Tvrtko Ujević

Ujević, Tvrtko

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIVjeran KatunarićDIOBA DRUŠTVA:SOCIJALNA FRAGMENTACIJA U AMERIČKOM, SOVJETSKOM I JUGOSLAVENSKOM DRUŠTVUBiblioteka Revije za sociologiju, Sociološko društvo Hrvatske, Zagreb 1988. 178. str.Za poznavaoce Katunarićevog so­ciološkog opusa, knjiga DIOBA DRU­ŠTVA je logičan nastavak njegovog teoretsko-empiirijskog irada iu istraži­vanju i sagledavanju socijalne struk­ture društva i problema multikultur- nosti u višenacionalnim zajednicama. Čitanjem knjige nameće se jak osjećaj da je ideja za analizu socijalne frag­mentacije sazrela mnogo prije auto­rovog studijskog boravka u Sjedinje­nim Američkim Državama. Već ne­gdje 1983. godine Katunarić objavlju­je u »Reviji za sociologiju« (br. 1—4) tekst »Socijalna fragmentacija«, gdje socijalnu fragmentaciju objašnjava kao suvremen vid društvene dezinte­gracije, koji se zbiva kroz sistemsku reintegraciju društva i nalazi se pod kontrolom vladajućih stratuma u in­dustrijskim društvima. Kao rezultat autor vidi konsolidaciju novog tipa osnovnih grupa koje se razlikuju od itipa grupa »primarnog karaktera« (iz klasične sociološke tradicije). Novi tip osnovne grupe ima podjednako imti- mni i strateški karakter. Velike dru­štvene grupe, kao što su klasa i nacija, također i »primarne grupe«, kao što je porodica, imaju sekundarni značaj (»Revija za sociologiju«, 1983., str. 3.).Durkheimovom teorijom solidar­nosti autor nas uvodi u razmatranje klasične teorije o diobi društva. Po­stavlja se pitanje zbog čega slabi veza između pojedinca i grupe i grupa me­đusobno kada su u modernoj epohi za njih osigurani dotad naj solidni j i uvje­ti zajedničkog rada, međusobnog ko­municiranja i pravne regulacije. Ra­zlog slabljenja društvenih veza Dürk­heim pronalazi u razaranju segmen- tarnog društva. Pošto taj proces nije potpuno završen, nije sasvim uspo­stavljen novi tip društva i društvene solidarnosti. U segmentarnom društ­vu, čiji je uzor klan, odnosno krvno srodstvo, pojedinac je utopljen u kole­ktiv i s njim je mehanički ili bezu­vjetno solidaran, što je na simbolič­koj razini predstavljeno religijskim kultom i obrednim normama koje slu­ži održavanju kolektivnog identiteta. Prijelaz iz krvno segmentarnog dru­štva čine teoritorijalno segmentirana društva starog i srednjeg vijeka, za­snovana ma autarkičnosti seoske eko­nomije. Proces suprotan segmentaciji društva, gdje pojedinci i grupe zbog podjele rada postaju međuzavisni na teritoriju čitave nacije, ali i šire, kada popuštaju međusobne veze u pogledu njihova identiteta, uzajamne privrže­nosti i grupnog identiteta — naziva­mo fragmentacijom.Dakle, segmentacija zbližava lju­de unutar grupe ali razbija veze iz­među grupa, dok obratno fragmenta­cija pojačava veze između grupa, ali slabi veze unutar grupa. To je teorij­ska okosnica klasične i suvremene so­ciološke teorije. Tako se primjera ra­di može navesti da Durkheim govorio osamostaljivanju funkcija, odnosno da se modema organizacija održava bez obzira na to koji je ljudi konkre­tno čine.Slično tome Weber uočava smje­njivanje vrijednosne racionalnosti in-353RECENZIJE I PRIKAZIstmmentalnom racionalnošću povo­dom irasta birokratskog tipa organi­zacije. Marx analizira reifikaciju kao nužan oblik otuđenja međuljudskih odnosa u građanskom društvu. Par­sons (tendenciju organizacije kao siste­ma da i svoju socijalnu okolinu stru- kturira po sistemskim načelima, dok Habermas upravo u tom smislu govo­ri o kolonizaciji društvenog života od strane formalnih organizacija ili sis­temskih struktura države i korpora­cija.Kada se govori o dezintegraciji društva, tada je nezaobilazan problem kriterij za određivanje osnovnih gru­pa. Autor u drugom poglavlju knjige (Rekonceptualizacija društvenih gru­pa) predlaže metodu mrežnih analiza (str. 49) koje imaju značajne prednosti spram tradicionalne strukturalne ana­lize,te s pravom zaključuje, ako se kao osnova uzme interakcija, a ne struktura — da su porodica, skupina vršnjaka ili profesionalno udruženje kao tradicionalne strukturalno odre­đene društvene grupe, samo djelovi interakcijskih mreža. U skladu s tim Katunarić predlaže šest karakteristi­ka koje čine osnovnu grupu:1) Osnovna grupa ujedinjuje rad i fizičku reprodukciju svojih članova.2) Osnovna grupa je grupa maksi­malne participacije, što znači da po­jedinac u njoj obavlja najviše svojih uloga.3) Osnovna grupa ima udjela u formiranju stavova svojih članova, tj. može biti barem jedna od referentnih grupa.4) Članovi mogu »ideološki« ne­girati svoju osinovnu grupu i izraža­vati svoju pripadnost velikoj grupi, tj. klasnu ili nacionalnu svijest.5) Što su selektivniji kriteriji pri­padnosti grupi, što je jača njena gra­nica u odnosu na okolinu, veća je vje­rojatnost da se radi o osnovnoj gru­pi: itamo gdje se lako ulazi i postaje članom, malo je resursa za dobivanje relativno višeg statusa.6) U osnovnim grupama postoji solidarnost koja se manifestira često ali i samo u njenim granicama, (str. 57—58)Autor slikovito zaključuje da ne- privilegirane grupe nalikuju na gru­pe koje se (nalaze u zatvoru, budući da nitko ne može izaći van, a oni izvana mogu ući unutra (ako imaju socijal­ni »peh«). Privilegirane grupe naliku­ju stanarima čija ulazna vrata stana nemaju vanjsku kvaku, ali zato svi stanari mogu izaći iz stana kada to zažele ili — mogli bi dodati, kada ih na to prisile (str. 67).Katunarić u uvodu knjige napo­minje da uzor »diobe društva« traži u Marxovom »Kapitalu« a taj je, da za razumjevanje suvremenih društava treba proučavati ono društvo koje do­minira ostalim društvima. U Marxovo doba to je Engleska, danas su to Sje­dinjene Američke Države i SSSR. Sto­ga je razumljivo da je ključno po­glavlje knjige »Zapadna i istočna fra­gmentacija«. Moderna dioba društva ili socijalna fragmentacija odvija se sistematski, što je u skladu s rastom organizacija u društvu, odnono s nji­hovom podjelom irada. Središnja or­ganizacija u kojoj je usredotočen po­redak ostalih organizacija, kao i insti­tucionalni (poredak društva je država (str. 73). Trebalo je pronaći autore ko­ji su nosioci globalne teorije datih društva a da su podudarne sa stup­njem fragmentacije tih društava. Ka­tunarić odabire za američko društvo Parsonsa, za sovjetsko teoriju Trocko- ga, posebno pamflet »Izdana revolu­cija«, gdje Trocki daje temelje shva­ćanju sovjetskog društva kao klasnog društva te osnov kritičkog maksizma u kontekstu sovjetske ideologije. Na­354RECENZIJE I PRIKAZIravno, nameće se problem određenog razdoblja Trockoljeva rada (tridese­tak godina), pa je nastavak nadokna­đen u djelu Viktora Zaslavskog »Neo- staljinistička država«. Ovo i slijedeća poglavlja sadržajno su podjeljena na šest istih dijelova: Teritorijalno — po­litička fragmentacija, Ekonomska fragmentacija, Etnička fragmentacija, Fragmentacija radničke klase (od kla­snih sukoba do tržišne fragmentacije), Strategija gornjeg stratuma i Strate­gija radničke klase. Prva dva opisuju i objašnjavaju sistemsku fragmenta­ciju, političko-teoritorijalnu i ekono- nomsku. Te diobe uzrokovane su po­djelom moći i podjelom rada oko vi­talnih aktivnosti u društvu, što je čvr­sto definirano u (institucionalnom po­retku. On predstavlja izraz strukture društva i najjačih privrednih organi­zacija. Ostala poglavlja opisuju i ob­jašnjavaju socialnu fragmentaciju u užem smislu, kako se veće grupe snalaze u sistemskoj diobi društva, u kojoj su mjeri same podjeljene te ka­kve su njihove strategije u pogledu održavanja postojećeg položaja ili o- svajanja novih položaja u društvu (str. 74). Autor nas svojim zavidim po­znavanjem sociologije sovjesktog, a naročito američkog društva, temeljito upoznaje sa svim antagonizmima da- tih sistema i potiče na njihov dublji studij.Poglavljem »Protutendecije soci­jalnoj fragmentaciji« upoznajemo se sa logikom posredujućih kategorija. Činjenica je da se povećava razmak između vladajućih i najsiromašnijih i najpotlačenijih grupa. Za održanje da- tog stanja brinu se ustanove koje su konzervativne po svom djelovanju i funkciji. To su civilna država, vojni aparat, sindikat i crkva. U nijma je nagomilana društvena moć u obliku financijskih, pravnih, moralnih i fizi­čkih sankcija. Raspolažući sankcija­ma, te ustanove kontroliraju integri­tet formalnih organizacija i većeg di­jela društvenih grupa izvan formalnih organizacija (kao što su obitelji i lo­kalne zajednice, na primjer, prilikom okupljanja u orkvi). Pored birokrat­ske procedure i primjene sankcija, u svrhu kontrole i socijalne integracije spomenute ustanove nastoje potaknu­ti procese koji ljude obično motivi­raju da traže ili prihvate zaštitu. Ta­kvi procesi stvaraju situaciju ugrože­nosti ili barem osjećaj ugroženosti. To mogu biti ratovi i krvavi društve­ni sukobi, katkada i određeni stupnje­vi ekonomskih kriza. Sličan učinak ima i porast fertiliteta žena, kao rast konzervativnih pokreta koji ugrože­nost ljudi ideološki formuliraju kao prijetnju sudbini nacije ili druge ve­like grupe (str. 132). Jedan i drugi konzervativizam, američki i sovjetski, pomalo su tragikomične verzije izvor­nih ideologija poduzetništva, odnosno socijalističkog kolektivnog elana. Na­čin na kji te ideologije danas propa­giraju obnovu jedinstvene zajednice iz duboko razmrvljenog društva vrlo je pojednostavljujući i grub, u biti ob­manjujući. To je očit dokaz da je čvr­stim jezgrama obiju upravi jačko-vla- dajućih klasa ponestalo inspiracije, a objektivna posljedica onoga za čime teže je međusobno zatvaranje društ­venih sistema obje hemisfere. Odgo­vor iznutra na vanjsko zatvaranje je segmentacija društva (str. 148).Posljednje poglavlje knjige raz­matra na isti strukturalni način dio­bu jugoslavenskog društva, a sociolo­ško gledište Josipa Županova je naj­primjerenije poslužilo Katunarićevom sagledavanju problema jugoslavenske fragmentacije. Iluzorno je u otvore­nom svijetu tražiti sasvim originalni put, jer strukturalni modeli društva nisu nametnuti samo izvana, već se nameću i iznutra kao inužne tendencije355RECENZIJE I PRIKAZIrazvoja. Pokazalo se da one stoje u međusobnoj proturiječnosti, a ideolo­gija samoupravljanja kao i samoupra­vi jačke ustanove još su preslabi a da bi prevladali loše posljedice te protu­riječnosti. Jedna od najlošijih poslje­dica je silna strukturalna podijelje­nost društva (str. 153).Na pitanje živimo li već u jednom »postmodemom društvu«? autor od­govara: Čovjek postmodernog doba živi u društvu koje negira jedinstve­nu, povijesnu liniju razvoja, pa mu se čini da je na kraju puta tamo gdje je bio ina početku. Kretanje se čini prividnim: društvo je naraslo, orga­nizacije su krajnje velike i složene, individuum nikad nije bio slobodniji ali ni usamljeniji, a sve prati nespo­kojan osjećaj da se ono bitno nije promjeniilo. Taj osjećaj nije lako o- brazložiti, jer su modernoj epohi bit­ne ustanove, bitni društveni odnosi bi­li skoncentrirani sna jednom mjestu— državi ili industrijskom poduzeću; danas su ta mjesta raspršena. Čovje­ku postmoderne merjetko se čini da ga najviše ugrožavaju najbližnji, kao agenti dominantnog poretka, a katka­da da to čini sam sebi (str. 173).Na kraju možemo zaključiti da je knjiga Dioba društva uzorna sociolo­ška studija o socijalnoj fragmentaci­ji, djelo koje se čita lako poput in­formativnog štiva, ali i djelo iz kojeg se mnogo može naučiti.Tvrtko UjevićZbornik radovaEMILE DURKHEIM I SUVREMENA SOCIOLOGIJABiblioteka Revije za sociologiju, Zagreb, 1988, 207. str.E. Durkheim, francuski sociolog (1858—1917.) profesor u Bordeauxu, zatim na Sorboni. Osnivač je jedne od najutjecajnijih socioloških škola u Francuskoj i osnivač »L'annee socio- logique«.Sociologiju je želio uvrstiti u red »pozitivnih znanosti«, jer po njego­vom uvjerenju itreba izučavati dru­štvene činjenice kao prirodne datosti isključujući iz njih svaki subjektivni i teološki moment. On je također predstavnik kolektivno-psihološke o- rijentacije u sociologiji, jer smatra da je pojedinac posljedica društvene diferencijacije, koja proizlazi iz po­djele rada. Bavio se zatim izučava­njem raznih aspekata društvenog ži­vota kao što je pojam religije, samo­ubojstva itd.Ovaj zbornik je kao što piše u predgovoru, posvećen ovome ve­likanu sociološke misli. U difuzno- sti i prividnoj nesimetričnosti soci­jalnih činjenica tražio je predmetnu koherentnost sociologije kao znanos­ti zahtijevajući od nje da strogo od­redi svoj predmet, postupke i meto­de. Njegov utjecaj, kao što se nagla­šava u predgovoru, nadilazi i njego­vo vrijeme i opseg njegova djela a njegova paradigma je još uvijek ak­tualna, nadrasta sociologiju i suvre­meno se kreće u području filozofije, etnologije, povijesti, pedagogije, poli­tičke znanosti i drugih humanističkih znanosti.356

Vjeran Katunarić, Dioba društva: socijalna fragmentacija u američkom, sovjetskom i jugoslavenskom društvu

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia