Maja Povrzanović

Povrzanović, Maja

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIEKOLOŠKA SVIJEST I DRUŠTVE­NA PRAKSA, treći i posljednji dio zbornika, sadrži priloge koji proble­matiziraju ekološku svijest analizira­njem odnosa teologije i ekologije (I. Maštruko: Teologija i ekologija, N. Skledar: Teologija i ekologija): »I Va­tikan pokazuje sluh za probleme za­štite okoline, Papa Pavao VI šalje 1972. poruku podrške spomenutoj Stockholmskoj konferenciji, a Papa Ivan Pavao II proglasio je sv. Franju Asiškog nebeskim zaštitnikom ekolo­škog udruženja« (str. 140.) Tu je i za­nimljivo sagledavanje post-černobil- skog perioda (R. Supek: Ekološka svi­jest nakon Černobila). Aspekte utje­caja pojedinih subjekata na okolinu određuju dvojica autora V. Lay i F. Kritovac; zatim slijede empirijski ra­dovi koji probleme raščlanjuju meto­dom analize sadržaja (O. Čaldarović: Elementi zasnivanja ekološke svije­sti), ispitivanjem javnog mnijenja (D. Palašek i G. Vučinić-Palašek: Neki e- lementi ekološke svijesti u Jugosla­viji), istraživanjem mišljenja i stavo­va socioprofesionalnih grupa (D. Ro­man: Socioprofesionakie grupe i sta­vovi o ekološkim problemima) te a- nalizom istraživanja mišljenja mladih u Zagrebu o ekološkim problemima (M. Radanov: Ekološke orijentacije srednjoškolaca i studenata u Zagre­bu).Zbornik radova predstavlja drago­cjeno pomagalo studentima, stručnja­cima i ostalima koje na bilo koji na­čin zanimaju ekološki problemi. To je znanstveni rad, ali su tekstovi zbog zanimljivosti sadržaja i zbog načina na koji su problemi obrađeni pristu­pačni i široj čitalačkoj publici.Zbornik je još jedan apel na sa­vjest ... i sjećanje na Seattle.Tvrtko UjevićMarkus HugKULTUR — UND FREIZEITPOLITIK IN DER MITTELSTADT. ZUM BEISPIEL: UNIVERSITÄTSSTADT TÜBINGEN(Untersuchungen des Ludwig-Uhland- -Instituts der Universität Tübingen, 65. Band) Tübinger Vereigung für Volkskunde E. V., Tübingen 1986, 347 str.Sedamdesetih je godina ovoga sto­ljeća na polju komunalne kulturne politike i politike slobodnog vremena u SR Njemačkoj planirano mnoštvo reformi; tokom osamdesetih se sve češće čuje kako one nisu ostvarene. Međutim, nema sustavnog praćenja dosadašnjeg razvoja, kao ni analiza dubljih razloga komunalnih odluka na polju kulture. Istraživanje Marku- sa Huga, Politika kulture i slobodnog vremena u gradu srednje veličine. Na primjer: sveučilišni grad Tübingen, objavljeno kao 68. svezak serije Istra­živanja Instituta Ludwig Uhland Sve­učilišta u Tübingenu, značajan je po­mak takvoga stanja. U njemu je na primjeru Tübingena iscrpno prikaza­no kako su ostvareni pojedini ciljevi reformi na polju kulturne politike u razdoblju od 1970. do 1982, a komu­nalne su odluke objašnjene analizom lokalnih grupa i institucija.Za razliku od mnogih drugih auto­ra koji su pisali o kulturi i slobod­nom vremenu, Markus Hug u ovome radu pojmove kulturne politike i po­litike slobodnog vremena povezuje u jedinstvenu sintagmu »politika kultu­re i slobodnog vremena« (Kultur- und Freizeitpolitik) i dosljedno tako pove­zane upotrebljava. Ako se naime slo­131RECENZIJE I PRIKAZIbodno vrijeme (Freizeit) odredi kao ostvarenje vremena doista slobodnog, vremena samoostvarenja, tada kul­turna politika (Kulturpolitik) mora prije svega biti obrazovna politika koja umjetnost shvaća kao »socijal­ni« medij (»soziables« Medium). To znači da ne omogućuje samo pristup umjetničkim djelima, nego potiče in­dividualne i društvene procese učenja. Dakako, politika slobodnog vremena mora biti više od organiziranog bije­ga iz svijeta rada i pukog oporavka. Cilj te politike je »kulturno slobodno vrijeme« (»kulturelle Freizeit«), a o- no se može ostvariti tek na temelju organizacione integracije obaju pod­ručja. To je pretpostavka njezine dru- štverio-političke efikasnosti.Autor naglašava da su ciljevi refor­mi izraženi pojmovima poput »socio- kulture« (Soziokultur«) i »kulturnog slobodnog vremena« određeni preši­roko, pa često izazivaju nesporazumei ne mogu se znanstveno provjeravati, stoga se odlučio za provjeru kvalite­te ostvarenja ciljeva reformi komu­nalne politike na području kulture i slobodnog vremena koje je nazvao »rast fondova za kulturu i slobodno vrijeme«, »kultura sviju — za sve« i »decentralizacija, prostorno miješa­nje«. Sve te kategorije proizlaze iz di­skusija o reformama komunalne poli­tike kulture i slobodnog vremena, a zajedničko im je i to što, između os­talog, uključuju i pojedine aspekte raspodjele resursa. Svakoj od njih po­svećena je po jedna grupa poglavlja (pregledno organiziranih u niz kraćih potpoglavlja), koja donose autorova promišljanja korištenih pojmova, raz­matranja problema primjene kvanti­tativne metodologije u ovom istraživa­nju, te detaljne prikaze pojedinih je­dinica analize. Navedimo, primjera radi, neke jedinice analize iz cjelineo »kulturi sviju — za sve«: starci,stranci, kulturne ustanove »za sve«i »od kulturne udaljeni« slojevi, ga­lerija, knjižnica, muzička škola, uva­žavanje »alternativne kulture« — slu­čaj »Club Voltaire«. U zaključnom poglavlju autor govori o interesima političkih aktera s obzirom na lokal­nu strukturu moći i organizacione okvire komunalne politike.Autor objašnjava zašto je komunal­nu politiku kulture i slobodnog vre­mena istraživao upravo u Tübingenu, gradu srednje veličine, a ne u nekom velikom gradu. Kao prvo, glavnina stanovništva SR Njemačke ne živi u velikim gradovima, već upravo u ma­njim gradovima i na selu. Nadalje, u- koliko šansa za kvalitetnije življenje leži prije svega u manjim gradovima, u promišljanju kulturne politike mo­ra im se posvetiti više pažnje. Isuvišc dugo su analize kulturnih sadržaja :i načina provođenja slobodnog vreme­na vršene samo u prostorima velegra­da. Naposljetku, u gradu srednje ve­ličine — pogotovo ako u njemu živi— istraživač može imati cjelovit pre­gled odluka, njihovih donosilaca i ra­znih interesnih grupa koje na njih u- tječu.Istraživanje je koncipirano kao a- naliza slučaja zato što je autor sma­trao besmislenim tragati za »tipičnim gradom srednje veličine«; s obzirom na predmet njegovog interesa svaki je grad poseban slučaj. (To naravno ne znači da ovdje razrađen nacrt is­traživanja ne bi bio primjenjiv u kom­parativnim istraživanjima iste prob­lematike u bilo kojem drugom gradu, ne samo zapadnonjemačkom.) Mnogo važnijim mu se činilo jasno obrazlo­žiti posebnosti odabranog prostora, te pojedina analizirana područja ko­munalne politike (nadasve kvantita­tivne aspekte razvoja fondova za kul­turu i slobodno vrijeme) usporediti s istim područjima u jednom drugači­132RECENZIJE I PRIKAZIjem gradu slične veličine. Tako je, da bi provjerio valjanost svojih analiza u Tübingenu, sveučilišnom i uprav­nom centru, komparativno istraživao susjedni Reutlingen, industrijski i tr­govački grad, također s oko 200,00 sta­novnika.Hug u ovome radu problematizira Glaserov pojam afirmativne kulture (affirmative Kultur) (Hermann Gla­ser, Das Unbehagen an der Kultur­politik, u: Schwencke, O., Revermann, K. H., Spielhoff, A. (izd.), Plädoyers für eine neue Kulturpolitik, München 1974, 47—56.). To je kultura koja se uzdiže visoko nad svakodnevicom •— kultura festivalskog snobizma, pijeti- stičkog moralnog uzdizanja, kulta tradicije koji je sam sebi svrhom i spokoj stva u izbirljivosti, bez razmi­šljanja. Nedostatak povezanosti sa svakodnevicom odgovara njezinoj apolitičnosti. Uključujući samo »pra­ve, lijepe i dobre« sadržaje, afirma- tivna kultura pruža prividnu sigur­nost u prividno sigurnome svijetu; smiruje, umjesto da uznemiruje i po­tiče na razmišljanje i djelovanje. Ne­majući dodir s masama, afirmativna ih kultura prepušta drugim utjecaji­ma. U ovom vremenu tehničke repro­dukcije umjetnosti i televizije kao do­minantnog medija njezina posredova­nja, to dovodi i do spokojnog prihva­ćanja estetizacije svakovrsnog nasi­l j a . . .U pravilu proklamirajući upravo afirmativnu kulturu, tradicionalna kulturna politika ne izvršava naloge dobivene od države — ne sprečava, nerazrješava, niti osujećuje koncentraci- ciju društvene moći na polju kulture. Oficijena kultura, kaže autor, ima hram, ali ne i niše: o gradu kao »kul­turnom krajoliku« (Kulturlandschaft) uopće ne vodi računa. Planeri kao da poznaju samo »kulturu nakon posla«; grad je tako prepušten totalnoj funk- cionalizaciji. Ukratko: tradicionalna kulturna politika je elitistička, zastar­jela, ograničena i životu strana. Tak­vom se jasno pokazala već krajem šezdesetih godina ovoga stoljeća, ka­da je iz bitno izmijenjene svakodne- vice velikog dijela stanovnika SR Nje­mačke proizašlo historijski novo odre­đenje slobodnog vremena i kulture. Nedvojbeno je da je to svakodnevi- ca krize, koju je nemoguće jednostav­no popraviti okretanjem ka individu­alnim rezervama ili nekim »snagama samoizlječenja« implicitnim društve­nom razvitku. Nasuprot tome, druga­čija bi politika kulture i slobodnog vremena, po mišljenju autora, mogla ponuditi »pomoć« u življenju i mije­njanju takve svakodnevnice.Uz popis korištenih izvora, te regi­star imena i pojmova, u dodatku su tiskane tabele s nizom podataka rele­vantnih za ovo istraživanje, kao i ur­banistički plan parka za provođenje slobodnog vremena u Tübingenu. Po­sebno je vrijedna bibliografija rado­va o komunalnoj politici na području kulture i slobodnog vremena (uglav­nom njemačkih autora), koji sadrži čak 140 naslova.Maja Povrzanović

Markus Hug, Kultur – und Freizeitpolitik in der Mittelstadt: Zum Beispiel: Universitätsstadt Tübingen

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia