Ivan Cifrić

Cifrić, Ivan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIje ekonomska politika s aspekta ekologije ta­kođer deficitarna. Prva, jer aktivira suviše pri­rodnih resursa i ne mobilizira zahtijevane teh­nološke inovacije. Druga, jer se njeni ciljevi moraju kvalificirati, instrumenti diferencirati i institucije prestrukturirati (67—69). Otuda je potrebno izraditi aktivni program promjena smanjivanja nezaposlenosti i smanjivanja za­gađenosti okoline. On mora sadržavati i neke specifične probleme kao na primjer energet­ske, ali i još dva momenta: program mora sadržavati decentralne programe za komune i mala poduzeća u kontekstu regionalne i sekto- ralne strukturne politike te sistematska istraživanja — istraživačke projekte (65—81). Ovo posljednje ima i za nas neobičnu težinu.Knjiga »Ökologische Orientierungen« (»Ekološke orijentacije«) veoma je aktualna ka­ko tematski tako i sadržajno. Aktualnost se re­flektira na društvenu recepciju diskursa u razvije­noj zemlji (Njemačka) a znanstvenu u aktualiza- ciji i novaciji sveučilišnih pogleda i mjesta u an­gažmanu na predstojećoj modernizaciji društva. Autor vrlo jasno izlaže probleme i isto tako i vlastita stajališta. U mnogim dijelovima mogu se uočiti vrlo sistematični pristupi što potvrđuje au­torovu suverenost u ovoj domeni. Knjigu možemo preporučiti ne samo studentima, osobi­to socijalne ekologije, već i studentima ekonom­skih i tehnoloških znanosti. Njena sintetičnost pisanja i razumijevanja sadašnjosti i budućnosti prelazi granice disciplinamosti.Ivan CifrićAlfons Auer:UMWELTETHIKEin theologischer Beitrag zur ökologischen Di­skussion, Patmos VerlagDüsseldorf 1985, 326 str.Istraživanja i rasprave o ekološkoj i soci- jalnoekološkoj problematici uključuju različite aspekte i sadržaje. Pored istraživanja nekihključnih elemenata ekološke krize i ekološke drame suvremenog čovječanstva kao što su resursi, stanovništvo, hrana, energija i za­gađivanje, jedan od nezaobilaznih momenata je i problem čovjekovog, što će reći i društve­nog, ponašanja. U rješavanju ekološke krize i otvaranju perspektiva čovječanstva sve su gla­sniji zahtjevi za promjenom vrijednosti i normi ponašanja. Promjene vrijednosne strukture pretpostavljaju i neke bitne promjene u etici i moralu. Nažalost etička dimenzija je kod nas još u povojima. Nešto više je prisutna u nekim radovima i teološkim diskusijama.Etička dimenzija postaje sve značajnija. U tom kontekstu treba i shvatiti knjigu Alfonsa Auera »Umweltethik« (Etika okoline).^ Ovom knjigom Auer želi ohrabriti ljude za historiju (14) suprotstavljajući se sadašnjim pesimističkim nastupima i dubokoj rezignaciji svjetovnog. Njemu Auer predstavlja kršćansko vjerovanje kao sigurnu osnovu za optimizam i budućnost. Pored dubokog uvjerenja i elaboriranja kršćanskog stava o vrijednosti čov­jekovog života, njegovog smisla i odgovornosti za njega i njegove odgovornosti za svijet, Euer nastoji i temeljito analitički pokazati osnove na kojima se teološka razmišljanja temelje.Prilikom čitanja »Umweltethik« čini se da su tri konceptualna momenta važna. Oni se izražavaju i preko strukture knjige. Auer, nai­me, kao uostalom i najveći broj autora, polazi od činjenice postojanja ekološke krize svjetskih razmjera. Zatim izlaže model ekološkog etosai u drugom dijelu objašnjava ulogu kršćanskog vjerovanja u stvaranju novog ekološkog etosa.Uvodni dio (»Die ökologische Krise«) Ekološka kriza tematizira osnovne uzroke, di­menzije i tendencije ekološke krize, naglašava­jući da kriza nema samo negativne aspekte i posljedice nego i pozitivne (22). One se sastoje u tome što ta kriza predstavlja opet jedno novo iskustvo za ljude i njihovo tehničko-ekonom- sko djelovanje na okolinu i poticaj stvaranja novog odnosa prema prirodi. Za njega je najdublji uzrok ekološke krize čovjekovo nastojanje da racionalnost svijeta shvati jedno­strano, ili ga fiksira isključivo kao ciljanu kori­230RECENZIJE I PRIKAZIsnost i upotrebljivost, jer se svijet mora shvatitii refleksivno, a ne samo direktno (19). Auer ne prihvaća predbacivanja da je kršćanstvo odgo­vorno za postojeće stanje ekološke krize čov­ječanstva.Različita razmišljanja o rješenju ekološke krize autor klasificira u pesimistička, optimi­stička i realistička. Realistička se razlikuju od optimističkih u tome što zahtijevaju i odlučujuću promjenu u čovjekovom postavlja­nju prema svijetu. Zato autor zahtijeva prih­vaćanje kvalitativnog koncepta rasta i promje­ne sadašnjih struktura.U prvom dijelu (»Modell eines ökologi­schen Ethos«) Model ekološkog etosa (34— 187) autor u pet poglavlja (»Opća prethodna razmišljanja: etički impulsi«, »Angažman poje­dinca u zaštiti okoline«, »Socijalnoetički an- gažmna u zaštiti okoline«, »Dobitak od atom­ske energije« i »’Alternativno’ privređivanje«) izlaže svoje shvaćanje osnova na kojima se može graditi ekološka etika (etika okoline).Za Auera »moralno« se ne odnosi samo na pitanje »dobre volje« nego i »pravi put« i »pravo djelovanje« jer ono izražava obavez- nost (dužnost) (Verbindlichkeit) u optimal­nom ostvarivanju ljudske biti (34). Naš posto­jeći odnos prema okolini nije ispravan i treba ga mijenjati. Te promjene imaju svoje impulse koje Auer vidi kao: 1. impulsi iz iskustva (kon- trastnog iskustva, misaonog iskustva i motiva- cionog iskustva), 2. impulsi iz antropološke op­cije, i 3. impulsi iz etičke refleksije. Humani etos se ne može izvesti naprosto iz biološkog, već iz čovjeka kao moralnog subjekta. Sam čovjek je »cilj po sebi« i ne može biti promatran kao puko sredstvo. On nije samo dio prirode već je u stanju mnogo više djelovati u njenom toku. Prije svega on je u stanju spoznavati pa tako i oblikovati ekološku svijest, a zatim i dje­lovati. U oblikovanju ekološke svijesti, Auer smatra, postoje tri osnovne postavke (74—79): respekt života, racionalnost i dovolj nost U ostvarivanju tih postavki neophodna je »aske­za.« Ekološko djelovanje jeza Auera najhitnije u nekoliko područja kao strukturalnih eleme­nata. To su prehrana, vođenje domaćinstva,rad u vrtu i poljoprivreda i promet. Oni bi mogli biti zastupljeni i u ekološkom obrazovanju, ka­ko u porodici, školi, tako i preko masovnih komunikacija, a prije svega u malim grupama.U trećem poglavlju razmatra problem so- cijalnoetičkog angažmana i u tom kontekstu problematizira ulogu znanosti i tehnike u istraživanju i korištenju resursa, energije, po­ljoprivrede, stanovništva. Posebno značenje atomskoj energiji posvećuje u četvrtom poglav­lju (od problema resursa do rizika).Osobito je interesantno peto poglavlje gdje autor u kontekstu brojnih diskusija o odnosima »formalnog« i »neformalnog« sektora, odnosnoo problemima dualne privrede vrlo pregledno afirmira takav koncept. Polazeći od kritike indu­strijskog sistema suprotstavlja mu alternativno privređivanje i njegova neka obilježja. Dok u for­malnom području možemo razlikovati primarni, sekundarni i tercijarni sektor, u »neformalnom sektoru« privrede je sasvim drugačije. U njemu se ističe pravo pojedinca na dio resursa, u maloj zajednici ostvarivanje sigurnosti ali i univerzalne odgovornosti. Kao sredstva provođenja ovih prin­cipa autor navodi »participaciju i samoupravlja­nje« (Mitbestimmung) i »demokratsku kontrolu krupnog kapitala« (151). Kao važne alternative Auer navodi »profesionalne projekte« a osobito »dualne projekte«, problematizirajući Binswan- gerov model.Alternativni projekti moraju biti vrednovani i na način da se upitamo nisu li oni ipak motivirani novim traženjem dobiti, kakva je socijalna sigurnost njihovih članova, što je s veli­kim izdacima (kao obrazovanje, zdravstvena zaštita i td.), ne vodi li to novom diferenciranju (cijepanju) društva, i td. U njima autor vidi i vrlo važne pozitivne aspekte (odvajanje od velikih teh­nologija i velikih institucija, izgradnja humanijeg socijalnog prostora, suradnja grupa za samopo- moć sa porodicama i institucijama, personalno i socijalno orinentirana kultura, razvijanje avan­garde novog poretka i td.). U cjelini autor podržava svo ono nastojanje u vezi ove problema­tike a koje: razvijaju ljudske vrijednosti, a protiv su kulta produktivnosti; osobna odgovornost na­suprot totalnoj socijalizaciji životne skrbi i pre­glednost i protiv koncentracije moći putem ve­likog poduzetništva.231RECENZIJE I PRIKAZIDrugi dio knjige (»Die Bedeutung des chri­stlichen Glaubens für ein ökologisches Ethos) »Značenje kršćanskog vjerovanja za ekološki etos« (190—296) Auer je posvetio tematici teo­logije stvaranja i mjesta čovjeka u njoj. Osnova ovoga poglavlja leži u interpretaciji biblijskih tek­stova u kontekstu naznačene teme.Ovome dijelu pripada i zaključno razmišlja­nje (297—310). Prije svega izložen matodički pri­stup, inače konkretiziran u prethodna četiri poglavlja (drugoga dijela), pokazuje da autor po­lazi u shvaćanju kršćanskog smisla svijeta i okoline u vjerovanju. Ishodišta »smisla« su u izvorima iz »početka« (uglavnom iz »Genesisa«), »iz sredi­ne« (novozavjetni tekstovi) i »iz budućnosti«. Kršćanska egzistencija je biblijski fundirana u učenju o božanskim vrijednostima (vrlinama) ko­je određuju kršćanski horizont ljudskog postoja­nja. To su vjerovanje, nadanje i ljubav (302— 304). One su i potvrđene kao »novi etos« u moti­vaciji za konkretno djelovanje kršćana kao i u stvaranju etičkih orijentacija i normi. Auer želi jasno istaći da se u kršćanstvu može govoriti o doprinosu razrješavanju ekoloških problema kao antropoloških problema čovjeka u kontekstu mo­ralne tematike. Pri tome je originalni prilog kršćanske religije upravo u njenom posredovanju (preko vjerovanja, nadanja i ljubavi) spoznaje nove smislenosti, novog horizonta, a ne u etablira- nju konkretnih materijalno-etičkih normi (299).Auer razlikuje individualno-etičku razi­nu, moral imanentan pojedincu za razliku od socijalno-etičke (makro-razine). Individua je bitna instanca koja u sebi nosi i etičku dimenzi­ju, jer okolina sama po sebi nema etike. Ovu socijalno-etičku razinu možemo promatrati u kompetentnosti društveno-historijskog razvoja čovjeka. Neke norme se stvaraju iz historijskog iskustva, a neke vrline su božanskog karaktera.Čovjek slobodno i odgovorno stvara svoje norme u odnosima s okolinom. Međutim, i on sam kao stvoreno biće, kao »kreatura« djeluje u prostoru slobode tj. kulture kao posredova­nja između subjekta i prirode, što se konkretno omogućava u područjima privrede, politike, znanosti, tehnike, umjetnosti, i td. Imanentnost moralnosti čovjeka omogućava mu odgovornoponašanje u ekološkoj domeni. Auer se otvo­reno priklanja antropocentričkoj opciji u odno­su na fizocentričku: čovjek je »više« od člana ili dijela prirode, on je dio božjeg plana stvaranja.Auer razumijeva i tumači ekološko djelova­nje čovjeka kao ukupnost svih ljudskih odnosa i djelatnosti »u kući«. Pojam »kuća« može se ra­zumjeti na mikro razini (zajednica), ali i na global­noj razini, kao »kuća svijeta«. Taj pojam za njega znači »crkvu« — ona je kuća svijet^ (»kyriake oikia«). »Kyriake« — ono što pripada (»oi- kia=kuća) gospodaru je taj prostor koji je gospo­dar do čovjeku da ga »obrađuje« i »čuva« (Gen. 2,17). Imajući na umu Auerov pristup, može se reći đa se u simboličkom smislu radi o Crkvi, a u stvarnom o Zemlji.Smisao ovoga prikaza je u informaciji o jednom pristupu u teološkim interpretacijama ekoloških problema koji ima svoju posebnu vrijednost jer ukazuje na bitnu dimenziju čov­jekovog ponašanja u oblasti vrijednosti —' etičkog, a s druge strane se naslanja na suvre­men diskusije i procese u razvijenim zemljama koji otvaraju novi rakurs promatranju i uređivanju svijeta — alternativama.Auer se svojim pristupom i nadasve opti­mističkim stavom, priključuje onima koji zago­varaju potrebitost promjene ne samo ovoga svijeta u- čovjekovom djelovanja nego i samu strukturu čovjekovog djelovanja. Dakako, teo­loški pristup se razlikuje od drugih pristupa, ali njegova prednost pred mnogim drugim je u tome što nastupa holistički, što pojedinca suočava s njegovim odgovornim zadacima u granicama slobode koju sam stvara. Zato će knjiga »Umweltethik« biti od interesa za studij socijalnoekološke problematike koji u sebi, samorazumljivo, sadržava i teološke aspekte.Ivan Cifrićx) A. Auer (1915) studirao u Tiibingenu filozofiju i teologiju. Bio je direktor Katoličke akademije u Stuttgartu. Od 1953. je privatni docent u Tübingenu. Od 1955. je na katedri Moralne teologije u Würzburgu a od 1966. godine do 1981. (penzije) na katedri Teološke etike u Tübingenu.x) H. Ch. Binswanger, i dr. 1883, Arbeit ohne Umweltzerstö- rong, Fischer, Frankfurt232

Alfons Auer, Umweltethik - Ein theologischer Beitrag zur ökologischen Diskussion, Patmos Verlag

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia