Dražen Kučan

Kučan, Dražen

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIjcd njiihovog velikog broja teško od­rediti što je »izvor« a što autentično promišnjanje autora. To, međutim, možemo smatrati i određenom »cije­nom« koju čitalac mora »platiti« želi li bez vlastitih referencija na literatu­ru ovoga područja, normalno pratiti slijed izlaganja u knjizi.Ono što bi autoru mogli zamjeri­ti čitajući njegov rad jest određena pojmovna ne jasnoća, možda najeks- plicitnije izražena na primjeru teori­je i paradigme. Žugić, naime, istovre­meno koristi i jedan i drugi termin, misleći pritom očito na istu stvar, pa je tako za njega kritička teorija po­nekad teorija, a ponekad paradigma. Ista je stvar i sa funkcionalizmom i »znanstvenim marksizmom«. Nije sto­ga sasvtim jasno priznaje li autor so­ciologiji znanstvenost i empirijski ka­rakter, ili je mišljenja da se sociolo­gija kao znanost mije još sasvim o- formiila, te je u tom slučaju, njen pa­radigmatski status problematičan. Ka­ko međutim koncept paradigme u so­ciologiji sociolozima ostavlja priličan manevarski prostor, ova se zamjerka može shvatiti samo uvjetno. U svakom slučaju, u situaciji kada kvalitetnih radova s područja komunikologiije i- ma relativno malo, »Informacijsko društvo« predstavlja interesantno znanstveno štivo.Bojan LuncerJosip ObradoviđRAD I TEHNOLOGIJABiblioteka Revije za sociologiju, Sociološko društvo Hrvatske, Zagreb, 1989, 157 str.Zenit je industrijskog društva u razvijenim zemljama već, (nesumnjivo,prošao. Masovna upotreba znanja, ve­lika profesionalizacija, sve veća dife­rencijacija socijalnih grupa i stvara­nje masovnih društava, sve sasvim do­bro poznate odlike industrijskog dru­štva, već su otišle korak dalje u svo­jim složenim oblicima, a mi još nismo sasvim sigurni jesmo li odgovorili na izazov tog vremena, na sve probleme, posljedice i socijalne implikacije. Mi- kroelektrondčka, pa potom i informa­tička revolucija dovela nas je pred post-industrijsko društvo Daniela Be­lla, dakle onu društvenu formaciju u kojem je mainjina u stanju proizvesti svu količinu materijalnih dobara, dok većina radi u uslužnim djelatnostima. Ljudski će rad, dakle, doživjeti još je­dnu epohalnu transformaciju, ruku pod ruku s tehnologijom znanja, u društvu u kojem će i industrija imati promjenljivu, ali zato ne i manje va­žnu ulogu.No, trend industrijskog društva još je prisutan; naziranje novog post- -razdoblja samo kumulira pravu mini- -kataklizmu. Velika nezaposlenost, promjene u socijalnoj strukturi orga­nizacije, promjene u odnosima moći, obrazovanju i sadržaju rada neke su od posljedica u sferi rada i tehnolo­gije, posljedice koje potresaju druš­tvenu strukturu čovječanstva — na o- vaj ili onaj način.Industrijska sociologija, odnosno sociologija i psihologija organizacije, kao znanosti koje se bave i fenome- rom ljudskog rada i fenomenom te­hnologije (između ostalog), uvidjele su da je odnos čovjeka i stroja posredo­van sistemom podjele rada te deter­miniran kako tehničkim, tako i soci­jalnim sistemom. Početnim »dječjim« bolestima ovih disciplina, disciplina koje su vrvjele posve tehničkim de­terminizmom — po kojem se smatralo da je organizacija rada tek posljedica tehnologije — ubrzo se suprotstavila490RECENZIJE I PRIKAZIpoveća grupa sociologa i psihologa. Spomenimo tek (između ostalih) Joan Woodward, Charlesa Perrowa, Petera Blaua. Oni su svojim istraživanjima i empirijskim verifikacijama reafirmd- rali socijalni sistem i stavili ga u isti položaj kao i tehnologiju. Od oinda pa sve do danas, uz neke izuzetke, ulo­ga tehnologije u organizaciji svedena je na sredstvo razrješavanja stalne proturječnosti između organizacije i njene okoline. No, definicije i opera­cionalizacije tehnologije još su uvijek neujednačene, jer uz one »tradicio­nalne« postoje ii »opisne«, odnosno o- ne koje pokušavaju tehnologiju uzeti kao aktivnost koja djeluje na organi­zacijsku strukturu, a time i na druš­tvenu strukturu.Studija Josipa Obradovića, jednog od onih visprenih industrijskih socio­loga čiji se rad može smatrati temelj­nim za ovu disciplinu u nas, svakako je pristalica »opisne« definicije tehno­logije, odnosno recipročnog utjeca­ja tehnologije na pojedinca, socijal­ne grupe i društvo u cjelini. Obrado­vić je od samiih početaka svog znan­stvenog rada, sredinom 60-tih godina, bio nadahnuti empiričar čiji se credo ni danas nije promijenio.Vjerojatno je bilo ii logično oče­kivati da će netko iz prvih redova znanstvenika koji se bave ovim pro­blemima željeti prekinuti neugodnu šutnju o socijalnim (implikacijama u- vođenja nove tehnologije; o potresu koji je već ili će tek zakucati na vrata,o zamahu mikroelektroničke industri­je i njenom sve većem području pri­mjene. Dakako da Obradović kao pri­stalica »reciprociteta« tehnologije ko­ji je uočio i pratio djelovanje zanat­ske, mehainizirane i automatizirane tehnologije na ljudski rad,, nije mogao ostati imun ni na ovaj novi izazov. No, ipak je morao napraviti kom­promis: utjecaj mikroelektronske te­hnologije na ljudski rad (čime se ba­vi drugi dio knjige) proučavan je (sa­mo) na teoretskoj razini problema u socio-tehničkom sustavu. I kao takav je prvi pokušaj rezoniran ja na toj stepenici znanstvene spoznaje, stepe­nici prema kojoj je autor godinama išao korak po korak.Obradović se pitao kako sve dosad poznate tehnološke razine proizvod­nje utječu (prije svega) na ponašanje pojedinaca na radu. Ili još dalje, ka­kav je odnos tehnologije i društva? Dakako da to nije bio nimalo lak za­datak, n0 knjiga je jednim dijelom sažetak rada starog 20 godina. To se odnosi na prvi dio knjige koji obra­đuje utjecaj »starih«, već poznatih te­hnologija ina jedinku i društvo. Taj je dio Obradovićeva rada već dobro po­znat javnosti, gotovo klasično djelo jugoslavenske industrijske sociologije, pa ćemo se samo u osnovnim crtama na njega osvrnuti.U kakvoj su vezi tehnologija i so- ciopsihološki aspekti rada? Posebice kako razne tehnologije (ili bolje re­čeno sve poznate) djeluju na stavove prema radu? Ono što Obradović od­mah naglašava jest da postoji vrlo u- ska veza promjena u tehnologiji i po­našanja radnika. S obzirom da su znanstvenici iz SAD dosad dali na o- va pitanja najšire odgovore, autor ih pokušava smisleno generalizirati. Ci­tirajući klasike poput »naivnog« i »zrelog« Friedmana, Walkera, Manna & Hof mana, te Tavlora dobivamo čist pregled problema i mogućih rješenja.Zanatska razina proizvodnje »pro­izvodi« zadovoljna radnika, no ipak njegovi stavovi ovise o prirodi proiz­vodne organizacije. Mehaniziranijom tehnologijom stanje se mijenja, radnik želi što prije pobjeći od stroja, a mo­notoniju ne razbija ni job enlarge­ment, pa autor dolazi do ispravna za­ključka. Nesumnjivo je, naime, da po­491RECENZIJE I PRIKAZIstoji. konflikt na liniji monoton rad — želja za sudjelovanjem u konzumaciji dobara potrošačkog društva, želja koja se čini djelotvorna jedino u va­žećoj tehnologiji i organizaciji rada. Automatizirana razina proizvodnje kvalitativno donosi malo promjena u stavovima prema radu: usprkos ve­ćoj odgovornosti ii širem rasponu rad­nih zadataka. Tenzija se naglo pove­ćava, a sve radne operacije i dalje se obavljaju mehanički.Nadalje se govori o utjecaju teh­nologije na percepciju sociopsiholo- ških varijabli među kojima su socijal­ni status, mogućnost napredovanja u radu, radni uvjeti. Posebno je zanim­ljiv problem odnosa tehnologije i mo­tivacije u radu, kao osnovne determi­nante ponašanja radnika u radu i iz­van njega. Obradović tu dolazi na svoj teren, s obzirom da je 1967. i sam pro­veo istraživanje u šest poduzeća, ne bi li utvrdio kako različite razine pro­izvodnje djeluju na motiaciju zaposle­nih. Kako je poznato, rezultati su bili korespondirajući s jugoslavenskom zbiljom, ali i s Taylorovom postavkom da su novčana primanja radniku naj­važnija motivacdja.Kako empirijski pristupiti alije­naciji, a pri tom izbjeći konfuziju ko­ju uobičajeno izaziva operacionaliza­cija teorijskih pojmova? Jedan od od­govora je definirati alijenaciju kao »subjektivni stupanj osjećaja radnika da je upravljač rada kojeg obavlja i njegov stav prema vlastitom radu iz­ražen jednim zajedničkim rezulta­tom.« Ili, korak dalje, radnik je to više alijeniran što radi u složenijim tehnološkim razinama, radnik posta­je privjesak stroju i gubi svaki vid osobnog zadovoljstva.Tehnoološku razinu proizvodnje možemo spojiti i sa stupnjem zado­voljstva u radu. Da bi izbjegao oštru operacionalizaci ju tog pojma autor seograničava na opće zadovoljstvo rad­nika sa svim relevantnim faktorima koji se pojavljuju unutar radnog vre­mena i prostora. Oslonivši se na Smi­lilo vu teoriju (1959.), po kojoj zado­voljstvo determinira šest faktora, Obradović je kao prvu nezavisnu va­rijablu (NZV) obradio tehnološku ra­zinu proizvodnje, dok je druga NZV bila sudjelovanje u donošenju odluka. Rezultati su potvrdili hipoteze: zado­voljstvo u radu statistički je značaj­no na različitim razinama prozvod- nje, dok sudjelovainje tili članstvo u organima upravljanja djeluje pozitiv­no na to zadovol jstvo.Tehnološka razina proizvodnje nesumnjivo djeluje na niz sociopsiho- loških varijabli i u našim uvjetima. Radnikovo zadovoljstvo determinira­no je mikroklimatskim uvjetima ra­da, te plaćom kao materijalnom kom­penzacijom za uloženi rad. Ti su rad­nici alijenirani u Marxovom smislu, no politički ih motivi ne zanimaju, dok ih inešto više osjeća potrebu za napredovanjem i zanimljivim poslom. Točnije: rad je nužnost, a radnici svo­ju ličnost nastoje aktualizirati negdje drugdje. Pitamo se koliki su tek re­zultati aktualni u današnjoj posve­mašnjoj krizi? Sigurno je da bi došlo do nekih korekcija ...Zadnje poglavlje u prvom dijelu knjige bavi se mogućnostima i oblici­ma oslobođenja rada; za naše prilike jednom romantičnom temom, što ne znači da je autor došao do neznan­stvenih zaključaka. Dapače, Obrado­vić dolazi do vrijednih rezultata: mo­gućnosti za oslobođenje kroz sam rad vrlo su male, s obzirom na izrazito tehničku podjelu rada i represivan jednoličan posao. S druge strane mo­gućnosti za participaciju u pravlja- nju su velike, no kakva je njihova realizacija? Autor nas majstorski pro­vodi kroz Frommovo direktno upra-492RECENZIJE I PRIKAZIvijanje, Navillove i Friedmanove opa­ske, Dragičevićeva i Vidakovićeva za­pažanja. Svi (nadalje izneseni rezulta­ti istraživanja (Drašković, Županov, Supek, Obradović) pokazuju izrazito mali stupanj realizacije samoupra­vljanja, pa se resume može shvatiti da je bit problema u nedovoljnom prerastanju formalne u stvarnu par­ticipaciju. Dapače, masovno sudjelo­vanje u odlučivanju po nekima je u suprotnosti sa visoko razvijenom te­hnologijom i organizacijom rada.Drugi dio knjige bavi se radom i mikroelektronskom tehnologijom ,što predstavlja prvi teoretski odgovorna dugo vremena otvoreno pitanje: nova tehnologija i njene socijalne posljedi­ce i implikacije. Obradović postavlja osnovno pitanje: djeluje li nova teh­nologija ina sociološke i sociopsiholo- ške varijable isto ili slično kao rani­je tehnologije (dakle kontinuirano) ili je riječ o svojevrsnoj radikalizaciji? Da li je signifikantnija teorija kon­vergencije i tehnološki determinizam ili ona teorija koja zagovara svojevr­sni socijalni determinizam? Dakako, ovdje se otvara čitav niz kompleksnih problema koji i ne mogu biti pred­metom samo jednog — bilo teoret­skog ili empirijskog — istraživanja; no nije li prvi korak i onaj najteži?Sve su nove tehnologije dosad povećavale proizvodnju i produktiv­nost, ali ni jedna nije krenula u »ko­rak od sedam milja«, dakle u kvali­tativan pomak, kao mikroelektronska industrija. Predviđa se, naime, da će za samo desetljeće u visoko razvije­nim društvima biti zaposleno samo 3—4°/o ukupnog radnog stanovništva. Koje li socijalne pertubacije! Mikro­elektronska tehnologija, koja se sa­stoji u primjeni različitih vrsta raču­nala kojima se ili upravlja procesom proizvodnje ili obavlja niz rutinskih operacija bolje i brže od čovjeka, za­četa je otkrićem tranzistora, a revo- lucionirana proizvodnjom chipa, ma­log poluvodiča čiji se broj integrira­nih elemenata na cm2 danas već teško može i predočiti. Područja primjene takve tehnologije (Evans!) su razne, no uglavnom se zasad sve svodi na područja sekundarnih i tercijarnih djelatnosti.No, koje su uistinu posljedice primjene mikroelektronike u radu? Svoja zapažanja Obradović je tipolo- gizirao u šest područja: tehnološki višak radne snage, sadržaj rada, orga­nizacija poduzeća, vrsta i intenzitet obrazovanja, socijalna struktura i procesi u radu (motivacija, zadovolj­stvo, stres).Tehnološki višak radne snage nesu­mnjivo je »problem na površini«, ak­tualan i goruč. Šok terapiju osjetile su gotovo sve vrste vitalnih industri­ja, pa se postavlja pitanje: dolazi li apokalipsa nezaposlenosti? Ili će po­lovična rješenja, kao prekvalifikaci­ja, prirodni odliv i razmještaj na no­va radna mjesta donesti rezultata? Kreiranje radnih mjesta možda je je­dini pravi odgovor tom izazovu, ali s ograničenim djelovanjem, kako teri­torijalno, organizacijski, tako i tehno­loški.Promjene u sadržaju rada nesu­mnjivo su i velike i značajne, konti­nuitet koji traje od prve industrijske revolucije promijenjen je u svom ob­liku upravo u kompjutersko doba. Obradović sistematski obrađuje pro­mjene u specijalizaciji, rutinizaciji (koja se povećava sa složenijom teh­nologijom), autonomiji u radu (pita­nje koje ostaje otvoreno), zahtjeve radnog mjesta, mogućnostima napre­dovanja i fizikalne uvjete rada (neus­poredivo bolji). No, pravi bi se obrat ipak trebao desiti u strukturi organi­zacije poduzeća, kao i u socijalnoj strukturi radne organizacije. Koliko493RECENZIJE I PRIKAZIsu autorova zapažanja korektno izve­dena kroz metodološke d ideološke zamke govori i činjenica da je za sa­mo taj dio knjige konzultirao 103 bi­bliografske jedinice i časopise. Poku­šavajući dati smjernice mogućeg za­ključka, a bivajući svjestan da su to tek početni koraci u razrješavanju spomenutih promjena Obradović ka­zuje nekoliko bazičnih opservacija.Mijenja se kvalifikacijska struk­tura zaposlenih, pa i raspon u plaćama (koje li suprotnosti s jugoslavenskim iskustvom) što znači da bi trebala nestati svaka uravnilovka. Temeljite su promjene i u strukturi obrazovanja, dakako i u samom sustavu vrijednos­ti čovjeka.Jedan od direktnih implikacija na psihološkoj ravni je razlika u struktu­ri motivacija i stres, rekli bismo goto­vo linearno povećanje stresa.I konačno, prirodnim slijedom ovog tematskog okvira, Obradović se obraća sličnostima i razlikama u dje­lovanju na rad mehanizacije, automa­tizacije i mikroelektronike. Što novog donosi napredak u tehnologiji? Još od uvođenja automatizirane proizvodnje dolazi do promjena u politici zapoš­ljavanja. No, ako se govori o nezapos­lenosti, promjene nema, jer su i dalje u prvom planu smanjenje broja zapos­lenih, povećana djelotvornost rada, do­hodak i dobit. Naravno, o tome se još ne može govoriti u našim okvirima, osim ako se Zakon o poduzećima ne oživi u praksi.Kontrola je pojačana, što je još jedan kontinuitet, obrazovanje i nada­lje ovisi o proizvodnoj tehnologiji, s time da se povećava polarizacija iz­među izvršnih i kreativnih radnih mjesta. Promjene u socijalnoj struk­turi mogu se očekivati tamo gdje teh­nologija doista utječe na nju, što po­novno u našim okolnostima nije slu­čaj, jer pretežu socijalni, politički, re­gionalni i ideološki faktori. U psiho­loškim procesima također dolazi do kontinuiranog suodnošenja s tehnološ­kom razinom proizvodnje. Autor se držao tri varijable: stavovi prema ra­du (diferentia specifica za svaku od tehnologija), zadovoljstvo u radu (mi- kroelektronika dovodi katkad do pro­širenog obrasca zadovoljstva u radu), te stres (složenija razina proizvodnje = veći stres).Z A K L J U  Č A K :  MikroelektronL ka većinom jest kontinuitet u svakom smislu, pi i u smislu djelovanja na socijalne i sociopsihološke varijable. Obradović uspjeva u svom naumu uka­zujući nam na taj kontinuitet, koji se katkada pretvara i u radikalizaciju djelovanja na mikro i makro struktu­ri radnog procesa i radne organizaci­je. Veće promjene trpi socijalna struk­tura poduzeća; to su promjene koje će se u latentnom obliku pojaviti u na­šem društvu, bez obzira na sve sis­tematske blokade.Dakle, teorijska je misija Josipa Obradovića na planu mikroelektrons- ke tehnologije završila svoju prvu fa­zu. Poznavajući autorov impozantni opus istraživanja ne možemo a da ne povjerujemo da ćemo uskoro dobiti i empirijske verifikacije nekih hipoteza predstavljenih u ovoj knjizi.Vjerojatno će se neke od »roman­tičarskih« postavki izjaloviti u realno­sti, ali nema kritike prvih teorijskih koraka na novom istraživačkom pod­ručju koja i sama nije »romantičars­ka«. Stoga ustvrdimo: Obradović je i u ovoj knjizi ostao dosljedan sebi, po­nesen ali ne i zanesen trendovskom problematikom; piše i djeluje meto­dološki ispravno i sistematično, jasno i uvijek raspoloženo za znanstvena nadmetanja. Pa, nije li to za početak i više no dovoljno?Dražen Kučan494

Josip Obradović, Rad i tehnologija

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia