Vitomir Lučić

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals

RECENZIJE I PRIKAZIdi koji besprijekorno rade i onda kada su okolnosti izrazito loše.Kulture poduzeća mogu biti slabe ili jake. Loša je strana jakih kultura nedostatak fleksibilnosti kada se promijene uvjeti pri­vređivanja ili ciljevi tvrtke. Zato je autorica s pravom doličnu pažnju posvetila ruko­vođenju i upravljanju promjenom kulture. Modemi manageri moraju pažljivo usklađivati poslovnu strategiju s tipom vlada- juće kulture u poduzeću radi smanjivanja kulturnog rizika za ostvarenje ključnih odlu­ka. Akcijski, imaju nekoliko mogućnosti (Schwartz i Davis, 1981.): ignorirati posto­jeću kulturu, promijeniti plan implementaci­je kulture, prilagoditi kulturu strategiji, ili prilagoditi strategiju kulturi (str.39). Bilo koji potez učinili, moraju imati jasnu pre­dodžbu o tijeku kulturne promjene i neo­phodnim uvjetima pretvaranja "kulture u sje­ni" u "dominantnu kulturu" poduzeća (str.40- 42).Drugi dio knjige donosi empirijske po­datke o kulturi poduzeća u njemačkim tvrtkama te analizu slučajeva poduzetničke kulture u Hrvatskoj na temelju šest auto­ričinih "case study" analiza razvoja privatnih poduzeća u Međimurju. Problem je ovog di­jela knjige raspoloživi empirijski materijal. Njemački istraživači (J.M.Weiss i AWiest, 1991.) su došli do zaključka ispitivanjem 50 predstavnika middle i top managementa da u bivšim istočnonjemačkim poduzećima još nema izrazitije, nove kulture poduzeća. Sličan rezultat dala je i autoričina anketa među direktorima 10-ak velikih zagrebačkih tvrtki uoči "pretvorbe vlasništva" 1990/91. go­dine. No, za hrvatsku je sredinu ohrabrujuće da vlasnici malih poduzeća njeguju određene elemente "poduzetničke kulture", čemu smjera i razvoj modernih poduzeća u zapad­nim zemljama.Upitno je mogu Ii se takvi zaključci te­meljiti samo na tako malim empirijskim uzorcima i mimo analize drugih, neistraživa- nih poduzeća, bez obzira što i sam smatram da valjani "case study" kao sociološko oruđe (i oruđe etnološke metode) istraživačima pruža brojne mogućnosti. Ovaj prigovor, međutim, ne pogađa samo autoricu već idruge istraživače ovog područja organizacij­ske stvarnosti. Ne smijemo zaboraviti da je u našim prilikama, kada nema gotovo nikak­vih opsežnijih empirijskih istraživanja po­slovne prakse i kulture poduzeća, i ovaj na­por hvale vrijedan. Stoga ova knjiga u cjelini zaslužuje pažnju sociologa te upravljačkih ti­mova u našim poduzećima.Drago ČengićBertrand de JouvenelTHE ETHICS OF REDISTRIBUTIONLiberty Press, Indianapolis, 1990 /1952/, XVIII + 91 pp.Jeseni 1949. godine, Corpus Christi College (Cambridge) ugostio je baruna Ber- tranda de Jouvenela, čija su predavanja ("So­cijalistički ideal" i "Državni izdatak") nešto kasnije objavljena u knjizi "Etika preraspod­jele". U tom djelu autor se prvenstveno bavi teorijskim pitanjima preraspodjele prihoda i to kroz razmatranje redistribucionizma, agrarnog egalitarizma te socijalizma. Specifi­kum B. de Jouvenelove studije u prvom je redu naglasak na moralnim aspektima pre­raspodjele, a ne na njenim ekonomskim uspjesima ili neuspjesima. Općenito govo­reći, smisao redistribucionizma temelji se na sljedećim tvrdnjama:1. posjedovanje nedovoljne kupovne moći (što nije pravedno);2. posjedovanje prevelike kupovne moći (što isto tako nije pravedno).Na taj način, jedan od prvih koraka u pravcu egaiitarne preraspodjele poduzima se u trenutku kada se prijedlogu za utvrđivanje tzv. "minimalca" ili minimalnog prihoda, koji je u principu svojstven svim razvijenijim društvima, pridoda prijedlog kojim bi se de­221RECENZIJE I PRIKAZIcidirano utvrdila i razina maksimalnog pri­hoda potrebnog za zadovoljenje svih čovje­kovih primarnih i sekundarnih potreba. Ta se dva pojma, prema de Jouvenelu, nalaze u "intelektualnoj harmoniji" dokle god su oba prihvatljiva svim članovima društva. Nadalje, oba pojma možemo nazvati "financijski har­moničnima" dokle god postoji mogućnost da se viškom koji se uzima od prihoda većih od "maksimalca" popune prihodi niži od "mini- malca". To konkretno znači da se činom pre­raspodjele želi izbjeći situacija u kojoj mnogi nisu u stanju zadovoljiti svoje osnovne život­ne potrebe jer su im prihodi preniski, dok istovremeno mnogi imaju neprimjereno ra­skošan način života koji se može nazvati be­stidnim.De Jouvenel, međutim, razvija snažnu kritiku redistributivne ideje empirijskim opažaj em da se "viškovi" nužni za popra­vljanje standarda najsiromašnijih ne mogu dobiti isključivo oporezivanjem "bestidno" bogatih. Ta sredstva u stvarnosti dolaze i od srednje klase, čiji se prihodi smatraju dovo­ljno velikim da bi se mogli oporezivati. Au­torova kritička teza, da je ishod raspodjele po tako zacrtanoj shemi ekstremno složen i često regresivan, obilno je potvrđena ne tako davnim povijesnim iskustvima. Tako de Jou­venel kao primjer navodi Sovjetski Savez u ranom razdoblju, gdje je nakon kraće faze "jednakosti" ponovo uvedena "nejednakost", i to tako da je u nekim sferama zaoštrena više no što je to tada bio slučaj na Zapadu.Jedna od osnovnih težnji redistribucio- nizma jest omogućiti fizičkom radniku omo­gući normalan i zdrav život, dok se istovre­meno postavlja pitanje koliko bi jaki bili fak­tori motivacije za određene struke (čak i u slučaju da je školovanje besplatno) ako dođe do izjednačavanja prihoda. To je pitanje u stvari bit de Jouvenelovog teoretiziranja na temu preraspodjele. Politiku redistribucio- nizma de Jouvenel je osudio i zato što, pre­ma njegovu mišljenju, dovodi do previđanja osjećaja odgovornosti. Do toga dolazi jer odluke bitne za život donose ne više poje­dinci sami nego svemoćna Država. Ona, pak, ostavlja pojedincu mogućnost donošenja odluka samo u sferi "potrošnje džeparca". Ako Država konfiscira visoke prihode i vrši"kazneno oporezivanje" štednje i investicija, onda mora na sebe preuzeti aktivnosti veza­ne za štednju i investiranje jer ih privatne osobe više nisu u stanju vršiti. Drugim riječima, ako se važne socijalne i kulturne aktivnosti ne mogu više podupirati privatno, onda je Država ta koja mora preuzeti odgo­vornost za te aktivnosti, uključujući tu i pro­gramirano oporezivanje u svrhu financiranja tih aktivnosti. Gubitak investicijskog kapitala nužna je popratna pojava rezanja velikih pri­hoda, odnosno "skretanja" ovih prihoda Državi. I opet je Država ta koja preuzima svu brigu oko investiranja. Važne funkcije, velika odgovornost, velika moć. Država, da­kako, sama odabire ono što će financirati. Činjenica da ona financira i kulturne aktiv­nosti pokazuje koje od tih aktivnosti Država podržava, a koje ne. U slučaju da se neka kulturna aktivnost smatra antidržavnom, Država će se lakše riješiti takvih elemenata ako ima monopol na financiranje, a te i takve aktivnosti ne želi podržati. Ako je, primjeri­ce, riječ o organizaciji, nije uvijek nužno tak­vu organizaciju zabraniti; dovoljno je ne dati nikakava sredstva i ta organizacija će s vre­menom odumrijeti.Svaka preraspodjela, tvrdi de Jouvenel, očito vodi k centralizaciji. Isto tako, valja pretpostaviti da će politiku preraspodjele sli­jediti i ubrzani rast birokracije. Ona, naime, predstavlja odgovor na potrebu da se aktiv­nosti koje je Država preuzela integriraju.Prema de Jouvenelu postoje dvije for­mule za opisivanje percipiranja preraspodje­le: a) objektivna i b) subjektivna. Objektivna formula zasniva se na ideji da postoji razina pristojnog načina života ispod koje nitko ne bi smio biti ostavljen. Subjektivna pak for­mula nije zasnovana na ideji što je objektiv­no dobro za ljude, nego može biti grubo označena kao razlika u percipiranju malih promjena. "Bogati će manje osjetiti taj gubi­tak nego što će siromašni cijeniti njihov do­bitak" (str. 30). No, obje se formule vrlo brzo suočavaju s krupnim poteškoćama. Proce­som preraspodjele jedni gube, a drugi dobi­vaju. Oni kojima je dio prihoda oduzet sva­kako će biti frustrirani novim stanjem, a oni na koje se "višak" raspodjeljuje mogu još uvi­222RECENZIJE I PRIKAZIjek imati nezadovoljenih primarnih potreba jer dobiveni dio nije za tako što dovoljan. Ali kada se taj stupanj i dostigne, način života mora se nužno mijenjati. Bitno poboljšanje je nužno. Postavlja se pitanje da li će izjed­načavanjem prihoda doći do nestanka klasa i da li će se integracija (sada) "jednakih" pro­vesti sama od sebe i bez otpora ? Općenito se misli da intenzitet nezadovoljstva ne bi smio biti gurnut izvan kontrole, te da bi pro­ces smanjivanja većih prihoda trebao potra­jati određeno vremensko razdoblje.U daljnjem dijelu knjige de Jouvenel se osvrće na agrarni egalitarizam i socijalizam. Autor tvrdi da te dvije ideje dijele zajedničku težnju: obje žele eliminirati efekt nejednake distribucije vlasništva. Agrarijanstvo se može sumirati kao zastupanje "pravičnih nagrada". Socijalizam želi još i više. Njemu je cilj, pre­ma de Jouvenelu, daleko više od usposta­vljanja "obične pravde" Socijalizam smjera uspostavi novog poretka - poretka "bratske ljubavi". Rješenje svih problema za socijaliste jest destrukcija privatnog vlasništva i odgo­varajuće smanjivanje razlika među socijalnim pozicijama koje pojedinci zauzimaju. Time bi, postupno, i svi društveni sukobi bili uki­nuti. Ideju provođenja redistribucionističke politike i agrarnog egalitarizma teško je za­misliti bez socijalističkog uređenja, iako se određena doza redistribucionizma može bez većih teškoća provesti i u sistemima tržišne ekonomije. Primjer su SAD gdje B. Clinton pokušava namaknuti sredstva (oporeziva­njem imućnih) kojima bi se stanovnicima pružila makar mimimalna socijalna i zdrav­stvena zaštita. Kod redistribucionizma se, dakle, postavlja pitanje u kojoj mjeri izvršiti preraspodjelu, tj. da li se preraspodjelom (sa ili bez agrarne reforme u isto vrijeme) želi uvesti socijalizam kao društveno uređenje ili ne.U zaključku možemo navesti da Ber­trand de Jouvenel kritizira ideju redistribu­cije ne toliko kao lošu teorijsku zamisao ko­liko kao nedovoljno osmišljenu i netaktično provedenu. Autor rezimira svoje djelo tvrdeći da redistribucionist razmišlja o priho­du prvenstveno kao o nečemu što zadovolja­va određene potrebe i stoga se trudi izjed­načiti mogućnosti u zadovoljavanju tih potre­ba. S druge strane, antiredistribucionistu pri­hod je prvenstveno nagrada za pružene proizvodne usluge, i on naginje rangiranju nagrada ne bi li one djelovale motivirajuće na kvantitetu i kvalitetu usluga; prihod je, drugim riječima pozitivna sankcija u kontek­stu radne efikasnosti. De Jouvenelova pozi­cija nalazi se između tih dviju krajnosti. Ukratko, autor smatra da prihodi ne služe isključivo kao poticajne nagrade. One dopri­nose ljudskom životu u najopćenitijem smi­slu, te ih kao takve treba i promatrati. U tom smislu, određena doza preraspodjele u prak­si je svakog modernog društva nezaobilazna, jer Država ima moralnu obvezu brinuti o onima koji su najmanje "sretni"; o beskućni­cima, prognanicima... Jedini način na koji se to može postići jest promišljeno oporezivan­je imućnijih jer oporezivanje svih vodi samo k stalnom povećanju broja onih kojima je pomoć potrebna. To dovodi do sve većeg iz­jednačavanja prihoda (na relaciji od imućni­jih k siromašnima) koje svakako vodi do pot­punog redistribucionističkog (a vjerovatno i socijalističkog) uređenja odnosa u nekoj državi.Djelo Bertranda de Jouvenela prvi je put objavljeno prije više od četiri desetljeća, no ideje i argumentacija, kao i jasan i ele­gantan stil, i danas su poticajni za istraživa­nje društvene stvarnosti. Svaka promjena u društvu tiče se i pojedinca i svakako utječe na njegovu interakciju s ostalim pojedincima i s institucijama. Kao rezultat redistribucije dolazi do "nesnalaženja" u novim uvjetima, a i sustav vrijednosti i normi se mijenja, stoga je potrebno da sociologija da svoj doprinos u razumijevanju novih uvjeta života.U mladoj državi (s još uvijek pnsutnim negativnim utjecajima iz doba vladavine so­cijalizma) koja teži tržišnoj ekonomiji i de­nacionalizaciji, uočavanje pozitivnih i nega­tivnih aspekata kako tržišne tako i redistri­bucionističke ekonomije mora biti i posao sociologije.Vitomir Lučić223

Bertrand de Jouvenel, The Ethics of Redistribution

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

HRČAK - Portal of Croatian Scientific and Professional Journals

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia