Zvonimir Bošnjak

Bošnjak, Zvonimir

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIRade KalanjMODERNOST I NAPREDAKAntibarbarus (Biblioteka Elekta), Zagreb 1994, str. 238.'Tako je stav spram ideje napretka uvi­jek predstavljao nešto više od običnog teorij­skog filozofskog izričaja; u njemu se zapravo snažno očitovao duh određenog vremena, dominantno poimanje njegova povijesnog smjera. Ni danas nije ništa drukčije. Razlika je samo u tome da se taj odnos ’očitovanja’ znatno potencira i poprima složenije forme" (str. 12).Način na koji nas autor uvodi u proble­matiku nudi shvaćanje modernosti i napret­ka kao svojevrsnog povijesnog "spiritusa mo- vensa" koji je svoju intenzivnost pripisivao različitim povijesnim i socio-ekonomskim stvarnostima. Te su ga stvarnosti oblikovale na svoj način...Autor dijeli knjigu na šest tematskih cjelina koje tretiraju problem napretka i srodne mu modernosti. Opći zahvat hi oka­rakterizirao te kuteve kao izraze političke, socijalne i ekonomske analize s naglaskom na socijalno-znanstveni pristup jednoj ideji, bolje rečeno, makro-paradigmi. U izvrsnom definiranju i argumentaciji predmeta autor pregledno i tematski široko daje i uvid u položaj ideje napretka i modernosti u okvi­rima socijalne refleksije, socijalne filozofije i epistemologije.Prvi se dio knjige bavi suvremenim značenjem ideje napretka. Poimanje napret­ka danas iziskuje temeljitu povijesnu uspo­redbu dviju epoha: epohe klasičnog pojma napretka i epohe modernog pojma napretka uz različite kritičke prohlematizacije.Epoha klasičnog pojma napretka imple­mentira novi MIT, MIT O ČOVJEKU i novu MOĆ koja pripada ZNANOSTI. Na socijal­nom polju imamo POLITIKU BEZ BOŽANSKOG PRAVA, RELIGIJU BEZ MISTERIJA I MORAL BEZ DOGMI. Ovo razdoblje završava slomom klasicističkogduha što je posljedica KRIZE EVROPSKE SVIJESTI, odnosno zasićenosti renesansnim humanizmom, antropocentrizmom i sve­općom inventivnošću.Druga je epoha izraz NOVE CIVILI­ZACIJSKE PARADIGME. IDEJA DUŽ­NOSTI pada u zaborav, a mijenja je ideja PRAVA: prava na individualnu svijest, prava na kritiku, prava na razum, te prava čovjeka i građanina. Pozitivna i eksperimentalna zna­nost dio su pogleda na budućnost i nositelji društvenog optimizma i vjere u napredak. Društvena znanost također u ovom razdoblju doživljava svoj "veliki prasak". Socijalni mi­slioci su zaneseni idejom globalnog napredo­vanja kao kretanja čovjeka u njegovoj povi­jesti. Na tom mjestu i u tom vremenu će na­stati ideje i globalni projekti društva (Marx, Mill, Tocqueville i dr.).U ovom razdoblju odnos napretka i modernosti poprima, ako već ne potpuni for­malni i prostorno-vremenski sinonimitet, onda sadržajni sinonimitet. Kritička proble- matizacija druge epohe podrazumijeva ana­lizu KRIZE MODERNOSTI, što je po ne­kima i kraj modernosti ili kraj napretka. Primjerice to bi značilo "nekrološki odnos" prema stvarnosti; kraj sela, kraj klase, kraj obitelji, kraj politike, kraj individuuma ili kraj pisma. A možemo govoriti i o posthisto- riji, vremenu "intimizirane budućnosti" i pre­stanka "gladi" za inovacijama. Cijena napret­ka je ogromna; teške žrtve humaniteta i per­sonalnog integriteta; prisila svjetske civiliza­cije postaje svakidašnjica iste.Dva su temeljna i ekstremna tipa recep­cije napretka: OCARANOST GIGANTIZ- MOM napretka i RAŠČARAVANJE napret­ka kao iluzije i perverzije što je bitno pove­zano s krizom modernosti.Dodamo li tome problematiku PO- STMODERNE kao novog kursa mišljenja (a time i analize) onda možemo zaključiti da je napredak počeo gubiti ili je već izgubio svoj kredibilitet i legitimitet. Takvo stanje autor razumijeva kroz pet razvojnih oblika ideje napretka kod J. Fetschera:1) Napredak u kršćanskoj perspektivi, čija je osnova spasenje, znači "prijelaz iz ze­maljske doline suza prema novom Jeruzale­224RECENZIJE I PRIKAZImu". J. Maritain smatra da postoji istovre­meni napredak dobra i zla. Napredak se odražava u razvoju refleksivne podloge mo­ralne svijesti. No, cijela povijest je svjedok zla. Kršćanstvo time dobiva zastupstvo razu­ma preko kojeg će moralna svijest donijeti pravedan i kršćanski poredak (iako postoje mišljenja da je kršćanstvo podrškom razvoju znanosti i tehnologije arogantno prema pri­rodi i individui istovremeno potičući konzu- mizam i idolatriju obilja). Poslanice napre­dak i razvitak poistovjećuju s evangelizaci­jom.2) Napredak shvaćen kao stalno rastuća vlast nad prirodom, odnosno poboljšanje ra­zumijevanja kauzalne strukture prirodnih fe­nomena. Prevladavaju uglavnom dvije di­menzije: dimenzija progresivističkog kon­struktivizma i dimenzija kritičke dekonstruk- cije. Prva dimenzija i dalje tumači napredak u terminima socijalnog optimizma opstajući kao normativni potencijal, iako ga povijest rastače kao entitet. Nazire se opasnost od znanstvene vulgarizacije, koja se može pre­vladati jedino vjerom u INTUICIJU I IN­VENCIJU.Druga dimenzija će biti obilježena ideologijom koju kondicionira znanstveno- tehnička moć. Temelj te moći je u teoriji na­pretka koja uzima evoluciju kao paradigmu smislenog napredovanja od nedostatnog pre­ma smislenijem i savršenijem. Evolutivna pravilnost, po I. Walllersteinu, je zagušila svaku, pa i socijalnu znanost. Napredak nije isključen već polako dobiva drukčiju formu i sadržaj. Forma je multiverzno jedinstvo po­zitivističkog i humanističkog, a sadržaj je etički: prema čovjeku, budućnosti i prirodi.3) Napredak shvaćen kao emancipacija autonomne individue od klasnih, staleških, porodičnih ili drugih veza. Emancipacija po­drazumijeva ljudski izlazak iz ozračja strogog (formalnog) i prosvjetiteljskog napretka. In­dividuum je bio žrtva LOGIKE DRUŠTVE­NOSTI, koja tolerira racionalizam u službi napretka, a ne tolerira iracionalizam u službi nazatka. Civilizacijski racionalizam oblikuje sve složenije modele samokontrole za sve veći broj ljudi imajući za cilj psihičku struk­turu. N. Elias govori o tri stupnja razvojamodernog čovjeka: čovjek 18. stoljeća s filo­zofskom naravi, čovjek 19. stoljeća sa socio­loškom naravi te čovjek 20. stoljeća s proto- tipskim postmodemističkim hedonizmom čija bi osnovna formula uključila individual­nu "volju za srećom".4) Napredak ili odvajanje ekonomske sfere od neekonomske, odnosno progres počinje uključivati individalni interes, tržištei kvantitativni rast. Ekonomizam postaje do­minantna kultura; sveopći rast i brze prom­jene. Osnovni je problem pomirenje kvanti­tativnog rasta i zahtjeva oikosa.5) Napredak shvaćen kao kretanje pre­ma modernoj demokraciji s naglaskom na kategorije LJUDSKIH PRAVA (građanstva)i USTAVA Ovaj stadij napretka na sukcesi­van način uključuje prethodne. Autor na ovom mjestu daje globalni prikaz mogućih odnosa ideje napretka i ideje demokracije navodeći mišljenja A. de Töcquevillea, A. Tourainea i ostalih.Drugim dijelom knjige autor se pita o mitskom karakteru napretka, odnosno koli­ko napredak (njegova stvarnost) odgovara poimanju mita pozivajući se na stavove Ber- gera, Kolakowskog, Douglasa, Maletinskog te niza značajnih antropologa i filozofa. Ključna tema je socijalna funkcija mita, gdje sam pojam funkcije nadilazi ograničeno fun- kcionalističko određenje. Tako primjerice Maletinski vidi razliku između prosvjetitelj­skog i romantičarskog mita, Herder govori o mitu kao načinu prijenosa prirodnosti, emo­cionalnosti, poetičnosti i nacionalne osobe- nosti. No, najznačajniji autor po rela;iji na- predak-mit jest R. Barthes. Njegova je važnost u shvaćanju mita iz povjesnosti čov­jeka (odnosno, mit je jezik povijesti). Pripi­suju mu se dvije karakteristike: ISKRIVLJA­VAJUĆI JEZIK te NAČELO MITA (natu- raliziranje smisla). Napredak je glavni kon­stitutivni element sekularizma i racionaliz­ma, a svaka povijesna činjenica može dobiti neku vrstu mitološke forme. Kako nema uni­verzalnih mitologija, tako ni napredak nema neki ujednačeni oblik, već opstaje kao skup mitologičkih predodžbi vezanih uz svoju hi- storičnost. (Primjerice jedno mjerilo napret­ka kroz mehanizme "iskrivljavanja" dobiva status prirodnosti.)225RECENZIJE I PRIKAZIKritički stav autora promatra napredak kolektivno imaginarnim, bitno vezanim uz svoju egzistenciju, racionalizam i sekulariza­ciju. Time je napredak denaturaliziran. Po­stoje tri sintetička mitotvoračka elementa napretka. Prvi je element MIT O RACIO­NALNOSTI. Pojmovno značenje ovog mita je razvučeno od logosa i ratia preko poseb­nih mitova tehnicizma sve do razbijanja sup- stancijalnog monizma RATIA u pluralizam ili relativizam. Drugi je element MIT O STROJU, što je mjera mehaničkog ozbiljen- ja racionalizma. MIT O OBILJU treći je ele­ment mita napretka. Javlja se tipična ideja društva obilja (obilje kao funkcionalna značajkama društva). Univerzalni smisao ovaj mit dobiva ozbiljenjem zahtjeva za slo­bodom, pravdom i srećom.Treći dio autor posvećuje analizi odno­sa između modemosti i klase. Uvodi nas u problematiku preko triju velikih kriza. Krize se tako tiču kapitalizma, socijalizma i moder- nosti. Klase, profit i tržište svoju će kriznost pokušati prevazići u socijalizmu. No, socija­lizam neće postati definitivni poredak, o čemu svjedoče i današnja događanja. Sadržajno je najbogatija kriza koja se tiče modernizma i koja implicira krizu progresi- stičkog iracionalizma te rađa svijest o potrebi racionalizacije same racionalnosti kao načina prevladavanja ove krize. Shvaćena kao tran- scendentni princip, racionalizacija će doseći svoj najviši stupanj u postmodernizmu.Postmođernizam će postaviti problem metapojmova liberalizma (i modernizma) koji se krizom moderne dovode u pitanje. Postmođernizam će tako pokušati zaobići noumenalno "ja", apsolutni duh ili proletari­jat, a u korist sve jačeg vala individualizma. To će uključiti svaki oblik ljevičarskog udruženja (partija, sindikat i organizacija) ili široku radničku klasu, koje difundiraju u mo­derno poimanje društva. Također više ne go­vorimo o krizi opstanka već o krizi samih te­melja života. Individualizam ne znači i de- konstrukciju zajednice: paradigmu sukoba zamjenjuje paradigma konsenzusa nespojiva sa bilo kojim oblikom fundamentalizma. (Habermas po pitanju diskontinuiteta mo- demo-postmoderno, govori o "otvorenom pi­tanju", "nedovršenom projektu" modernosti koji će postmodema, iako je obilježava radi­kalni relativizam, pokušati dovršiti).S. Labini u demokraciji vidi temeljno obilježje modernizma. Njen će razvoj uzro­kovati eroziju pojma klase i klasnog sukoba, tejlorizma i fordizma. Glavne su oznake ne­jednakost, globalna asimetričnost i interni iracionalni sadržaj racionalizma.Socijalizam sudjeluje u usponu (nasta­vljajući se na modernističke temelje i razvi­jajući ih u posebnom smjeru), zrelosti (kriti­ka liberalnokapitalističkog svijeta) i krizi mo­demosti (realsocijalističko shvaćanje moder­nosti je kontramodemističko, odnosno odoz­go a ne endogeno kao na Zapadu).Četvrti dio se bavi sukobom osnovnih principa u određenju socijalne zbilje. To su socijainodržavni i iiberalni princip. Demo­kratska rekonstrukcija suvremene povijesti istovremeno znači POBJEDU LIBERALIZ­MA (nad apsolutizmom, fašizmom i socija­lizmom). Tri su verzije suvremenog liberaliz­ma: tržišna, asocijativna i ugovorna. Suprot- stavljenost principa pokušava se nadvladati etičkom nadogradnjom liberalnih temelja uz saznanje da se nejednakost duboko ukorije­nila. Pfrvi mogući put je participacija; drugi je kombinacija kejnsijanske države i intraso- cijalnih regulacija (kao diferencirano i inte­grirano društvo); treći put je konvergencija ova dva principa kada država regulira lais- sez-faire.U petom dijelu studije Kalanj se bavi kulturom ljevice, odnosno dekonstrukcijom njene paradigme. Glavni sadržaj te paradig­me je emancipacija koja se javlja kao KON- TRAKTUALISTIČKA (individualistička) i UTOPIJSKA (antiindividualistička). Ta dva oblika emancipacije su ujedno i opreka duha liberalizma i duha socijalizma. Drugi oblik emancipacije podrazumijeva utopiju radnog društva, gdje je odnos rada prema prirodi u znaku apsolutne tolerancije prirode. Kultura ljevice (njena kulturna politika i ideologija rada) nalazi se u velikoj opasnosti nastupa­njem postmodernističke multiformnosti kao negacije bitno ideološke kulture (industrija- lizma, racionalizma i kolektivizma). Ta ista kultura otupljuje svoju oštricu usmjerava­226RECENZIJE I PRIKAZInjem velikog dijela energije prema EGZI­STENCIJALIZMU, RAZOTUĐENJU I POSTMODERNIZMU, čime se gubi tradi­cionalni socijalno-klasni determinizam i dje­latni radikalizam (Heller). Linearna kauzal- nost gubi snagu, kognitivnu i akcijsku upo­trebljivost, raspadajući se na autonomne sub- sisteme i aktere-subjekte (Morin). Pojam po­litičke kulture na ovom mjestu dobiva poseb­no značenje pitanjem o realnom utjecaju kulture na političke stavove. Iako je taj utje­caj složene prirode možemo zaključiti da će tradicija, u spoju s poimanjem (posebnih) sloboda, odrediti tip demokratske kulture (kroz tip institucija, tip participacije, tip po­koravanja).U posljednjem dijelu "Modernosti i na­pretka" autor se bavi metodološkim proble­mom sociologije. (Temeljni se poticaj ovom razmatranju ogleda u sociološkom "praćenju" modernosti). Osnovni istraživački naputak vodi k INDIVIDUI (nasuprot holističkom pristupu). G. Mosca i S. Lukes daju pregled razvoja individualizma te njegovu moguću ti­pologiju. Osnovna relacija bi polazila od ve- berovskog individualizma svrhovitosti prema suvremenom "gušenju" u masi. Kroz episte­mološku i sociološko-metodološku prizmu na individuu možemo gledati kao na temelj PROCESA EKSPLIKACIJE. Stoga indivi­dua postaje metačestica socijalnih stavova, relacija ili vrijednosti. Induciramo od indivi­due prema kolektivu, u terminima veberov- ske orijentacije k akciji jednog ili više poje­dinaca. Bilo da je riječ o procesu, strukturi, instituciji ili habitusu, treba izbjeći i privid sociocentrizma ili agregizma; valja težiti pro- nicanju u logiku individue. To je imperativ ZBILJE, a ne METODE.Autor se na kraju bavi radom Raymon- da Boudona. Polazeći od faktičnosti društva koja se uobličuje posredstvom indivudue, predmet sociologije kao znanosti postaje HOMO SOaOLOGICUS. Individualni ak­ter (homo) jedini je izvor društvenog feno­mena; on je LOGIČKI ATOM. Ovime se ne niječe strukturiranost društva, nego ona pre­staje biti izvor same sebe. Struktura (model) nije uzrok društvenog djelovanja, ali može biti okvir ili objekt.Zaključak posljednjeg poglavlja ove knjige jest važnost metodološkog individua­lizma u proučavanju predmeta dimenzioni­rane i hiperdimenzionirane moderne realno­sti, a to je kontekst subjektivnog poimanja na čijoj osnovi počiva realnost. Sociologija ima težak zadatak, ali ga može obaviti. Po­trebna su samo odmjerena sredstva. Rezul­tati će sigurno biti zanimljivi.Informativnost, raznovrsnost i nadasve precizna strukturiranost te široka argumen­tiranost temeljne su vrijednosti ove izuzetno važne sociološke studije. Time fenomen na­pretka dobiva plastičan izraz, što će biti od velike pomoći svima koji se žele baviti ovom problematikom.Zvonimir BošnjakSOCIOLOGIJA DINKA TOMAŠIĆADruštvena istraživanja 2(8), 1993: 887-1001.SOCIOLOGIJA DINKA TOMAŠIĆA- naslov je tematskog bloka u broju 8 časo­pisa DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA, po­svećenog svekolikom opusu hrvatskog socio­loga Dinka Tomašića. Sam pojam istoimene- ne naslovne sintagme dovoljno je logički širok da bi zadovoljio interdisciplinarni okvir interesa na zadanu temu. Sociologija D. Tomašića dugo je očekivan set tematskih pri­loga. Pogotovo ako se ima u vidu da su Tomašićeva djela svojedobno stavljena na neki novi, uvjetno govoreći, Index librorum prohibitorum. Stoga, atraktivnost zadane teme jest svakako i u prvorazrednoj činjenici ponovnog otkrića Tomašićeve sociologije, njenog "izranjanja iz zaborava".227

Rade Kalanj, Modernost i napredak

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia