Drago Čengić

Čengić, Drago

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

RECENZIJE I PRIKAZIne pružaju ni ekonomske osnove. A Europ­sko vijeće ocjenjuje da svojevremeno povećanje državnih izdataka za razvoj kultur­ne infrastrukture u nekim nacionalnim poli­tikama nije rezultiralo i odgovarajućim povećanjem sudjelovanja u kulturnom živo­tu. Čini se da su mjere poduzimane u svrhu povećanja kulturne ponude u tom smislu ostale bez očekivanog učinka.Otuda današnja sklonost za kulturnu politiku usredotočenu na povećanje po­tražnje. Tome, dakle, nije razlog privredna recesija koja je svakako i sa svoje strane pri­donijela redukciji javne financijske pomoći kulturnom sektoru. Situacija se promijenila i zbog spoznaje da se dobro finacirane kultur­ne institucije nisu brinule za nužno povećanje svoga auditorija. Sada moraju do­kazati vitalnost i vrijednost svoga djelovanja, ali ne samo kod zastupnika javnog nego i pri­vatnog sektora koji im mogu pružiti pomoć. Drugim riječima, moraju se poput svih po­duzeća boriti za opstanak i razvitak.Polazeći od te temeljne činjenice pisan je i treći dio izvještaja koji govori o budućim usmjerenjima i izazovima za kulturnu politi­ku. Njegov autor Vladimir Skok koji je i sam iskusio te nove pritiske u društvenim i go­spodarskim prilikama Kanade. Njegov je za­ključak da europski postmoderni kulturni život ima homogene značajke: mondijalizaci- ja privrede sve više dominira nacionalnim su­stavima, pa promjene u Zapadnoj Europi mogu samo poslužiti kao prethodni uviđaj u ono što i druge čeka.Većina nacionalnih vlasti još nije spre­mna učiniti nužan iskorak ka proširenju le­peze kulturnih politika usmjerenih potražnji, osobito na lokalnim i regionalnim razinama, na kojima je kulturni život i najviše ugrožen. Ne pokazuju spremnost za takvu javnu poli­tiku koja bi bila kadra prihvatiti i proširenu definiciju kulture, a još manje da već sada vode računa o posljedicama koje će tehno­loške promjene neminovno izazvati u kultur­nim praksama. Skica te elektroničke imaži- nerije koju je u završnim djelovima izvještaja Skok nabacio ipak je više naznaka mogućeg nego njegovo sustavno promišljanje.Matko MeštrovićBožena JokićPODUZEĆE U PROMJENIAlinea, Zagreb 1994, 94 str.Zamislite na trenutak da kao sociolog sudjelujete u istraživačkom projektu čija je krajnja svrha remodeliranje organizacije radi boljih proizvodnih učinaka. Morate na kon­kretnom slučaju istražiti kakav je utjecaj kul­ture na ponašanje radnika i rukovodstva i kako se uočeni kulturni obrasci mogu mijen­jati u poželjnom smjeru. Od čega ćete kre­nuti?Bilo koji pristup odabrali, odmah posta­jete svjesni nedostatka domaće literature (sociološke, ekonomske i socijalnopsiho- loške) koja obrađuje problem organizacijske kulture odnosno kulture poduzeća (corpora­te culture). Ovo je prva knjiga koja se nudi hrvatskom čitatelju posebice iz tog područja i već stoga je nezaobilazan izvor relevantne građe, dosegnutih teorijskih modela i empi­rijskih podataka.Autoričin je cilj bio na prikladan način pokazati značenje kulture poduzeća kao or­ganizacijskog i upravljačkog resursa i mo­gućnosti mijenjanja kulture poduzeća zbog potreba prilagođavanja turbulentnoj okolini modernih poduzeća. Odatle i potreba za suodnošenjem međunarodnog i domaćeg iskustva, teorijskih modela i organizacijske prakse. Po mojoj procjeni, autorica je, bez obzira na određene manjkavosti knjige, svoj osnovni cilj uspješno izvršila.No, pođimo redom. Odakle zapravo za­nimanje za kulturu poduzeća i ispitivanjem njena utjecaja na proizvodne i upravljačke strane organizacije? Klasična organizacijska teorija (normativistička škola H.Fayol, škola "scientific managementa" EW.Taylor, struk­turalistička škola M.Weber) bavila se isklju­čivo formalnom strukturom organizacije. Po­javom "kontingencijskog pristupa" u organi­zacijskoj teoriji, koji u obzir uzima ne samo formalnu strukturu i neformalnu organizaci­ju (utjecaj istraživanja E.Mayoa i "human re-219RECENZIJE I PRIKAZIlations" pristupa) nego i faktore okoline, kao što su tehnologija i tržište, pojavio se i pojam "organizacijske klime".Ipak, tek nekoliko desetljeća nakon drugog svjetskog rata, osobito nakon istraživanja TPetersa i suradnika (In Search for Excellence, 1982., i druga djela) postaje jasno da je kultura poduzeća bitna odrednica ukupnog uspjeha poduzeća u tržišnoj utak­mici na međunarodnom tržištu. Kako ističe J.Zupanov u kratkom i instruktivnom Pred­govoru ovoj knjizi, kultura nije "nepodijeljeni blagoslov": ona može biti funkcionalna za rad i uspjeh poduzeća, ali i kontraproduktiv- na. Elementarni primjer disfunkcionalnosti kulture predstavlja neformalna norma "ogra­ničavanja proizvodnje", koja je funkcionalna za neformalnu grupu ali disfunkcionalna za poduzeće, jer podriva sustav stimulativnog nagrađivanja. Ovdje disfunkcionalnost proi­zlazi iz različitih interesa uprave i radnika. No, ona se može javiti a to i jest najčešće slučaj zbog promijenjenih prilika. Kada se si­tuacija promijeni, postojeće norme i obrasci ponašanja postaju upitni, disfunkcionalni.Polazeći od ciljnoorijentiranog pona­šanja managera modernog poduzeća, autori­ca promatra kulturu kroz prizmu kulturne promjene, stavljajući naglasak na plansku promjenu zatečene kulture i projektiranje "nove kulture" poduzeća. Taj pristup na svoj način odražava i struktura knjige. Prvi dio knjige posvećen je društvenim i teorijskim ishodištima kulture poduzeća. Među teorij­skim izvorima kulture poduzeća autorica osobito ističe nalaze/radove "pokreta među­ljudskih odnosa", analitičare "organizacijskog ponašanja" te njemačke autore koji su 80ih godina dojmljivo razvili "organizacijskokultu- rološki pristup" u istraživanjima njemačkih industrijskih poduzeća (K. Wieck, J.Pfeffer, E.Schein i drugi).Jedna je od dobrih strana ove knjige upravo uvid u noviju germansku literaturu o proučavanoj temi, jer su dosadašnji prilozi o kulturi poduzeća mahom zasnivani na anglo­saksonskim izvorima. Uočljivo je to osobito kod poglavlja o "izgradnji kulture poduzeća" i "managementu promjena", najvrijednijih dionica knjige. Unutarnja izgradnja kulturepoduzeća podrazumijeva prvo svijest o te­meljnim ciljevima poduzeća i određeni mo­del kulture. Naime, svaka kultura uključuje temeljna shvaćanja o čovjeku, istini, sebi, pri­rodi; zatim norme i standarde ponašanja te simbolični sustav (jezik, rituali, odjeća, oblici ponašanja). Poneki su dijelovi tako viđene kulture poduzeća nevidljivi, uglavnom ne­svjesni, drugi su djelomice vidljivi, a neki (simboli) su vidljivi i interpretativni.Od brojnih tipologija kulture poduzeća ovdje je pogodnom za analizu navedena ona TDeala i A.A.Kennedyja (Corporate Cultu­res The Rites and Rituals of Corporate Life, 1982.). Oni određuju kulturu tvrtki prema dvjema situacijskim značajkama: prema vre­menu nužnom za dobivanje predodžbe o uspjehu zadatka (spori/brzi feedback) te pre­ma visini rizika (mali/veliki) posla. Time se došlo do nekoliko temeljnih kultura podu­zeća.Prvo, kultura "sve ili ništa": poduzeća gdje zaposleni djeluju u situacijama visokog rizika i brzog feedbacka; za poduzete akcije velike su nagrade ali i brza informacija o polučenom ne/uspjehu; svijet individualaca a ne timskih igrača.Drugo, kultura "kruha i igara". Nju obi­lježava mali rizik i brzi feedback. Ovdje je moto: "Svijet je pun mogućnosti, samo ih tre­ba iskoristiti!". Cijeni se timski rad, a najčešće se prepričavaju zgode o teškim kup­cima. Junakom postaje onaj koji npr.: "Eski­mima uspije prodati hladnjak"!Treće, "analitičkoprojektna kultura". Obilježava je visoki rizik i spori feedback (primjer: proizvođači aviona). Poduzeća za razvoj novih proizvoda troše velika sredstva, a dugo se ne zna jesu li uspjeli na tržištu. Pogrešne odluke velika su prijetnja takvim tvrtkama. Zbog značenja hijerarhijskih struk­tura karijera se gradi polako, u pravilu sa zaštitnicima u hijerarhiji. Junaci su oni koji slijede ustrajno neku veliku ideju, čak i onda kada je rukovodstvo od nje odustalo. Čet­vrto, "procesna kultura", koju karakterizira mali rizik pojedinih odluka i mali feedbacko uspjehu zadatka. Primjer je obrada čeka u banci: sve se koncentrira na proces, zajed­nički cilj igra podređenu ulogu. Junaci su lju­220RECENZIJE I PRIKAZIdi koji besprijekorno rade i onda kada su okolnosti izrazito loše.Kulture poduzeća mogu biti slabe ili jake. Loša je strana jakih kultura nedostatak fleksibilnosti kada se promijene uvjeti pri­vređivanja ili ciljevi tvrtke. Zato je autorica s pravom doličnu pažnju posvetila ruko­vođenju i upravljanju promjenom kulture. Modemi manageri moraju pažljivo usklađivati poslovnu strategiju s tipom vlada- juće kulture u poduzeću radi smanjivanja kulturnog rizika za ostvarenje ključnih odlu­ka. Akcijski, imaju nekoliko mogućnosti (Schwartz i Davis, 1981.): ignorirati posto­jeću kulturu, promijeniti plan implementaci­je kulture, prilagoditi kulturu strategiji, ili prilagoditi strategiju kulturi (str.39). Bilo koji potez učinili, moraju imati jasnu pre­dodžbu o tijeku kulturne promjene i neo­phodnim uvjetima pretvaranja "kulture u sje­ni" u "dominantnu kulturu" poduzeća (str.40- 42).Drugi dio knjige donosi empirijske po­datke o kulturi poduzeća u njemačkim tvrtkama te analizu slučajeva poduzetničke kulture u Hrvatskoj na temelju šest auto­ričinih "case study" analiza razvoja privatnih poduzeća u Međimurju. Problem je ovog di­jela knjige raspoloživi empirijski materijal. Njemački istraživači (J.M.Weiss i AWiest, 1991.) su došli do zaključka ispitivanjem 50 predstavnika middle i top managementa da u bivšim istočnonjemačkim poduzećima još nema izrazitije, nove kulture poduzeća. Sličan rezultat dala je i autoričina anketa među direktorima 10-ak velikih zagrebačkih tvrtki uoči "pretvorbe vlasništva" 1990/91. go­dine. No, za hrvatsku je sredinu ohrabrujuće da vlasnici malih poduzeća njeguju određene elemente "poduzetničke kulture", čemu smjera i razvoj modernih poduzeća u zapad­nim zemljama.Upitno je mogu Ii se takvi zaključci te­meljiti samo na tako malim empirijskim uzorcima i mimo analize drugih, neistraživa- nih poduzeća, bez obzira što i sam smatram da valjani "case study" kao sociološko oruđe (i oruđe etnološke metode) istraživačima pruža brojne mogućnosti. Ovaj prigovor, međutim, ne pogađa samo autoricu već idruge istraživače ovog područja organizacij­ske stvarnosti. Ne smijemo zaboraviti da je u našim prilikama, kada nema gotovo nikak­vih opsežnijih empirijskih istraživanja po­slovne prakse i kulture poduzeća, i ovaj na­por hvale vrijedan. Stoga ova knjiga u cjelini zaslužuje pažnju sociologa te upravljačkih ti­mova u našim poduzećima.Drago ČengićBertrand de JouvenelTHE ETHICS OF REDISTRIBUTIONLiberty Press, Indianapolis, 1990 /1952/, XVIII + 91 pp.Jeseni 1949. godine, Corpus Christi College (Cambridge) ugostio je baruna Ber- tranda de Jouvenela, čija su predavanja ("So­cijalistički ideal" i "Državni izdatak") nešto kasnije objavljena u knjizi "Etika preraspod­jele". U tom djelu autor se prvenstveno bavi teorijskim pitanjima preraspodjele prihoda i to kroz razmatranje redistribucionizma, agrarnog egalitarizma te socijalizma. Specifi­kum B. de Jouvenelove studije u prvom je redu naglasak na moralnim aspektima pre­raspodjele, a ne na njenim ekonomskim uspjesima ili neuspjesima. Općenito govo­reći, smisao redistribucionizma temelji se na sljedećim tvrdnjama:1. posjedovanje nedovoljne kupovne moći (što nije pravedno);2. posjedovanje prevelike kupovne moći (što isto tako nije pravedno).Na taj način, jedan od prvih koraka u pravcu egaiitarne preraspodjele poduzima se u trenutku kada se prijedlogu za utvrđivanje tzv. "minimalca" ili minimalnog prihoda, koji je u principu svojstven svim razvijenijim društvima, pridoda prijedlog kojim bi se de­221

Božena Jokić, Poduzeće u promjeni

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia