Društvena istraživanja 2(8), 1993: 887-1001

Josip Prgomet

Prgomet, Josip

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZInjem velikog dijela energije prema EGZI­STENCIJALIZMU, RAZOTUĐENJU I POSTMODERNIZMU, čime se gubi tradi­cionalni socijalno-klasni determinizam i dje­latni radikalizam (Heller). Linearna kauzal- nost gubi snagu, kognitivnu i akcijsku upo­trebljivost, raspadajući se na autonomne sub- sisteme i aktere-subjekte (Morin). Pojam po­litičke kulture na ovom mjestu dobiva poseb­no značenje pitanjem o realnom utjecaju kulture na političke stavove. Iako je taj utje­caj složene prirode možemo zaključiti da će tradicija, u spoju s poimanjem (posebnih) sloboda, odrediti tip demokratske kulture (kroz tip institucija, tip participacije, tip po­koravanja).U posljednjem dijelu "Modernosti i na­pretka" autor se bavi metodološkim proble­mom sociologije. (Temeljni se poticaj ovom razmatranju ogleda u sociološkom "praćenju" modernosti). Osnovni istraživački naputak vodi k INDIVIDUI (nasuprot holističkom pristupu). G. Mosca i S. Lukes daju pregled razvoja individualizma te njegovu moguću ti­pologiju. Osnovna relacija bi polazila od ve- berovskog individualizma svrhovitosti prema suvremenom "gušenju" u masi. Kroz episte­mološku i sociološko-metodološku prizmu na individuu možemo gledati kao na temelj PROCESA EKSPLIKACIJE. Stoga indivi­dua postaje metačestica socijalnih stavova, relacija ili vrijednosti. Induciramo od indivi­due prema kolektivu, u terminima veberov- ske orijentacije k akciji jednog ili više poje­dinaca. Bilo da je riječ o procesu, strukturi, instituciji ili habitusu, treba izbjeći i privid sociocentrizma ili agregizma; valja težiti pro- nicanju u logiku individue. To je imperativ ZBILJE, a ne METODE.Autor se na kraju bavi radom Raymon- da Boudona. Polazeći od faktičnosti društva koja se uobličuje posredstvom indivudue, predmet sociologije kao znanosti postaje HOMO SOaOLOGICUS. Individualni ak­ter (homo) jedini je izvor društvenog feno­mena; on je LOGIČKI ATOM. Ovime se ne niječe strukturiranost društva, nego ona pre­staje biti izvor same sebe. Struktura (model) nije uzrok društvenog djelovanja, ali može biti okvir ili objekt.Zaključak posljednjeg poglavlja ove knjige jest važnost metodološkog individua­lizma u proučavanju predmeta dimenzioni­rane i hiperdimenzionirane moderne realno­sti, a to je kontekst subjektivnog poimanja na čijoj osnovi počiva realnost. Sociologija ima težak zadatak, ali ga može obaviti. Po­trebna su samo odmjerena sredstva. Rezul­tati će sigurno biti zanimljivi.Informativnost, raznovrsnost i nadasve precizna strukturiranost te široka argumen­tiranost temeljne su vrijednosti ove izuzetno važne sociološke studije. Time fenomen na­pretka dobiva plastičan izraz, što će biti od velike pomoći svima koji se žele baviti ovom problematikom.Zvonimir BošnjakSOCIOLOGIJA DINKA TOMAŠIĆADruštvena istraživanja 2(8), 1993: 887-1001.SOCIOLOGIJA DINKA TOMAŠIĆA- naslov je tematskog bloka u broju 8 časo­pisa DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA, po­svećenog svekolikom opusu hrvatskog socio­loga Dinka Tomašića. Sam pojam istoimene- ne naslovne sintagme dovoljno je logički širok da bi zadovoljio interdisciplinarni okvir interesa na zadanu temu. Sociologija D. Tomašića dugo je očekivan set tematskih pri­loga. Pogotovo ako se ima u vidu da su Tomašićeva djela svojedobno stavljena na neki novi, uvjetno govoreći, Index librorum prohibitorum. Stoga, atraktivnost zadane teme jest svakako i u prvorazrednoj činjenici ponovnog otkrića Tomašićeve sociologije, njenog "izranjanja iz zaborava".227RECENZIJE I PRIKAZIRehabilitacija i reaktualizacija te socio­logije nije zahtjev "sam za sebe", već zrcali i teorijski izazov. Prije početka pregleda pri­loga uputno je upozoriti da je naša znanstve­na javnost već imala priliku upoznati teme­ljne spoznaje Tomašićeve sociologije, ponaj­više zahvaljujući promotivnim tekstovima A. Štulhofera, u kojima su predstavljene osnov­ne teze i premise, te dat analitički pregled Tomašićevih spoznaja.Pregled Tomašićeve misli djeluje kao sinteza triju podcjelina (Izvorni tekstovi, Ra­sprava i Sjećanja), koje čine jedinstveni te­matski sklop; izvorni Tomašićevi radovi iz "američke" faze i jedan iz predratne upot­punjeni su komentarima domaćih znastveni- ka iz različitih društvenih disciplina. No, re­habilitirati nije isto što i idealizirati ili glori­ficirati, tj. jednodimenzionalno pristupiti slici njegove sociologije.U tom kontekstu objektivan pristup razmatranoj materiji ovdje nije izostao. Dru­ga značajna dimenzija priloženih radova je njihova interdisciplinarnost, koja je samo odraz i dokaz Tomašićeve interdisciplinarno­sti. Već prvi pregled autorskih radova poka­zuje da raspon osvrta i komentara na spo­menuti opus ide multidisciplinamom crtom od sistematsko-socioloških preko antropo- loško-etnoloških do socio-psiholoških i psihi­jatrijskih aspekata, da bi se završilo sa član­kom o recepciji Tomašićeva djela i s, blago polemičkim tonom prožetim, tekstom H. Lorkovića (te s pripadajućom mu replikom A Štulhofera).Uvodni tekst pod naslovom "Plemenska kultura i njeni današnji ostaci" pripada Tomašićevoj ranoj fazi djelovanja (iz 1936. godine) - ogledan je prikaz tumačenja dinar- sko-plemenskog mentaliteta kao " ključnog za oblikovanje povijesti južnoslavenskih pro­stora ". Autor započinje s tvrdnjom da se "pojave u suvremenom idejnom, ekonom­skom i političkom životu ... mogu dovesti u ... vezu s kulturnim razvitkom iz ... prošlosti". Autor pritom sumira učenje o "dva različita kulturna tipa" - jedan sa zadružnom društve­nom organizacijom i korespodentnom ratar­skom, a drugi s plemenskom društvenom or­ganizacijom i korespodentnom stočarskomdjelatnošću, koje nisu samo gospodarske dje­latnosti već im je značenje što se iz njih ap­strakcijom izvode kulturni modeli. Pogotovo se kod kulture ratarskih nomada apstrahira svaka konstruktivna privredna djelatnost, pri čemu nomadske forme, okviri i "metode dje­lovanja" ostaju iste (agresivna kultura: neto­lerantnost, pljačka, ekspanzivnost). Između te dvije kulture postojan je stalnoobnavlja- jući sukob, ili barem mogućnost ("Damoklov mač") stalnog sukobljavanja.Pri tumačenju dinarskog mentaliteta Tomašić ističe da "nomadi prestaju biti no­madi i povremena organizirana krađa pret­vara se u sistematsku organiziranu pljačku, koja postaje glavno zanimanje odraslih muškaraca i glavno vrelo prihoda čitave za­jednice". Kada autor naglašava kako je za pripadajuće psihičke osobine plemenskog modela moguće da se "održe putem poro­dičnog odgoja i... sredine i onda, kada bude srušena plemenska društvena organizacija", onda jasno potvrđuje mogućnost nastavka nomadskog kulturnog obrasca (uspješne so­cijalizacije) i izvan prvotnog referentnog ok­vira tradicionalno - agrarnog društva. Tomašić u nastavku izvodi zanimljivu socio­lošku opservaciju pišući o mogućnosti "pre- laza ovih (plemenskih - op. aut.) ... kulturnih osobina među gornje slojeve putem formi­ranja trgovaca, vojnika i intelektualaca".Sljedeći naslov je "Hrvatska u europ­skoj politici" (1942. god.), u kojem Tomašić donosi povijesno razmatranje hrvatske na- cionalno-političke misli. U uvodu su naz­načene ideje koje su okosnica njegovih tadašnjih analiza i temelj uspješne predikcije fenomenologije političkih konflikata na po­dručju bivše Jugoslavije. Tako npr. piše o "naseljavanju stočara grčko-istočne vjere iz Srbije", pri čemu je kasniji razvoj događaja onemogućio "stapanje došljaka s Hrvatima pa od toga doba ta grupa - koja se kasnije identificirala sa srpskim nacionalnim ideali­ma - predstavlja velik problem u političkom životu Hrvatske". U povijesnoj deskripciji premisa višestoljetne hrvatske političke misli razmatraju se dani obrasci i veličine od državotvornih do integralnih koncepcija - od odvajanja od Austro-Ugarske, preko među-228RECENZIJE I PRIKAZIratnog seljačkog pokreta i tragične epizodeII. svjetskog rata, do završnog poglavlja o Hrvatskoj u poslijeratnoj Europi. Rješavanje "hrvatskog pitanja", neodvojivog od proble­ma stabilizacije balkanske ’opasne zone’, Tomašić vidi u uspostavi svojevrsne zajednice naroda na prostorima jugoistočne i centralne Europe.Treći izvorni članak - "Nacionalni prob­lem i partizanska Jugoslavija" raspravlja no­viju povijest balkanskih naroda. Nacionalnu strategiju KPJ, formuliranu pod utjecajem direktiva iz Kominterne, Tomašić vidi kao način osvajanja vlasti.U posljednjem radu, "Struktura Balkan­skog društva", posebno su zanimljive povije­sne komparacije. Tomašić rezonira da je na Zapadu bitno razvijenija autonomija poje­dinca, ideja prirodnog prava i sekularizacija, za razliku od Istoka koji baštini tradiciju Rimskog Carstva, jer se ono duže zadržalo u istočnoj Europi.Kompliciranost političkih prilika i opa­snost od eksplozije "bačve baruta" dodatno je potencirana nazočnošću velesila i oprečnim utjecajem "bizantsko-otomansko i zapadnoeuropske civilizacije", te težnjama "ratnički nastrojenih i vlasti željnih gorštaka te politički aktivnih ratara u dolinama i nizi­nama". Dobar dio političke elite je gorštačkog podrijetla i "premda su ti ljudi bili školovani na sveučilištima Zapada, njihovo je kulturno naslijeđe bilo presnažno da bi išlo na ruku većem broju korjenitih promje­na u njihovu djelovanju. Kako su bili osobito ambiciozni, željni moći i agresivni u svom političkom djelovanju, nisu bili spremni na kompromise". U opisu nizinskih ratara, za­ključak je da su im dominantne osobine: ni­ska vertikalna socijalna mobilnost, egalitari­zam, autarkična ekonomija, društvena nedi- ferenciranost i demokratski obrazac odlu­čivanja. Tomašićeva dalekovidnost rješenja balkanskog problema jest u zahtjevu za de­militarizacijom tog užarenog područja, kao i u zahtjevu za konfederalizacijom istog pro­stora (srednja i jugoistočna Europa) prema načelu poštivanja kulturoloških razlika među narodima koji ispunjavaju taj prostor.U drugom dijelu tematskog bloka, u prilogu pod naslovom "Aktualnost Toma-šićeve sociologije" Josip Županov analizira Tomašićevu sociologiju u kontekstu njegove koncepcije dvaju kulturnih modela: plemen- sko-stočarskog (dinarskog) i zadružno-ratar- skog (panonskog) i s tim u svezi zanima ga mogućnost tipskog uopćavanja prvog modela na srpski, a drugog na hrvatski etnos. Druga napomena odnosi se na hrvatski kulturni su­stav, koji je, po zaključku autora, u svojoj biti najmanje dualan. Osim zadružnog, plemen­ski model ne samo da ravnopravno sudjeluje u hrvatskom etnosu već je znao i ostvariti dominantan utjecaj, npr. oba glavna politička pokreta u II. svjetskom ratu bila su prožeta plemenskom crtom. Kontinuitet dominacije plemenskog modela održan je i u poslijerat­nom razdoblju unatoč jasnim naznakama za­družne komponente u samoupravnom poli­tičkom modelu. Autor uočava da je Tomašić reducirao svoju koncepciju na dva osnovna modela i u tom smislu Tomašićev izvorni nauk može se nadopuniti još jednim "hrvat­skim modelom": mediteranskim.Prilog Vjerana Katunarića "Zatvoren krug modernizacije?: od Tomašića do Hun- tingtona" usredotočuje se na Tomašićevu analizu karaktera političkih elita na Balkanui njegovo razumijevanje odnosa unutrašnjihi vanjskih čimbenika u održavanju istih elita. Suvremenost Tomašićevih shvaćanja ogleda se upravo u razmatranju opstanka i ravno­teže moći među elitama. Prema Tomašiću, balkanski režimi koriste uplitanje vanjskih čimbenika moći i "kapitaliziraju" ga u pro­mociji vlastitih interesa. Stoga, kao jedina so­lucija ostaje promjena i obrat u vanjskom čimbeniku.U prilogu Ivana Rogića "Zašto gubiti vrijeme s Dinkom Tomašićem?" naglašava se element aktualnosti i analitičke moći Tomašićeve sociologije, koji ne treba staviti u drugi plan, jer snažna politička konotacija koja prati Tomašićevo djelo prvo navodi na, prema autorovim riječima, "arheologijsku obvezu društvenih znanosti". Stoga, Rogića zanimaju dvije Tomašićeve misli: prva o kul­turnom identitetu kao osnovici "balkanske krize", u kojoj dolazi do polemičkog odgovo­ra Tomašića na Cvijićevo idealiziranje dinar­skog tipa, i druga o balkanskim društvima229RECENZIJE I PRIKAZI"pod pritiskom", gdje autor govori o kontra­dikciji između militarističke tradicije ukori­jenjene u plemenskom modelu i mogućnosti modernizacije.U prilogu Dunje Rihtman-Auguštin "Dinko Tomašić i hrvatska etnologija/antro­pologija" autorica ukazuje na neporecivu či­njenicu da je Tomašić prvi u Hrvatskoj "istraživao kultumoantropološki i razmišljao socijalnoantropološki", a antropološka imagi­nacija - uz poznavanje etnografske i povije­sne građe - rezultirala je trajnom izazov- nošću njegovih hipoteza.Prilog Miroslava Gorete "Psihijatrijski osvrt na radove Dinka Tomašića" upućuje na činjenicu da Tomašić nije bio disciplinarni purist. Potvrda njegove multidisciplinamosti vidi se u analizama tipova ličnosti unutar do­minantnih tipova balkanskih društava. Osim čisto psihijatrijske karakterizacije, kojom se ističe Tomašićeva sklonost osebujnoj deskrip­ciji plemenskog modela (agresivnost, impul- sivnost, egocentričnost, autokratičnost), au­tor nalazi da je Tomašić još u ranoj fazi dje­lovanja zadao elemente kojima je moguće pratiti fenomenologiju budućih konflikata na ovom prostoru sve do posljednjeg ratnog su­koba. Autor još naznačuje kako je Tomašićeva teorija razumijevajuća u smislu prepoznavanja agresorskih ratnih ciljeva.Završni prilog ovog tematskog odjeljka "Prijetnje, zaborav i tragovi: o recepciji Tomašićevog djela" (A Štulhofer) donosi analizu recepcije Tomašićevih radova nanašem prostoru. U prvoj od četiri faze koje autor prepoznaje u našem "čitanju" Tomašića dominira kritički diskurs i lijeve i desne pro­venijencije (30-ih godina desno, a 50-ih lijevo proskribiranje). Ekskomunikacija je imala "rok trajnosti" čitavih četvrt stoljeća, no iner­cija je učinila da se i u trećoj fazi (80-e god.) tek stidljivo pojavljuju kratke studije o Tomašićevu predratnom opusu. U sljedećoj fazi, početkom devedesetih godina, nestaje svaki trag lijevo-desnih "združenih snaga" i opus se naizgled mogao prepustiti mirnom akademskom proučavanju. No, događa se te­meljni obrat u smislu popularnosti njegovih teza, što je dijelom odraz društvenog stanja, a dijelom je zasigurno "krivnja" i na nekim Tomašićevim predikcijama.Treća tematska cjelina sastoji se od pri­loga Tomašićevih suvremenika. U prvom pri­logu, "Politička moć i tradicionalni mentali­tet" Mladena Čaldarovića, osim evociranja uspomena autor ukazuje na aktualnost Tomašićevih misli u smislu sociologijskog te­melja za buduća istraživanja strukture moćii političkih elita. Posebno se ističe uspješnost Tomašićeva "seciranja komunističke vlasti". Drugu veliku značajku autor vidi u interdi­sciplinarnosti njegova znanstvena opusa. I konačno, last but not least, prilog Ante Kadića "Prof. Dinko A Tomašić (1902.- 1975.)" sažetak je Tomašićeva životnog, pro­fesionalnog i političkog puta.Josip Prgomet230

Sociologija Dinka Tomašića

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia