratzinger već 1976. godine, imajući pred očima Crkvu kao Tijelo i po nače-lu “pomirenoga primata s patrijarsima na temelju identiteta koje-mu je potrebno univerzalno središte”, uz poštivanje subsidijarnosti. Ratzinger govori o “mi” strukturi koja u Crkvi ne dokida onaj “ja”, po uzoru na Trojstvo te na Isusa u kojemu je “čisto jedinstvo Boga i čovjeka”. Na kraju, ne smije se smetnuti s uma da je Crkva otaj-stvo u koje je uključen i Petrov primat, sa zadaćom da “jača u vjeri na putu jedinstva”. Autor na kraju prilaže vrlo koristan Sažetak na hrvatskom (str. 225-227), na njemačkom i engleskom jeziku, s najvažnijim zaključ-cima ovog rada te očekivanjima za budućnost. Rad je obogaćen “Proširenom tematskom literaturom” (str. 237-252), vrlo korisnom budućim istraživačima ove teme, te Kazalom osobnih imena (str. 253-267), kao i dvjema recenzijama.*Na kraju iskreno hvala autoru na djelu koje će obogatiti hrvat-sku teološku literaturu, te nadamo se, dati i nov poticaj ekumen-skim nastojanjima. Neka nas istim žarom nastavi i dalje obogaćivati vrsnim teološkim radovima.Ante	Mateljan

Niko Ikić, Petrovska služba. Stijena jedinstva i kamen spoticanja. Povijesno teološki, biblijsko dogmatski i ekumenski pogledi, Katolički bogoslovni fakultet, Sarajevo - Glas Koncila, Zagreb, 2015., 274 str.

Niko Ikić, Petrovska služba. Stijena jedinstva i kamen spoticanja. Povijesno teološki, biblijsko dogmatski i ekumenski pogledi, Katolički bogoslovni fakultet, Sarajevo - Glas Koncila, Zagreb, 2015., 274 str.

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia